Afganistan (perzijski Afghānestān; Islamska Republika Afganistan/Yomhūrī-ye Eslāmī-ye Afghānestān), država u jugozapadnom dijelu središnje Azije; obuhvaća 652 864 km². Na sjeveru graniči s Turkmenistanom (744 km), Tadžikistanom (1206 km) i Uzbekistanom (137 km), na zapadu s Iranom (936 km), na jugu i jugoistoku s Pakistanom (2430 km), na sjeveroistoku s Kinom (76 km).
Prirodna obilježja
Afganistan je planinska zemlja smještena na raskrižju između prednjoazijskih, indijskih i srednjoazijskih prostora. Na sjeveru se pruža gorje Paropamisus, na sjeveroistoku Hindukuš (Hindū-Kush), koji zapadnije prelazi u niži masiv Koh-i-Baba. Najviši je vrh u Hindukušu (Nowshak, 7492 m). Ravnice i endoreične zavale prostiru se na sjeverozapadu i jugozapadu zemlje; najveće su Registan (Rigestan) i Dasht-e-Margo. Klima je kontinentalna s prosječnom siječanjskom temperaturom u ravnicama od 0 do 5 °C i srpanjskom od 25 do 30 °C. U planinskim krajevima apsolutni minimum iznosi u siječnju –31 °C. Najveći dio Afganistana prima oko 300 mm oborina godišnje; samo u istočnim krajevima, koji su pod utjecajem monsuna, godišnja količina oborina iznosi 800 mm. Najveće rijeke Helmand, Hari (Harī Rūd) i Kabul (Kābul Rūd) izviru u zapadnom Hindukušu. Helmand utječe u slane močvare oko istoimenog jezera, Hari nestaje u pješčari Karakum (Garagum: Crni pijesci), a Kabul se ulijeva u rijeku Ind. Granicu između Afganistana i Tadžikistana te Uzbekistana tvori rijeka Amu-Darja. Vegetacija je u ravnicama polupustinjska, a u nižim planinskim područjima (do 1500 m) stepska. Između 1500 i 3300 m apsolutne visine rastu listopadne i šume četinjača.
Stanovništvo
U Afganistanu živi 26 442 000 st. (prema procjeni iz 2012), odnosno 13 051 358 st. (prema popisu iz 1979). Gustoća naseljenosti iznosi 40,5 st./km² (2012). Stanovnici su Afganci ili Paštuni (Paštunci, 42%), Tadžici (27%), Hazarijci (9%) i Beludži (2%), koji govore iranskim jezicima, Uzbeci (9%), Turkmeni (3%) i Kirgizi, koji govore turkijskim jezicima, te nuristanski Kafiri (Kāfir: nevjernik) ili Nuristanci (oko 222 000), koji govore jezikom iz dardske skupine i, napokon, nešto dravidskih Brahuja. Po vjeri su uglavnom muslimani (suniti 80%, šijiti 19%). Godišnji porast stanovništva (2%, 2007–12) odgovara prirodnomu priraštaju (2,17% ili 21,7‰, 2011). U razdoblju 1991–96. godišnji porast (8,7%) bio je znatno veći od prirodnog priraštaja (2,42% ili 24,2‰, 1995), zbog povratka izbjeglica koje su se u doba rata (1979–89) sklonile u susjedne zemlje; drži se da je u inozemstvo izbjeglo oko 5 milijuna ljudi, od čega u Pakistan 3 milijuna i u Iran 1,85 milijuna. Natalitet je vrlo visok (42,7‰, 1995), a mortalitet razmjerno visok (18,5‰, 1995); smrtnost dojenčadi iznosi 111‰ i među najvišima je u svijetu. Čak 46% st. u dobi je do 14 godina, 50% st. od 15 do 64 godine, a 4% st. u dobi iznad 65 godina (2011). Očekivano trajanje života za žene rođene 2010. iznosi 50,2 godine, a za muškarce 47,7 godina. U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 78% aktivnog stanovništva, u sekundarnim djelatnostima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 6,0%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 16% (2011). Sveučilište u Kabulu osnovano je 1932; službeni su jezici dari (farsi, farsi kabuli, tj. istočnoperzijski) i paštunski; nepismenih ima oko 72,0%. Glavni je grad Kabul (2 938 300 st., 2009); ostali veći gradovi: Kandahar (Qandahār; 363 100 st., 2009), Herat (395 400 st., 2009), Mazar-e-Sharif (333 800 st., 2009); u gradovima živi samo 23% st. (2011).
Gospodarstvo
Dugotrajna društvena nestabilnost s nizom oružanih sukoba (od početka 1980-ih) gospodarski je unazadila Afganistan i svrstala ga među najslabije razvijene zemlje u svijetu. Siromašno je 47,3% stanovništva, a stopa nezaposlenosti je 11,7% (2020). Osim ratnih zbivanja gospodarski razvoj otežavaju raširena korupcija, nerazvijena infrastruktura, nedostatak stručnih kadrova, nezakonita trgovina i dr. Afganistan je vodeći u svijetu po ilegalnoj proizvodnji opijuma; prema procjenama UN-ove agencije za narkotike 2020. proizvedeno je 6300 t (više od polovice zasada opijumskoga maka je u pokrajini Hilmand). Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2020. bila je 19,8 milijarda USD (508,8 USD po stanovniku). Prema udjelu u sastavu BDP-a (2016., kada je iznosio 18 milijarda USD) vodeći je uslužni sektor (55,9%), zatim poljoprivredni (23%) i industrijski (21,1%). U poljoprivrednoj su ponudi žitarice, riža, grožđe, jabuke, krumpir, rajčice, luk, lubenice, orasi i dr.; uzgajaju se ovce, goveda, konji, deve i dr. Industrija je slabo razvijena a u ponudi su građevni materijal, tekstil, odjeća i obuća, vuna, tepisi, hrana, bezalkoholna pića, mineralne sirovine i dr. Od prirodnih bogatstava značajna su ležišta zlata, željezne i bakrene rude, srebra, olova, ugljena, cinka, litijske rude, nafte, prirodnoga plina i dr. Godine 2019. vrijednost izvoza bila je 2,2 milijarde USD, a uvoza 6,9 milijarda USD. Najviše izvozi zlato (oko 43% ukupnog izvoza), zatim grožđe, jabuke i drugo voće, razno povrće, orahe, ugljen, pamuk, tepihe i dr. Uvozi vozila i njihove dijelove, naftne derivate, komunikacijske uređaje i opremu, duhan, lijekove, šećer i dr. Prema udjelu u vanjskoj trgovini vodeći su partneri Ujedinjeni Arapski Emirati (44,8% izvoza i 23,4% uvoza), Pakistan (24,3% izvoza i 17,1% uvoza) te Indija (21,6% izvoza i 12,9% uvoza). Veće udjele u afganistanskom uvozu imaju i Kina (8,6%), SAD (8,6%), Uzbekistan (6,5%) i Kazahstan (5,7%). Veličina je javnoga duga relativno mala i iznosi 7,8% BDP-a, a vrijednost je međunarodne pomoći 42,9% BDP-a (2020).
Promet
Afganistan ima 75 km željezničke pruge (2011) i 42 150 km cesta (2006). Međunarodne zračne luke nalaze se u Kabulu i Kandaharu. Oko 1200 km vodenih putova. Na Amu-Darji je glavno pristanište Shir Khan. Izgrađeno je 466 km plinovoda (2010).
Novac
Novčana je jedinica (novi) afgani (afghāni, Af; AFN); 1 afgani = 100 pula.
Povijest
Teritorij Afganistana naseljen je od paleolitika; od VI. st. pr. Kr. pripadao je državi Ahemenida; 329. pr. Kr. osvojio ga je Aleksandar III. Veliki. U III. st. zapadni dio Afganistana zauzeli su Sasanidi. Od VII. st. južni dio Afganistana pod vlašću je Arapa. Tada započinje brza islamizacija stanovništva. Od polovice IX. st. Afganistan je bio pod vlašću različitih perzijskih i turskih dinastija. U XIII. i XIV. st. napadi Mongola uzrokovali su gospodarsku i kulturnu krizu. Kratkotrajno je razdoblje prosperiteta pod vlašću Timurida u XV. st. U XVI. st. podijeljen je između Perzije, Države Velikog Mogula i Uzbečkoga kanata. Tvorcem afganske države smatra se Ahmad-šah Durani. Neovisne kneževine ponovno je ujedinio Dost Mohammad Han (Khan) (1826–63). Afganistan je tada postao prostor britansko-ruskoga sukobljavanja. Prvi britansko-afganski rat izbio je 1838–42. Dost Mohammadov sin Sher Ali Han izgubio je vlast nakon drugoga britansko-afganskog rata 1878–80., kojemu je povod bio porast ruskog utjecaja u Afganistanu. Potkraj XIX. st. Abdurahman Han (1880–1901) priznao je britansku kontrolu vanjske politike Afganistana, a Indiji je ustupio dio teritorija do tzv. Durandove linije. Godine 1907. Rusija je priznala da se Afganistan nalazi u britanskoj zoni utjecaja. U I. svjetskom ratu Afganistan je ostao neutralan. Nakon rata Amanullah Khan (1919–29) proglasio je neovisnost Afganistana i zauzeo područja iza Durandove linije, što je uzrokovalo treći britansko-afganski rat. Mirovnim ugovorom u Ravalpindiju Velika Britanija priznala je neovisnost Afganistana. Za vladavine Amanullaha Hana provedene su mnogobrojne reforme: 1923. donesen je prvi ustav, država je modernizirana, a uvedeno je i svjetovno sudstvo. Nakon njegova svrgnuća i unutarnjih borbi, vlast u Afganistanu preuzima Mohamed Nadir Šah, a 1933. njegov sin Zahir Šah. U II. svjetskom ratu Afganistan je ostao neutralan. Na afganistansko-pakistanskoj granici došlo je 1947. do sukoba, jer je Afganistan podupirao neovisnost pakistanskoga dijela Paštunistana (spor je okončan potkraj 1960-ih). Državnim udarom generala Mohammada Dauda Hana 1973. svrgnut je kralj Zahir Šah te je proglašena republika. Nakon puča ljevičarskih i prosovjetskih časnika 1978., koji su provodili radikalni antiislamistički i socijalistički program (zatvaranje džamija, kolektivizacija i nacionalizacija), došlo je do pobuna, državnog udara u rujnu i prosincu 1979. te sovjetske vojne intervencije potkraj prosinca 1979. Otpor novom režimu Babraka Karmala i sovjetskim snagama (do 115 000 vojnika) pružali su fundamentalistički ustanici (mudžahedini). Bili su plemenski i vjerski podijeljeni na 15 većih skupina, a podržavale su ih muslimanske zemlje, Kina i SAD. Zbog rata je više od 5 milijuna Afganistanaca izbjeglo u Pakistan i Iran, dok je unutar Afganistana bilo raseljeno oko 2 milijuna ljudi. Sporazum o povlačenju sovjetskih snaga bio je postignut 1988 (broj poginulih procjenjivao se na nekoliko stotina tisuća, a Moskva je priznala gubitak 14 500 vojnika). Nastavile su se borbe mudžahedinskih skupina za vlast, koje su prerasle u građanski rat. Kabul su 1992. osvojili mudžahedini Ahmeda Šaha Masuda, a za predsjednika je izabran Burhanudin Rabani, čime se na vlasti bila učvrstila tadžička strana (kralj i četvorica predsjednika nakon njega tijekom 1973–92. bili su Paštuni). Uslijedili su novi sukobi i različita savezništva. Sredinom 1994. organiziran je pokret talibana (poučavatelja islama) pod vodstvom Mohammada Omara. Okupljao je uglavnom Paštune, većinom sunite, a imao je podršku Pakistana i SAD-a. U rujnu 1996. talibani su osvojili Kabul, a do sredine 1997. uspjeli su zauzeti oko 80% Afganistana. Protivila im se protutalibanska koalicija na sjevernom dijelu Afganistana koju su podupirali Iran i Rusija. Procjenjuje se da je u građanskom ratu tijekom 1992–97. poginulo oko 36 000 Afganistanaca.
Talibanski režim je u listopadu 1997. proglasio emirat, koji su priznali Pakistan, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Bio je pod međunarodnim pritiscima zbog kršenja ljudskih prava i podržavanja terorističkoga djelovanja Al-Qaide (pojedine njezine afganistanske baze za obuku uništio je SAD raketnim napadom u kolovozu 1998). Pod optužbom za međunarodni terorizam talibanski je režim bio pod sankcijama UN-a (od listopada 1999); srušen je vojnom intervencijom SAD-a i saveznika koja je započela 7. X. 2001 (nakon terorističkih napada Al-Qaide u New Yorku i Washingtonu, 11. IX. 2001). Uz pomoć SAD-a vlast je preuzeo Hamid Karzai (2002. postao je predsjednik). UN je odobrio slanje međunarodnih sigurnosnih snaga, kojima od kolovoza 2003. zapovijeda NATO. Talibani su nastavili gerilski otpor, a uporišta imaju i u pakistanskom pograničju. Broj američkih vojnika u Afganistanu rastao je s 15 000 (2004) na približno 90 000 (2012); uz njih je bilo i oko 40 000 vojnika iz savezničkih zemalja. Sa SAD-om je 2013. postignut sigurnosni sporazum; povlačenje američkih i savezničkih vojnika (2014. ih je bilo oko 57 000) predviđeno je za kraj 2014. godine. Nakon predsjedničkih izbora održanih u travnju i lipnju 2014. uslijedile su međusobne optužbe kandidata oko izbornih rezultata; temeljem sporazuma o podjeli vlasti u rujnu 2014. za predsjednika je proglašen Ašraf Gani (2002–04. bio je ministar financija). Društvena situacija ostala je nestabilna; najveći dio teritorija nadziru različite plemenske skupine. Godine 2014. nastavljeni su povremeni teroristički napadi i djelovanje pobunjenika (njihov broj procjenjuje se na više desetaka tisuća; najviše je talibana). Borbeni sastav vojske SAD-a i saveznika iz NATO-a povučen je potkraj 2014. i početkom 2015., a održane su jedinice za obuku i podršku afganistanskim snagama. Sredinom 2017. vlada nadzire oko 60% državnog teritorija (uz podršku oko 8400 američkih vojnika i 5000 vojnika iz drugih zemalja NATO-a). U terorističkim napadima i oružanim sukobima 2014–18. ubijeno je u prosjeku oko 3500 civila godišnje (2018. najviše, oko 3800, od kojih trećinu čine djeca). Samo 2018. bilo je više od 1700 terorističkih napada. Ašraf Gani ostao je na vlasti nakon pobjede na predsjedničkim izborima u rujnu 2019. i političke krize koja je slijedila (izborna komisija potvrdila mu je pobjedu u veljači 2020., a novi predsjednički mandat započeo je u ožujku 2020). Pobjedu mu je osporavao protukandidat Abdullah Abdullah (2001–05. bio je ministar vanjskih poslova), kao i na izborima 2014. kada je pristao na podjelu vlasti, pa je posebno za njega osnovan položaj šefa izvršne vlasti (de facto premijera). Abdullah se u veljači 2020. proglasio predsjednikom, a sporazumno odstupa u svibnju 2020 (u zamjenu za mjesto predsjednika Vijeća za nacionalno pomirenje). Nastojeći okončati vojnu prisutnost, SAD je u veljači 2020. u Kataru (u Dohi) s talibanskim predstavnicima dogovorio mirovni sporazum prema kojem bi SAD i saveznici napustili Afganistan u roku od 14 mjeseci pod uvjetom da talibani na svom području onemoguće djelovanje Al-Qaide, te da prihvate mirovne pregovore s afganistanskim vlastima (početkom 2021. u Afganistanu je bilo oko 2500 američkih vojnika i oko 10 000 vojnika iz savezničkih zemalja). Broj poginulih civila tijekom rata, od listopada 2001. do travnja 2021., procjenjuje se na 71 350, od kojih je 47 250 stradalo u Afganistanu, a 24 100 u borbenim operacijama koje su se vodile na teritoriju susjednog Pakistana. Afganistanske snage imale su do 78 300 poginulih (do 69 000 u Afganistanu i 9320 u Pakistanu). Talibani i druge pobunjeničke islamističke skupine imali su oko 84 200 poginulih (51 200 u Afganistanu i 33 000 u Pakistanu). Poginulo je oko 2450 američkih vojnika i 1150 vojnika iz savezničkih zemalja, te oko 3940 zaposlenika privatnih zaštitarskih kompanija iz SAD-a (bili su angažirani i u borbenim operacijama, a oko 90 ih je stradalo u Pakistanu). Nova administracija SAD-a (Joe Biden predsjednik je od siječnja 2021) ubrzala je vojno povlačenje iz Afganistana od sredine 2021 (početkom srpnja 2021. napuštena je najveća zrakoplovna baza u Bagramu). Povlačenje američke vojske i njihovih saveznika, koje je dovršeno do kraja kolovoza 2021., pogodovalo je širenju prevlasti talibana, najvećim dijelom bez otpora snaga afganistanskog režima (pojedini njegovi dužnosnici dogovaraju mirnu predaju vlasti). Tijekom srpnja i početkom kolovoza 2021. talibani su zauzeli većinu gradova i zračnih luka, granične prijelaze i najveći dio državnih pokrajina; 15. VIII. 2021. preuzeli su vlast u Kabulu (broj talibana procjenjuje se na 75 000). Predsjednik Ašraf Gani napustio je zemlju, a dotadašnji potpredsjednik (od veljače 2021) Amrullah Saleh proglasio se novim predsjednikom i priključio antitalibanskoj Fronti nacionalnog otpora Afganistana, organiziranoj u pokrajini Panjšīr (Pandžir). Pripadnici Fronte su uglavnom iz redova Tadžika, a predvodi ih Ahmad Masud (sin je Ahmada Šaha Masuda, vođe mudžahedinske gerile protiv sovjetske vojske, a poslije i protiv talibana, koji je 1992–96. bio ministar obrane, a ubijen je u atentatu 2001). Dolaskom na vlast u Kabulu talibanski vođa (od 2016) Hibatullah Akhundzada i njegovi suradnici najavljuju obnovu Afganistana kao islamskog emirata. Radi izvlačenja diplomatskog osoblja te napose afganistanskih suradnika i njihovih obitelji, SAD je do kraja kolovoza 2021. sa saveznicima zadržao vojni nadzor nad zračnom lukom u Kabulu; u drugoj polovici kolovoza 2021. SAD je evakuirao oko 79 000 ljudi, a još približno 44 000 evakuirale su savezničke zemlje. Nakon američkog vojnog povlačenja (30. VIII. 2021), talibani su najavili stvaranje vlade. U rujnu 2021. za privremenoga premijera Islamskog emirata Afganistana (formalno obnovljenoga sredinom kolovoza 2021) postavljen je Hasan Ahund, jedan od osnivača talibanskog pokreta sredinom 1990-ih. Uvedeni su strogi islamski zakoni, a zbog ograničenja ljudskih prava, napose žena, talibanski režim je u međunarodnoj izolaciji (UN priznaje Islamsku Republiku Afganistan, proglašenu 2004); u Kabulu je ostalo otvoreno 15-ak veleposlanstava, pretežno azijskih zemalja (2023).
Politički sustav
Prema Ustavu od 26. I. 2004. Afganistan je islamska republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države, vlade i oružanih snaga. Biraju ga svi birači na općim izborima za mandat od 5 godina, a može biti izabran na dva mandata. Izvršnu vlast obavlja vlada. Vodi je predsjednik republike, koji imenuje ministre uz pristanak parlamenta. Zakonodavnu vlast ima dvodomna Nacionalna skupština (Jirga), koja se sastoji od Doma naroda (Wolesi Jirga) i Doma starješina (Meshrano Jirga). Dom naroda ima najviše 250 zastupnika (najmanje 68 mjesta rezervirano je za žene), koje biraju građani na općim i tajnim izborima za mandat od 5 godina. Dom starješina ima tri puta više članova (trenutno 102) od broja provincija. Zastupnici se biraju posredno, po jedan predstavnik svakoga provincijskog vijeća za mandat od 4 godine, po jedan predstavnik okružnoga vijeća za mandat od 3 godine i 34 člana koje za mandat od 5 godina imenuje predsjednik republike. Biračko je pravo opće i jednako i imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obnaša Vrhovni sud, koji se sastoji od 9 sudaca koje, uz pristanak Doma naroda, postavlja predsjednik republike za mandat od 10 godina. Administrativno se Afganistan dijeli na 34 provincije. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 19. kolovoza (1919).
Političke stranke
Početkom 2000-ih započela je ograničena demokratizacija (parlamentarni izbori 2005. i 2010). Do kraja 2012. registrirano je oko 80 političkih stranaka, pretežno islamističkih. Mnoge od njih nastaju od prijašnjih mudžahedinskih vojno-političkih organizacija – Islamsko društvo (Jamiat-e-Islami), Islamska stranka (Hezb-e Islami), Islamski savez (Ittihad-i Islami), Nacionalni islamski pokret (Jombesh-e Melli Islami) i dr. Uz njih su među utjecajnima i Nova afganistanska stranka (Hezb-e Afghanistan-e Newin), Nacionalna islamska fronta Afganistana (Mahaz-e Melli Islami Afghanistan), Stranka islamskoga jedinstva (Hezb-e Wahdat-e Islami) i dr. Velik broj stranaka uključen je u koalicije (Nacionalni savez, Ujedinjena nacionalna fronta, Vijeće za suradnju političkih stranaka i koalicija i dr.). Etnička i plemenska povezanost ostala je važan činitelj političkog organiziranja.
