Angola (Republika Angola/República de Angola), država u jugozapadnoj Africi, između Republike Konga (duljina granice 201 km) na sjeveru, Demokratske Republike Konga (duljina granice 2511 km) na sjeveru i sjeveroistoku, Zambije (1110 km) na istoku, Namibije (1376 km) na jugu i Atlantskoga oceana na zapadu; obuhvaća 1 246 700 km². Angoli pripada i eksklava Cabinda između Atlantskoga oceana, Republike Konga i Demokratske Republike Konga.
Prirodna obilježja
Najveći dio Angole zauzima središnje visočje sa zaravnima (Malanje, Huíla, Bíe; najviši vrh Morro do Moco, 2620 m), koje postupno prelazi u područje ravnjaka blago nagnutih prema zavali Konga na sjeveru i Kalaharijskoj zavali na jugoistoku. Prema zapadu visočje se strmo ruši u 50 do 100 km široku atlantsku obalnu nizinu; duljina je obale 1600 km. Klima je uglavnom savanska s prosječnom siječanjskom temperaturom 17 do 28 °C i srpanjskom 13 do 23 °C. Godišnja količina oborina iznosi na jugu 500 do 1000 mm, na krajnjem sjeveru do 1800 mm, u primorju Atlantskoga oceana, zbog hladne Benguelske morske struje, 50 do 100 mm. Najveće su rijeke: Kwango (Cuango) i Kasai (pritoci Konga), Kwando ili Cuando (pritok Zambezija) te Kwanza (Cuanza) i Kunene (Cunene), koje utječu u Atlantski ocean, te Kubango (Cubango ili Okavango), koja se gubi u močvarnoj delti Okavanga. Angolu najvećim dijelom pokriva savana, koja na jugoistoku prelazi u pustinjsku stepu (Kalahari), a na jugu u pustinju Namib. Zapadni pristranci visočja obrasli su vazdazelenom tropskom kišnom šumom.
Stanovništvo
U Angoli živi 25 789 024 st. prema popisu 2014. godine, odnosno 20,7 st./km². Najgušće je naseljena atlantska obala i pokrajina Luanda s glavnim gradom (2706 st./km²), dok su pustinjski dijelovi Angole i veći dio unutrašnjosti gotovo nenaseljeni (pokrajina Cuando Cubango, 3 st./km²). Stanovnici su uglavnom crnci, pripadnici naroda Bantu skupine (Ovimbundu, 25,2%; Kimbundu, 23,1%; Kongo, 12,6%; Luvale ili Lwena, 8,2%; Chokwe, 5,0%; Kwanyama, 4,1%; Nyaneka, 3,9%; Luchazi, 2,3%; Ambo ili Ovambo, 2,0%; Mbwela, 1,7%; Nyemba, 1,7%), mješanci (Euroafrikanci; 1,0%), bijelci (uglavnom Portugalci; 0,9%) i drugi (8,3%). Po vjeri prevladavaju kršćani (94,1%; od čega katolici 62,1%, protestanti 15,0%), zatim pripadnici tradicionalnih vjerovanja (4,9%) i muslimani suniti (1%). Angola ima visoku godišnju stopu porasta stanovništva od 3,1% (2010–15), što je posljedica visoka prirodnoga priraštaja (3,02% ili 30,2‰, 2013), odnosno stope nataliteta od čak 44,1‰ i mortaliteta od 13,9‰ (2013); mortalitet dojenčadi (101,6‰, 2013) među najvišima je u svijetu. Stanovništvo je u prosjeku vrlo mlado; u dobi je do 14 godina 44,3% st., od 15 do 64 godine 53,4% st., a u dobi iznad 65 godina 2,3% st. Očekivano trajanje života iznosi 50,4 godine za muškarce, odnosno 53,4 godine za žene (2013). Ekonomski je aktivno 8 182 000 st. (2014). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 68,2%, a u industriji, građevinarstvu, rudarstvu i uslužnim djelatnostima 31,8% ukupnog aktivnoga stanovništva (2014). Sveučilište je u Luandi (osnovano 1962); službeni je jezik portugalski; govore se i mnogobrojni afrički jezici (umbundu, kimbundu i dr.). Nepismeno je 29,4% stanovništva starijega od 15 godina (2012). Glavni je grad Luanda (2 107 648 st., 2014, metropolitansko područje 6 377 246 st.); ostali su veći gradovi (2005): Huambo (prije Nova Lisboa, 226 145 st.), Lobito (137 400 st.), Benguela (151 226 st.), Namibe (132 900 st.), Lubango (prije Sá da Bandeira, 102 541 st.); u gradovima živi 42,5% st. (2013).
Gospodarstvo
Proizvodnja nafte (započeta 1955) i početkom 2000-ih ostvaruje najveći dio BDP-a (po nekim izvorima i do 85%). U ukupnom izvozu nafta sudjeluje s približno 90% (od 2007. Angola je članica OPEC-a). Dnevna je proizvodnja 1,8 milijuna barela (2013), dok se naftne rezerve 2014. procjenjuju na 9,1 milijardu barela (uglavnom su u podmorju). U Africi južno od Sahare, Angola je druga po količini proizvedene nafte (iza Nigerije). Angolski je izvoz nafte (2012) najviše usmjeren prema Kini (46%), zatim SAD-u (13%), Europskoj uniji (11%) i Indiji (10%). Iako uz naftu posjeduje i druga prirodna bogatstva (izvoz dijamanata čini oko 5% BDP-a), Angola je među slabo razvijenim zemljama u svijetu (siromašno je oko 40% stanovništva). Godine 2013. ostvaren je BDP u vrijednosti od 124 milijarde USD, odnosno oko 6500 USD po stanovniku. Najveći udjel u BDP-u 2011. imala je industrija (61,4%), a potom uslužni sektor (28,4%) i poljoprivreda (10,2%). Godine 2013. vrijednost izvoza bila je 70,8 milijarda USD, a uvoza 26 milijarda USD. Vodeći su vanjskotrgovinski partneri Kina, SAD, Portugal, Indija, Južnoafrička Republika i Brazil. Godine 2013. javni dug bio je na razini 14,7% BDP-a.
Promet
Angola ima oko 2761 km željezničkih pruga (2005) i 72 000 km cesta (od toga oko 25% asfaltiranih, 2006). Glavne su luke: Luanda, Lobito, Malongo (Calinda) i Namibe (Moçâmedes). Međunarodne su zračne luke Luanda i Catumbela nedaleko od Benguele (otvorena 2012).
Novac
Novčana je jedinica kwanza (Kz, AOA); 1 kwanza = 100 sentima (cêntimos).
Povijest
U prvome tisućljeću pr. Kr. prostor Angole naseljavala su plemena Bušmana, koja su u VII. st. potisnuli prema jugu narodi iz jezične skupine Bantu. Oni su stvorili nekoliko političkih zajednica, od kojih je u sjevernom dijelu današnje Angole i sjeverno od njezinih granica u XIV. st. nastala država Kongo. Poslije se od Konga osamostalila država Ndongo (u današnjoj središnjoj Angoli). Od titule vladara Ndonga – ngola – potječe naziv Angola. Istočno od rijeke Kuango postojala je država Mataba. Početkom XVI. st. obalu Angole zauzeli su Portugalci, koji su 1576. osnovali utvrdu Luandu. Uskoro je Angola postala glavno uporište izvoza crnoga roblja u Brazil. Tijekom XVII. st., nakon ratova i gušenja ustanaka domorodačkoga stanovništva, Portugalci su zauzeli države Ndongo i Matabu. Luanda se kratko vrijeme nalazila pod vlašću Nizozemaca (1641–48). Konačne granice u unutrašnjosti Afrike između portugalskih, belgijskih i njemačkih posjeda određene su na Berlinskom kongresu 1884–85., kada Angola formalno postaje kolonija pod nazivom Portugalska Zapadna Afrika. Od 1951. Angola je prekomorska pokrajina Portugala.
Borbu za neovisnost od Portugala slabila je nejedinstvenost oslobodilačkih pokreta. Antikolonijalnu borbu započeo je Narodni pokret za oslobođenje Angole (MPLA), osnovan 1956., koji su vodili Agostinho Neto i Mario de Andrade. Od 1962. djeluje i Nacionalna fronta za oslobođenje Angole (FLNA) pod vodstvom Roberta Holdena. Treći oslobodilački pokret – Nacionalna unija za potpunu neovisnost Angole (UNITA) – bio je osnovan 1966. pod vodstvom Jonasa Savimbija, koji se 1964. odvojio od MPLA. Potkraj 1972. FLNA i MPLA su se udružili, a nakon vojnog udara u Portugalu (1974) pristupila im je i UNITA radi zajedničkoga nastupa u pregovorima o neovisnosti. Nakon sporazuma s Portugalom početkom 1975. vlast je do neovisnosti trebalo preuzeti Predsjedničko vijeće, u kojem bi, uz portugalskoga guvernera, bili i predstavnici oslobodilačkih pokreta. Ali je suparništvo oslobodilačkih pokreta onemogućilo takvo rješenje i dovelo do građanskoga rata. Uz sovjetsku i kubansku pomoć snage MPLA do kraja 1975. porazile su FLNA i UNITA-u, koje su podržavale SAD, Kina i neke zapadne zemlje. Neovisnost Angole proglašena je 11. XI. 1975., predsjednik je postao A. Neto, a uveden je jednostranački sustav sovjetskoga tipa. Na jugu Angole vojska Južnoafričke Republike djelovala je protiv uporišta namibijskoga oslobodilačkog pokreta SWAPO (veće ofenzivne akcije 1978–79), a podupirala je gerilu pokreta UNITA-e. Nakon Netove smrti 1979. novi predsjednik postao je José Eduardo dos Santos. Od 1982. SAD i Južnoafrička Republika inzistiraju na povlačenju kubanskih trupa iz Angole kao na preduvjetu za povlačenje južnoafričkih trupa iz Namibije. Nakon nekoliko neuspješnih pregovora sporazum o povlačenju stranih snaga postignut je 1988. pa tijekom 1989. Kubanci napuštaju Angolu. Primirje između zaraćenih strana dogovoreno je sredinom 1989., ali su borbe obnovljene pošto je UNITA odbila integraciju vojnih snaga. Posredovanjem UN-a sredinom 1991. postignuto je novo primirje s UNITA-om, a za rujan 1992. bili su dogovoreni slobodni izbori pod međunarodnim nadzorom. Budući da je MPLA na njima pobijedila, UNITA je ponovno počela s gerilskom borbom. Potkraj 1994. potpisano je primirje u Lusaki, no povremeni incidenti i dalje su destabilizirali Angolu. Konačno primirje postignuto je 2002 (nakon smrti J. Savimbija); broj poginulih u građanskom ratu 1975–2002. procjenjuje se i do 500 000. Nakon spornih i konfliktnih izbora 1992. J. E. dos Santos ostao je na vlasti; 2003. ponovno je izabran za vođu MPLA (pobjedio je na parlamentarnim izborima 2008., a nakon pobjede njegove stranke na izborima 2012. automatski je postao predsjednik republike). Početkom 2007. Angola je primljena u OPEC. Od 2010. povremeno se događaju proturežimski prosvjedi (separatistički zahtjevi izraženi su u Cabindi). Pobjedom na izborima u kolovozu 2017. MPLA ostaje na vlasti; João Lourenço (ministar obrane 2014–17) postao je predsjednik republike.
Politički sustav
Prema Ustavu od 5. II. 2010., Angola je unitarna republika, s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države i nalazi se na čelu izvršne vlasti. Predsjednik republike postaje vođa političke stranke koja je na parlamentarnim izborima dobila najviše glasova birača, a potpredsjednik te stranke postaje potpredsjednik republike. Bira se za mandat od 5 godina i na najviše dva mandata. Izvršnu vlast ima Vijeće ministara kojemu se na čelu nalazi predsjednik republike koji imenuje ministre. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Narodna skupština (Assembleia Nacional) sa 220 zastupnika, koje za mandat od 4 godine, biraju građani na općim i neposrednim izborima. Biračko je pravo opće i jednako, i imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Vrhovni sud (Tribunal Supremo) na čelu je sudbene vlasti, koja je uređena po pravu iz vremena portugalske vladavine. Država je administrativno podijeljena na 18 pokrajina. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti 11. studenoga (1975).
Političke stranke
Narodni pokret za oslobođenje Angole (Movimento Popular de Libertação de Angola – akronim MPLA), osnovan 1956., stranka je ljevice. Predvodio je borbu protiv portugalske vlasti. Agostinho Neto, jedan od osnivača i vođa MPLA-a, bio je predsjednik republike 1975–79; potom ga je zamijenio José Eduardo dos Santos (do 2017). Nakon demokratizacije vladajuća je stranka (od prvih izbora 1992), a pobjeđuje i na sljedećim izborima (2008., 2012. i 2017); iz redova MPLA-a je predsjednik João Lourenço (od 2017). Član je Socijalističke internacionale. Nacionalni savez za potpunu neovisnost Angole (União Nacional para a Indepêndencia Total de Angola – akronim UNITA), osnovan 1966., konzervativna je stranka. Nastao je kao vojno-politička organizacija suprotstavljena MPLA-u. Osnivač i vođa Jonas Svaminbi bio je na čelu UNITA-a sve do smrti 2002. Oporbena je stranka od izbora 1992 (potom ponovno vodi oružanu pobunu do 2002); ostala je u oporbi i nakon izbora održanih početkom 2000-ih. Član je Demokršćanske internacionale.
Književnost
Domorodački angolski bantu jezici (kikongo, kimbundu, kioko, gangvela) poznaju tek usmenu književnost (mitovi o postanku čovjeka, društva, biljnoga i životinjskog svijeta, basne i sl.). Važnija književna djela na portugalskome jeziku pojavljuju se tek u drugoj polovici XIX. st. Pritom se unutar kolonijalnog ili luzo-angolskog razdoblja posebno ističe djelovanje tzv. Naraštaja 1880 (Geração 1880), koji ostaje zabilježen po pokretanju mnogobrojnih novina i časopisa te po književnom »problematiziranju angolstva«, što dovodi do nagloga buđenja nacionalne svijesti. Četrdesetih godina XX. st. stvara se pjesnički pokret zvan međuvremensko pjesništvo (Poesia Intervalar) koji svojim izrazito angolskim temama označuje prijelaz od kolonijalne prema nacionalnoj književnosti. Tzv. nacionalno razdoblje angolske književnosti počinje 1950., kada se stvara književna skupina zvana Pokret mladih intelektualaca Angole (Movimento dos Novos Intelectuais de Angola). Dvije godine nakon toga izlazi i »Antologija mladih angolskih pjesnika« (»Antologia dos Novos Poetas Angolanos«), koja je snažno utjecala na mlade književne naraštaje. Početkom 1960-ih angolski književnoizdavački pothvati postaju sve razgranatiji, ali već krajem šestoga desetljeća dolazi do postupnog slabljenja zanimanja za pjesništvo i književnost uopće, ponajviše zbog osuđenosti na šutnju onih autora koji su, nakon snažnih političkih represalija, još ostali u zemlji. Zato za angolsko pjesništvo 1970-e i 1980-e, u odnosu na 1950-e i 1960-e, znače određeni nazadak a tomu je uvelike pridonio i građanski rat. Unatoč tomu, neki su autori uspjeli stvoriti djela koja će ući u sve velike antologije crne afričke i luzofonske književnosti. Na području pjesništva, koje je razmjerno prisutnije od proze, ističu se: A. A. Neto, V. da Cruz, T. F. Sicato, F. F. da Costa Andrade, a među romanopiscima C. Soromenjo (obrađuje suvremenu tematiku, dajući realističnu sliku angolskoga sela) i O. Ribaz.
Likovne umjetnosti
Područje Angole napučeno je u prapovijesti (nalazi noževa, sjekira); najstarija sačuvana drvena skulptura afričkoga kontinenta (VIII/IX. st.) potječe iz Angole. Bogata je pučka umjetnost: antropomorfne i zoomorfne statue i maske, dekorirana žezla, ritualni predmeti, noževi, lule, burmutice, glazbala, češljevi, uglavnom od drva, te dekorirana keramika i košaraštvo. Umjetnički izraz etničke skupine Chokwe dostiže vrhunac u XVIII/XIX. st.; razlikuju se naturalističke, anatomski precizne, ekspresivne, dinamične statue vladara od shematskih, stiliziranih statua nadnaravnih duhova; potom maske vladara bogato urešene detaljima u prirodnim materijalima te ritualne maske koje simboliziraju prirodu; uporabni predmeti (češljevi, lule, burmutice) urešeni su ljudskim i životinjskim figurama. Za etničku skupinu Luena karakteristične su visoko stilizirane statue te keramika urešena geometrijskim motivima i žanr-prizorima iz legendi. Etničku skupinu Songo karakteriziraju statue kubičnih volumena i malih dimenzija te statua trgovca na volu, uporabni predmeti urešeni izrezbarenim prikazima ptica. Statue vladara, njihovih žena i djece, savršenih proporcija i karakteristične, stilizirane obrade kose, izrađuju pripadnici etničke skupine Ovimbundu. – Nastambe su uglavnom četvrtaste osnove, rjeđe cilindrične, s uresima na drvenim dovratnicima. – Europski utjecaj bilježi se od XVI. st. (križ s raspetim Kristom postaje ukrasni element). Glavni grad Luanda, koji su osnovali Portugalci 1576., nema jedinstven plan, a središte grada izgrađeno je po uzoru na portugalske provincijske gradiće. Katedrala (XVII. st.) i tvrđava (XVIII. st.) izgrađene su u baroknom stilu; u XX. st. izgrađene su moderne katedrale u Negunzi (1969) i Bengueli (1970). – Nakon 1950-ih afirmiraju se domaći slikari koji, inspirirani tradicionalnim temama, uglavnom slijede suvremena likovna kretanja (J. zan Andrade, A. Sallo, M. Afonso, M’Vemba, A. Nzinga, P. Jazz, A. dos Santos, A. Olé, V. M. Teixeira, F. D. Van-Dúnem); skulptura »Mislilac« (1949) kipara Sazangwiyoje, moderna interpretacija tradicionalnoga božanskog simbola, postaje amblem suvremene države. – Zbirke umjetničkih izrađevina koje su se od 1930. čuvale u muzeju u Dundu sastavni su dio Nacionalnoga antropološkog muzeja, koji je osnovan 1974. u Luandi.
