Vulgata (prema lat. vulgatus: običan, uobičajen, općenito poznat), naziv za latinski prijevod Biblije s kraja IV. st., što ga je s izvornih jezika na pučki latinski preveo sv. Jeronim, na traženje pape Damaza; naziv se ustalio tek od XVI. st. Prvo je sv. Jeronim 384. priredio recenziju (prijevoda Vetus Latina) Evanđelja i Psalama (Psalterium Romanum), potom je od 389. do 406. s hebrejskog i aramejskoga jezika preveo na pučki latinski cijeli Stari zavjet, a onda s novom recenzijom priredio i prijevod cijeloga Novoga zavjeta na temelju grčkoga izvornika. Od VII. st. Vulgata je bila općenito prihvaćena u svim kršćanskim crkvama i postala temeljem svetopisamskoga kanona. Rani rukopisi Vulgate nisu sačuvani, kasniji (Codex Fuldensis, VI. st., Codex Amiatinus, VII–VIII. st.) trebali su nužnu standardizaciju, pa je u XIII. st. izišlo kritičko izdanje Vulgate kao Biblia Parisiensis, ali s mnogo pogrješaka, što je potaknulo kritička izdanja. Rad na kritičkom izdanju otpočeo je 1546., kada je Tridentski koncil proglasio izdanje Vulgate autentičnim (time je određen kanon Svetoga pisma Katoličke crkve), ali je odmah odredio da se počne raditi na ispravljenom izdanju. Nova Vulgata, tiskana 1590., nazvana je po papi Sikstu V. Sikstovom Biblijom; za pape Klementa VIII. doživjela je ispravke pa je 1592. izašla Nova Vulgata nazvana Siksto-Klementina. Kako ni ona nije dala izvorni tekst Jeronimova prijevoda, Pio X. osnovao je 1907. Komisiju za reviziju Vulgate. Rad su vodili benediktinci iz rimskoga samostana sv. Jeronima; papa Pio II. uključio je i profesore Papinskoga biblijskog instituta. Pavao VI. je 1965. ponovno utemeljio Papinsku komisiju za Neovulgatu, čije je novo izdanje izišlo 1979. za pape Ivana Pavla II.
