Čedadski evangelijar (Čedadsko evanđelje, ponekad Čedadski evanđelistar; nazvan prema slovenskom imenu za furlanski grad Cividale del Friuli; latinski Codex Aquileiensis / Akvilejski kodeks ili Codex Foroiulensis / Furlanski kodeks), rukopisni kodeks s cjelovitim tekstom evanđelja, prema predlošku Vulgate, pisan uncijalom i latinskim jezikom u dva stupca. Nastao je najvjerojatnije u kasnom V. st. ili tijekom VI. st. na prostoru sjeverne Italije (Pavia), možda na području Beneventa, a potom se na širem području Akvileje nalazio barem od VIII. st. U inventaru akvilejske crkve prvi se put spominje u XIV. st., od kada mu je moguće pratiti povijesni put (1409. prenesen je u Cividale del Friuli). Tijekom srednjega vijeka vjerovalo se da je u njemu zapisano Markovo evanđelje autograf sv. Marka, zbog čega je ono vjerojatno između 1273. i 1348. bilo izdvojeno iz kodeksa, ukoričeno zasebno te kao relikvija štovano u akvilejskoj katedrali. Dva kvaternija toga evanđelja potom su 1354. poklonjena caru Karlu IV. i danas se čuvaju u Knjižnici metropolitanskoga kaptola u Pragu, a ostatak je 1420. prenesen u Veneciju i pohranjen u riznicu bazilike sv. Marka (listovi su od tada potpuno propali te su danas nečitki). Ostatak evangelijara u današnjem, necjelovitom obliku ima 270 listova i čuva se u Nacionalnom arheološkom muzeju u Cividaleu.
U kodeks naknadno uneseni upisi svjedoče o liturgijskoj uporabi evangelijara tijekom VII. i VIII. st., a i o njegovoj uporabi kao spomen-knjige (lat. liber vitae ili liber memorialis) od sredine IX. do početka X. st. U takve su se knjige upisivala imena osoba preporučenih za molitveni spomen; za razliku od većine sačuvanih primjera, čedadski je popis unošen u slobodne dijelove već postojećega kodeksa. Na njegovim je listovima moguće razaznati oko 1600 upisanih imena, od čega više od 300 slavenskih. U doba vođenja spomen-knjige kodeks se najvjerojatnije nalazio u samostanu sv. Marije (i Kancijana) u mjestu San Canzian d’Isonzo kraj Akvileje. Prijašnje mišljenje da su upisi autografi zabilježenih osoba danas je uglavnom napušteno te se vjerojatnijim drži da su ih unosili članovi crkvene zajednice u čijem se posjedu evangelijar nalazio. Imena svjedoče o širokoj hodočasničkoj mreži koja je sezala od sjeverne Italije i istočnih Alpa, preko Moravske, Panonije i Dalmacije sve do Bugarske. Među upisnicima prepoznat je niz onodobnih vladara, od kojih se ističu carevi Ludvig I. (II.) Njemački i Karlo III. Debeli, moravski knezovi Rastislav i (vjerojatno) Svatopluk, donjopanonski vladari Pribina, Kocelj i Braslav te bugarski knezovi Boris I., Vladimir-Rasate i Simeon. Za hrvatsku povijest osobito su važna tri spomena kneza Trpimira I., zabilježenoga i sa sinom Petrom, te spomen kneza Branimira uz suprugu Mariosu, odnosno Marušu ili Mariju. U historiografiji se isticalo da se Trpimir dvaput javlja s naslovom domno (od lat. dominus: gospodar), koji je među svjetovnim osobama u evangelijaru zabilježen još samo uz cara Karla III. Debeloga, što pokazuje Trpimirov ugled. Upise pak koji su se povezivali sa Zdeslavom, Muncimirom (Mutimirom) i Krešimirom nije moguće pouzdano dovesti u vezu s istoimenim hrvatskim vladarima. Dužnosti zabilježene uz pojedine osobe iz hrvatskoga dvorskoga kruga upućuju na to da je kneževski dvor bio ustrojen prema franačkome modelu, dok sami spomeni hodočašća hrvatskih vladara svjedoče o uključenosti Hrvatske Kneževine u političke, crkvene i kulturne mreže latinske, osobito karolinške, Europe IX. st.
Čedadski evangelijar prvi je put tiskan 1877 (izdanje Ludwiga Conrada Bethmanna), a posljednje kritičko izdanje priredio je 1999. Uwe Ludwig.
