AVNOJ (akronim od Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije), opće političko predstavništvo sudionika antifašističke borbe na području Jugoslavije za II. svjetskog rata; utemeljeno u studenome 1942., a od studenoga 1943. vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo Jugoslavije. Prvo, osnivačko zasjedanje, održano je na poticaj CK KPJ i VŠ NOV i POJ 26–27. XI. 1942. u Bihaću. Od pozvanog 71 predstavnika (iz Hrvatske 15), na zasjedanju su zbog ratnih okolnosti bila nazočna ukupno 54 delegata. Prihvaćena su dva dokumenta: Rezolucija o osnivanju AVNOJ-a i Proglas AVNOJ-a narodima Jugoslavije. U Rezoluciji je istaknuto da AVNOJ okuplja predstavnike naroda »svih zemalja Jugoslavije« bez razlike na narodnost, vjeru i političko-stranačku pripadnost, te da se oslanja na narodnooslobodilačke odbore i antifašističke organizacije, stranačke i izvanstranačke, na terenu. Za predsjednika je izabran I. Ribar, a za vođenje redovitih poslova Izvršni odbor, s odsjecima za pojedine društveno-gospodarske djelatnosti, koji je također koordinirao rad narodnooslobodilačkih odbora te razgraničivao rad vojnopozadinskih i civilnih organa vlasti na područjima pod nadzorom partizanskog pokreta. AVNOJ je potaknuo stvaranje zemaljskih antifašističkih vijeća → zavnoh, → zavnobih i dr. – Drugo zasjedanje AVNOJ-a održano je u Jajcu 29. i 30. XI. 1943. U njegovu je sastavu tada bilo 250 vijećnika (iz Hrvatske 78), a u radu su sudjelovala 142 izaslanika (iz Hrvatske 37). Prihvaćena je Deklaracija Drugog zasjedanja AVNOJ-a, koja je sadržavala sva politička stajališta i zaključke zasjedanja. U skladu s njom AVNOJ je odlučio proglasiti se »vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom Jugoslavije«, uspostaviti Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) kao privremeno tijelo s obilježjima vlade za ostvarivanje provedbenih funkcija, oduzeti prava zakonitosti kraljevskoj vladi u inozemstvu, pregledati sve međunarodne ugovore i obveze koje je ona sklopila te zabraniti povratak kralju Petru II. Karađorđeviću u zemlju, s tim da o sudbini monarhije nakon rata odluči narod slobodnom voljom. Odlučeno je da se Jugoslavija ustroji federalno »kao državna zajednica ravnopravnih naroda«, koja će osigurati punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odn. Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Te su odluke značile rušenje sustava vlasti Kraljevine Jugoslavije i uspostavu novoga sustava vlasti. Izabrano je Predsjedništvo od 55 članova, koje je između zasjedanja Vijeća obavljalo sve njegove funkcije. Predsjedništvo je zatim imenovalo NKOJ, koji je imao naredbodavne i izvršne funkcije u području uprave, inozemnih poslova, narodne obrane, pravosuđa, gospodarstva, informacija, socijalne politike i zdravstva. Za predsjednika i povjerenika za narodnu obranu imenovan je Josip Broz Tito, kojemu je Predsjedništvo dodijelilo i zvanje maršala Jugoslavije. Potvrđene su odluke ZAVNOH-a o priključenju Istre, Rijeke, Zadra, Cresa, Lošinja, Lastova i Palagruže Hrvatskoj, kao i odgovarajuće slovenske odluke o priključenju Sloveniji Slovenskoga primorja i ostalih slovenskih područja koja je anektirala Italija. Sastavljena je i Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih suradnika. Odluke su povoljno primljene u savezničkim zemljama i dovele do njihova priznanja antifašističke i partizanske borbe u Jugoslaviji. – Nakon završetka rata održano je u Beogradu 7–10. VIII. 1945. Treće zasjedanje AVNOJ-a, ujedno i posljednje. Tada je AVNOJ najprije proširen novim članovima (114) kako bi se osigurala ravnopravnija zastupljenost pojedinih jugoslavenskih zemalja, a zatim, u skladu sa zaključcima savezničke konferencije u Jalti (veljača 1945), i s 36 poslanika bivše jugoslavenske skupštine izabrane 1938., sa 69 vijećnika iz redova građanskih političkih stranaka i skupina te 13 pojedinačno izabranih vijećnika (ukupno 489 vijećnika). Na III. zasjedanju odobreni su svi akti koje je AVNOJ donio između II. i III. zasjedanja, prihvaćene su odluke o podjeli Sandžaka između Srbije i Crne Gore i o priključenju Srbiji Vojvodine, u statusu autonomne pokrajine, te Kosova i Metohije, u statusu autonomne oblasti. Prošireni AVNOJ preimenovao se 10. VIII. 1945. u Privremenu narodnu skupštinu i tijekom kolovoza 1945. nastavio djelovati, poglavito pripremajući zakonodavnu osnovicu za održavanje izbora za Ustavotvornu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije. Zamisao o osnutku AVNOJ-a kao vrhovnoga političkog predstavništva antifašističke i oslobodilačke borbe u Jugoslaviji nastala je u proljeće 1942., a nametnuo ju je razvoj unutarnjih i vanjskopolitičkih prilika. Otada AVNOJ vodi političku borbu koja će odlukama donesenima na II. zasjedanju prekinuti pravovaljanost »prvodecembarskog akta ujedinjenja« iz 1918. i dovesti do stvaranja Demokratske Federativne Jugoslavije. Iako je imao značaj privremenoga predstavničkog i političkog tijela, na njegovim je odlukama izgrađen politički ustroj nove jugoslavenske države, koja se i nazivala avnojevskom. Tim su imenom nazivane i unutarnje granice republika FNRJ, odnosno SFRJ (avnojevske granice), premda ih AVNOJ nije utvrđivao. Iako je unutarnjopolitički program AVNOJ-a u potonjoj jugoslavenskoj praksi iznevjeren, odluke državnopravnoga karaktera pružile su mogućnosti za formulacije ustava iz 1974. i odigrale korisnu ulogu za međunarodnopravno priznavanje Republike Hrvatske 1991–92.
