Nijemci

ilustracija
NIJEMCI i film, F. Lang, prizor iz filma Doktor Mabuse kockar, 1922.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25

Nijemci (njemački Deutsche), germanski narod nastanjen najvećim dijelom u Njemačkoj, gdje čini 91,1% ukupnoga stanovništva (oko 75,2 milijuna). Nijemaca i njihovih potomaka ima i izvan Njemačke: u SAD-u (oko 1,85 milijuna), Brazilu (oko 900 000), Argentini (oko 500 000), Kanadi (oko 490 000), Australiji (oko 100 000), Ruskoj Federaciji (oko 350 000), Poljskoj (između 300 000 i 500 000), Rumunjskoj (oko 97 000), Češkoj (oko 50 000), Madžarskoj (oko 40 000) i dr.

Pradomovina Nijemaca sjeverno je područje današnjih njemačkih zemalja. Među mnogobrojnim germanskim plemenima koja su tijekom I. tisućljeća sudjelovala u etnogenezi njemačkog naroda ističu se donjonjemački Frizi i Sasi, srednjonjemački Franci, Hesi i Tirinžani te gornjonjemački Alemani i Bajuvari (Bavarci). U V. st., za velike seobe naroda, germanska su se plemena naglo širila prema zapadu i jugu. Franci i Sasi prodrli su na područje današnje Francuske. Alemani su prešli preko Rajne i Dunava te naselili Alsace i alpsko područje; Svevi su prodrli u današnju Švicarsku i Vorarlberg (Austrija). Sjeverni Svevi dospjeli su do Pirenejskoga poluotoka, a Bajuvari do Alpa. Poslije su se Nijemci širili prema istoku (Ostsiedlung), u područje slavenskih i baltičkih plemena. U VIII. st. naselili su srednje Podunavlje i istočne Alpe, u X. st. prešli su liniju Laba–Sala, u XIII. st. prodrli su preko Odre i Visle do Memela. Ponijemčen je potpuno ili djelomično teritorij Austrije, Kranjske, Štajerske, gornje Saske, Šleske, Brandenburga (Branibora), Pommerna (Pomorja), Pruske, granični krajevi Češke i Moravske. Pojedini veći ili manji njemački kolonizacijski otoci dopirali su sve do Crnoga mora. Širenje Nijemaca na istok posustaje od XIV. st. zbog jačanja slavenskih državnih tvorevina, a i zbog raspadanja njemačkoga političkog jedinstva u feudalnim borbama (nastanak samostalne Austrije, Pruske itd.). Od kraja XVII. do poč. XIX. st. pojačano je naseljavanje njemačkog stanovništva na područje jugoistočne (Podunavlje) i istočne Europe (Rusija). Nakon II. svjetskog rata oko 13 milijuna Nijemaca prisilno je iseljeno iz nekadašnjih njemačkih krajeva istočno od Odre i Nise te s područja srednje (Češka, Moravska) i jugoistočne Europe. O Nijemcima se može govoriti tek nakon raspada franačke države u IX. st., kada se kod germanskih plemena istočnoga dijela države razvija svijest o političkom zajedništvu. Predodžba o zajedničkom podrijetlu javila se tek u XI. st. Narodno ime Nijemaca pojavilo se u VIII. st. u pridjevnom obliku theudisk (lat. theodiscus); tim su imenom Germani u franačkoj državi isticali razliku između stanovništva koje je govorilo romanskim jezikom (walhisk) i pripadnika »domaćega«, »narodnoga« jezika. Slaveni su svoje germanske susjede nazivali »Nijemcima« (staroslavenski němьcъ, od nemъ), tj. onima koji su za slavenski jezik »nijemi«, odnosno koji govore mucavim, »nemuštim« jezikom. Od toga slavenskog imena poteklo je, možda, madžarski Németek. Neki narodi zovu Nijemce Germanima (engleski Germans, rumunjski Germani), drugi ih nazivaju po nekom od germanskih plemena (francuski Allemands, španjolski Alemanes, turski Almanlar po Alemanima, finski i estonski Saksaleiset po Sasima); u nekim je jezicima naziv za Nijemce starija ili novija varijanta njihova vlastitoga narodnog imena (talijanski Tedeschi, švedski, norveški, danski Tysk, nizozemski Duitsche, japanski Doitsu jin, kineski Te-i-če itd.). – Njemački folklor (tipovi naselja i kuća, narodna nošnja, umjetnost i narodna glazba), koji od XIII. do XIV. st. ima jedinstveno germansko obilježje, od kraja srednjeg vijeka pokazuje sve veću regionalnu raznolikost. Narodna je nošnja (osobito muška) sačuvala vrlo malo starih oblika. Uglavnom je riječ o konzerviranim oblicima gradske odjeće iz prošlih stoljeća. Narodni pak običaji, bajke i narodne priče pune su starih germanskih, pa čak i keltsko-rimskih elemenata.

Povijest

Povijest  → njemačka, povijest

Jezik

U genetskom smislu, njemački jezik tvori skupina narječja što se izdvojila iz skupine zapadnogermanskih jezikâ visokonjemačkim glasovnim pomakom; od XV. st. počinje se stvarati kao nadregionalni pisani jezik s više regionalnih varijanti u govoru. U razvoju njemačkoga razlikuju se povijesna razdoblja starovisokonjemačkoga (od VII. st.), ranosrednjonjemačkoga (od 1050. do 1150), srednjonjemačkoga (od 1150. do 1250), kasnosrednjonjemačkoga (od 1250. do 1400), ranonovovisokonjemačkoga (od 1400. do 1600) te novovisokonjemačkoga (od 1600). Zajedništvo zemalja njemačkoga govornog područja temelji se u prvome redu na povijesnom i kulturno-literarnom zajedništvu iz kojega se mukotrpnim procesom razvio zajednički književni jezik sa zajedničkim gramatičkim i pravopisnim normama; taj je proces završen potkraj XIX. st. Za gramatički sustav njemačkoga standardnoga jezika u morfosintaktičkom smislu osnovnu važnost ima morfološki padež; središnja se sintaktička pravila odnose na padeže; s obzirom na osnovnu linearnu strukturu, njemački prema kriterijima univerzalne gramatike pripada uobičajenomu tipu padežnih jezika. U području predikata morfologija je još izrazito sintetička, ali se područje predikata kao cjeline odlikuje značajnom tendencijom prema analitičnosti zbog mnogobrojnih infinitnih perifraza. U nominalnom se području međutim ne može govoriti o tendenciji prema analitičnosti u smislu razgradnje padežnoga sustava; pronominalno je područje u znatnoj mjeri ostalo sintetičko. Osobita su značajka njemačkoga razmjerno mnogobrojne »okvirne« konstrukcije (Klammer-Konstruktionen), koje se sastoje od prespecificirajućeg i postspecificirajućega dijela. Njemački je službeni jezik na području cijele države u Njemačkoj, Austriji i Lihtenštajnu, jedan od službenih jezika u Švicarskoj (govori ga 65% stanovništva) i Luksemburgu te službeni jezik na regionalnoj razini u njemačkoj jezičnoj zajednici (Deutschsprachige Gemeinschaft) u istočnoj Belgiji te u pokrajini Bolzano (njemački Bozen) – Južni Tirol u sjevernoj Italiji. Njemački je pluricentričan jezik – u novije se doba u Austriji razvija jasno izražena nacionalna varijanta njemačkoga; u Švicarskoj se u svakodnevnoj komunikaciji koriste isključivo narječja, a švicarska varijanta visokonjemačkoga koristi se samo u formalnoj komunikaciji (parlament, nadregionalni radio i televizija, predavanja na sveučilištima), i to uglavnom u pisanom obliku (medijalna diglosija); u Luksemburgu je odnos prema njemačkomu opterećen nasljeđem njemačke okupacije, što je i razlogom razvoja vlastitoga nacionalnog jezika (luksemburški ili leceburški); njemačka jezična zajednica u Belgiji sastoji se od dvaju odvojenih područja sa središtima Eupen i Sankt Vith; u svakodnevnoj neformalnoj komunikaciji u istočnoj se Francuskoj, u Alsaceu i u dijelu Lorene, koriste njemački regionalni dijalekti kao i u nekoliko mjesta u sjevernotalijanskoj pokrajini Aosta te u južnom Jyllandu (sjeverni Schleswig) u Danskoj. U XIII. i XIV. st. govornici mozelskofranačkoga narječja naselili su dijelove Rumunjske, u kojoj je njemački danas dobro zastupljen (škole, visokoškolsko obrazovanje); franačkoga su jezičnoga podrijetla i banatski Švabe. Danas je tek neznatan broj govornika njemačkoga u Rusiji (Wolgadeutsche), Ukrajini, Gruziji te na Baltiku; više je govornika njemačkoga u Madžarskoj. Male izolirane skupine govornika arhaičnih njemačkih narječja u Sjevernoj i Južnoj Americi vezane su uz vjerske sekte (menoniti). Zbog višestoljetnih državnopravnih i sociokulturnih veza s Austrijom, građanstvo i plemstvo u Hrvatskoj bilo je do polovice XX. st. velikim dijelom dvojezično na hrvatskom i njemačkom, iako njemački nikada nije bio u Hrvatskoj službeni jezik ni nastavni jezik u školama, s iznimkom područja Vojne krajine; u Osijeku se do polovice XX. st. u svakodnevnoj komunikciji koristilo specifično njemačko narječje – Essekerisch. Višestoljetni hrvatsko-njemački jezični dodiri očituju se u suvremenim hrvatskim narječjima velikim brojem posuđenica, od kojih su najstarije iz razdoblja starovisokonjemačkoga. U EU njemački je jezik s najviše govornika (oko 90 milijuna); po gospodarskoj snazi (BDP svih govornika) njemačko je govorno područje vodeće u EU, a treće na svijetu iza engleskog i japanskoga; u Vijeću Europe njemački je radni jezik u određenim postupcima, a u EU jedan od službenih jezika.

Književnost

Rana germanska i stara njemačka književnost do 1050.

Tragovi germanske i rane njemačke kulture vode u drevnu prošlost. Cezarovi (iz I. st. pr. Kr.) i Tacitovi (iz I. st. nakon Kr.) podatci o Germanima oskudni su i jednostrani, no obojica su zabilježila da Germani u svojim pjesmama veličaju bogove i narodne junake. Iako su Germani znali za pismo (rune), nisu njime bilježili i zapisivali svoje umotvorine: bajke, priče (sage), izrjeke, bajalice i zagonetke. One su se čuvale usmenom predajom. Već za seobe naroda nastale su pjesme o istaknutim i za sudbinu Germana značajnim osobama, a pjevači takvih pjesama uživali su znatne povlastice na dvorovima moćnika. Podatci grčkog izaslanika Priska i gotskoga povjesničara Jordanesa daju jedva približnu sliku rane germanske kulture, pa podatke o njoj treba potražiti i u islandskim »Eddama« (XIII. st.). Ostvarenja islandskih narodnih pjevača, skalda, zapisana oko 1200., govore o životu sjevernih Germana: o bogovima i junacima, pomorstvu, gostoljubivosti, plemenskoj časti i krvnoj osveti. Jedini sačuvani ostatci na visokonjemačkom jeziku dvije su poganski intonirane magične »Bajalice iz Merseburga« (»Merseburger Zaubersprüche«, X. st.) te najstariji germanski junački ep »Hildebrandslied« (prva polovica VIII. st.). »Pjesma o Hildebrandu« obrazac je tipičnoga njemačkog dvanaesterca s aliteracijama početnih suglasnika. Susret Germana s kršćanstvom zbio se u doba seobe naroda. Prvi pisani germanski tekst, prijevod »Biblije«, koji je u IV. st. načinio zapadnogotski biskup Wulfila, ujedno je uvod u kršćansko razdoblje. U doba Karolinga nastalu zbirku germanskih saga Crkva je uništila kao pogansku tvorevinu. Po epskoj monumentalnosti značajan je »Heliand« (između 814. i 840), ep u 6000 stihova nepoznatoga donjosaskog pjesnika, u kojem je, po nalogu Ludvika I. Pobožnoga, Isus prikazan kao njemački Mesija. Otfriedova »Knjiga evanđelja« (između 863. i 871) u duhu je latinske duhovne poezije, s aliteracijama završnih slogova. Karolinška epoha dala je još samo dvije kraće pjesme na njemačkom jeziku: »Molitvu iz Wessobrunna« (»Wessobrunner Gebet«, oko 814) i »Muspilli« (opis smaka svijeta, između 821. i 827). Otonska renesansa latinskog jezika potisnula je stvaralaštvo na narodnom jeziku. Na ranokršćansku kulturu utjecali su benediktinski samostani St. Gallen u Švicarskoj, Reichenau na Bodenskom jezeru, Weissenburg i Fulda u istočnoj Franačkoj i St. Emmeram u Regensburgu. Učena benediktinka Hrotsvith (oko 935 – oko 973) iz sjevernonjemačkog samostana Gandersheima, pisala je latinske drame, legende i epove u leoninskome heksametru. U dramskoj legendi »Teofil« (»Theophilus«, između 959. i 962) obrađuje najstariju legendu o Faustu, a njezina kronika u stihovima »Otonova djela« (»Gesta Oddonis«, između 968. i 973) izdignula ju je iznad prosjeka suvremenika. Monahu Ekkehardu iz St. Gallena (Ekkehardus Decanus; oko 910–973) pripisuje se ep o Waltheru čvrste ruke (»Waltharius manu fortis«). Nove provale s istoka pobudile su oko 900. sjećanja na drevnu njemačku sagu o Waltheru, Kunigundi i Etzelu (Atili). Ep završava pomirenjem u duhu kršćanske moralke. Oko 940. nastao je najstariji srednjovjekovni životinjski ep, basna o vuku i lukavoj lisici »Bijeg sužnja« (»Ecbasis captivi«, sredina XI. st.), zatim roman u stihovima »Ruodlieb« (druga polovica XI. st.) snažno izražena realizma, te zbirka poezije na njemačkom i latinskom jeziku »Carmina Burana«.

Srednjovjekovna visokonjemačka književnost do 1500.

Nagli prodor kršćanske mistike za Prvoga križarskog pohoda bio je izazvan asketskim djelovanjem francuskog samostana Cluny i clunyjevskom reformom vjerskoga života. Mistički strah od smrti i smaka svijeta dao je početku te epohe opći duhovni pečat. Francuski narodni junak Roland postao je, u obradbi bavarskoga svećenika Konrada von Würzburga (oko 1235–87), viteški borac za pobjedu crkve. Isto tako i »Alexanderlied« (između 1130. i 1150), spjev o Aleksandru svećenika Lamprechta, odražava duh viteškoga staleža nastalog u doba križarskih pohoda. Dvojica klasika viteškoga dvorskog epa, koji su stvarali između 1170. i 1220., uzeli su motive iz keltske sage o kralju Arturu i njegovim vitezovima »okruglog stola«, te ih prilagodili kršćanskom viteškom idealu. To su Hartmann von Aue (»Erec«, »Iwein«), Wolfram von Eschenbach (»Parzival«), a treći, Gottfried von Strassburg preradio je francuski predložak o nedopuštenoj i nesretnoj ljubavi te stvorio najznačajniji njemački roman o Tristanu (»Tristan i Isolda«). Gottfried odstupa od viteškog onozemaljskog ideala u korist ovozemaljske ljudske potrebe za srećom. Sva tri pjesnika služe se rimovanom »nibelunškom« strofom. U dvorskoj epskoj poeziji osnovu radnje čini ljubav viteza prema lijepoj i plemenitoj izabranici srca, te vitezova vojna vještina i kršćanske vrline. Isti ideal lirski je izražen u dvorskoj poeziji, Minnesangu. Jedna zbirka srednjovjekovne ljubavne lirike, nastala u XIV. st., bilježi 140 pjesnika Minnesängera (trubadura), od kojih najuglednije mjesto zauzima Walther von der Vogelweide (oko 1170 – oko 1230). Pod jakim utjecajem elzaškoga redovnika Reinmara von Hagenaua (između 1160. i 1170 – prije 1210), predstavnika »visoke trubadurske poezije«, Walther von der Vogelweide uvelike je proširio krug motiva lirske poezije: ljepota prirode, snaga naroda, patnja beskućničkoga lutanja putujućeg pjesnika i pjevača, protest protiv silnika, rodoljublje, sve to nadahnulo je toga neprijeporno najvećega srednjovjekovnog lirika. Pučka trubadurska poezija (Niedere Minne), svježa i sočna u izrazu, tjelesna u shvaćanju ljubavi, predstavljena je u Neidhartovim (1180–1250) pjesmama »od kola«. Njihov mladi suvremenik, Freidank (rano XIII. st.), autor je u srednjovjekovlju iznimno omiljenih poslovica u stihu »Bescheidenheit«, u kojima se služi alegorijama i simbolima kako bi jednostavnije mogao kritizirati poroke suvremenika i osionost pape i biskupa. Osim viteške poezije, koja je ujedno uspostavila prevlast njemačkog jezika potisnuvši latinski, potkraj XII. st. preporod je doživjela i germanska junačka saga. Njezine najbolje tradicije sačuvane su od zaborava zaslugom putujućih pjevača. Progonjeni od crkve zbog raspusna svjetovnog i skitničkoga života, a omiljeni u narodu, pohodili su s križarima Istok i oplodili istočnjačkim fantastičnim motivima stare njemačke sage, junačke epove i drevne germanske legende. Početkom XIII. st. nepoznati je autor sastavio »Pjesmu o Nibelunzima«, tvorevinu izraslu iz drevnih germanskih saga o Brunhildi, Siegfridu (Sigurdu), Kriemhildi (Hildiko) i Etzelu (Atili). Tridesetak godina poslije nastao je drugi veliki junački ep »Gudrun« (polovica XIII. st.), s motivima iz vikinških vremena. Dietrich von Bern (odn. Teodorik iz Verone), junak cijeloga ciklusa epova iz druge polovice XIII. st., najpotpunije odražava »kršćanski duh« epohe nakalemljen na izvorno germansko stvaralaštvo. Ta mješavina dvorske i tradicionalne junačke epike izražena je i u epigonskom stvaralaštvu po uzoru na spomenute epove. Iz kršćanskih vjerskih obreda, vezanih za uskršnje, božićne i druge blagdane i svečanosti, razvili su se misteriji, mirakuli, moraliteti i prikazanja kao kazališne predstave koje uz sudjelovanje vjernika prikazuju dramske trenutke iz života svetaca i mučenika. Uz njih treba spomenuti i vesele pokladne igre svjetovnoga sadržaja. Proza se najprije razvila u obliku gradske kronike ili historije. Eike von Repgow (oko 1180 – nakon 1233) autor je najstarije njemačke knjige u prozi, zbirke pravnih tekstova »Sasko zrcalo«, dok je od povijesnih djelâ sačuvana »Limburška kronika« (»Limburger Chronik«), koja opisuje događaje u Limburgu od 1335. do 1398. Proza se u 1300-ima nastavlja u propovijedima mističkoga filozofa, teologa i propovjednika Eckharta von Hochheima, poznatoga kao Meister Eckhart (oko 1260 – oko 1328), dominikanskoga teologa, propovjednika i mistika Heinricha Seusea (1295–1366) i pisca mističkih propovijedi Johannesa Taulera (oko 1300–61). Johannes von Saaz (Johannes von Tepl; oko 1350 – oko 1415) napisao je spjev »Orač iz Češke« (»Der Ackermann aus Böhmen«), najčitanije srednjovjekovno djelo u prozi. Rađanje proze u XIV. st. odrazilo se stvaralački i na njemački jezik: usavršava se jezični osjećaj i izgrađuje sintaksa. Građansko pjesništvo, Meistersang, razvijalo se uz snažan porast građanske klase. S izumom baruta viteštvo je odumrlo i izgubilo povlašteni položaj.

Razvoj obrta i osnivanje cehova udarili su pečat pjesničkomu stvaralaštvu na prijelazu iz XIII. u XIV. st. Cehovsko majstorsko pjesništvo, formalno još u tradiciji Minnesanga, imalo je posve nove sadržaje. U ljubavnu liriku prodro je sočni seoski realizam bavarskoga putujućeg pjesnika Wernhera der Gartenaerea (druga polovica XIII. st.), pisca novele u stihu »Meier Helmbrecht«, te autora epsko-didaktičkoga spisa »Prsten« (»Der Ring«) Heinricha Wittenweilera (druga polovica XIV – početak XV. st.). Građanske pjesničke škole imale su pravila po kojima se postizalo zvanje pjesnika majstora (Tabulatur). Poezija Meistersingera bila je razborita, poučna i alegorična. Satirični životinjski ep »Reinke de Vos« (potkraj XV. st.) alegorija je o vlasti i moći, u kojoj se nasilje nadvladava lukavstvom, te očituje odnos nižih slojeva prema povlaštenim klasama. Usporedno s građanskim pjesništvom živjela je, a u XIV. st. obilno se rascvjetala, usmena narodna poezija i narodni melos. Stvarali su ih uglavnom siromašni putujući đaci, kmetovi, kalfe, seljaci i žene. Pjesme slave radost stvarnog i marljivog života. One su realistične, pučke, te obrađuju sva područja svakodnevice s njezinim patnjama i radostima. Kontinuirano traju do XVII. st.

Humanizam i reformacija

Križarski ratovi, trgovina s Istokom, napredak obrta i trgovine te novovjeki izumi i otkriće Amerike odsudno su utjecali na razvoj proizvodnih snaga i duhovno stanje u Europi. Nova procjena svih vrijednosti oslobodila je europskoga građanina mističkoga straha te istaknula u prvi plan čovjekove mogućnosti i ljudska prava. Rani humanizam u Njemačkoj idejno je povezan s njegovim pretečama u Italiji (Cola di Rienzo, Dante, Petrarca, Boccaccio). Filozofija, povijest, filologija, teologija, sva područja prirodnih znanosti postali su dostupni svakomu obrazovanom građaninu zahvaljujući izumu tiskarstva. Službena crkva izgubila je prevlast u kulturi. J. Reuchlin, Ph. Melanchthon, U. von Hutten i W. Pirckheimer, filolog, povjesničar, astronom i državnik, označili su najviši domet njemačke znanstvene humanističke misli. Međutim, zbog uporabe latinskog jezika utjecaj humanista bio je sužen na razmjerno uzak krug učenih ljudi. Reformacija, vjerski pokret M. Luthera (1483–1546), politički je i duhovno pokrenula sve društvene slojeve, a njegovi prijevodi »Novoga zavjeta« (1521) i »Biblije« (1534) s grčkoga na visokonjemački narodni jezik znatno su utjecali na stvaranje jedinstvenoga njemačkoga književnog jezika. Lutherova duhovna lirika (psalmi) imala je nadarene sljedbenike u Johannu Mathesiusu (1504–65), njegovu prvom biografu, i Philippu Nicolaiu (1556–1608). Vrijeme reformacije obilježeno je misaonim i stvaralačkim poletom. Tiskarstvo je omogućilo širenje novih ideja na sve pokrajine. I dramska se umjetnost stavila u službu reformacije: pokladna lakrdija Niclasa Manuela (oko 1484–1530) i latinska umjetnička drama Thomasa Naogeorgusa (1511–63). Dramatizirane parabole o izgubljenome sinu (»De Parabell vam verlorn Szohn«) Burkardta Waldisa (oko 1490–1556) potaknut će protivnike reformacije da potkraj stoljeća razviju isusovačku dramu. Prozno narodno stvaralaštvo (poslovice, kratke šaljive priče i lakrdije) prikupljeno je u zbirkama Johannesa Paulija (sredina XV. st. – nakon 1520) i J. Wickrama (»Rollwagenbüchlein«, 1555). H. Sachs (1494–1576), nürnberški postolar, pjesnik i dramatičar, u svojem bogatom opusu obnavlja i dalje razvija tradiciju građanskog pjesništva Meistersingera. Stvarao je u lakom, pučkom načinu, a posjedovao je izvanredan promatrački duh te smisao za humor i satiru. U svim pjesmama upotrebljavao je istu mjeru: strofu od četiri stiha s po četiri naglašena sloga u svakome stihu i rimu aabb (tzv. knittelvers). Podrugljiv odnos prema Sachsovoj strofi prestao je kada ju je Goethe upotrijebio u »Faustu«. Dolazak engleskih putujućih glumaca (komedijanata) polovicom XVI. st. bio je snažan poticaj za stvaranje njemačkoga putujućega kazališta, koje se u tom obliku održalo gotovo 200 godina i postavilo temelje njemačkoj scenskoj umjetnosti i profesionalnomu glumačkom kadru. Engleski komedijanti prikazali su Shakespeareova djela (»Mletački trgovac«, »San Ivanjske noći« i dr.) i pridonijeli razvoju njemačke drame (J. Ayrer), pokladne igre i lakrdije u realističkom duhu (nürnberške igre). Osim klasične drame (po ugledu na Plauta, Terencija i Seneku) i školske drame, pučka kazališna umjetnost dala je na neki način glavno obilježje dramskomu pjesništvu XVI. st. Posljednji je značajni humanistički dramatičar na pragu baroka N. Frischlin (1547–90). Opći duhovni nemir koji je zahvatio gotovo sve društvene slojeve odrazio se u pripovijetkama o čarobnjaku i učenom doktoru Faustu, u šaljivim pričama o ograničenim građanima (Schildbürger) te o Tillu Eulenspiegelu, veselom lutalici, prepredenome seljaku, siromašnom, hrabrom i plemenitom, iskusnom poznavatelju ljudi, lukavom i simpatičnom lupežu, bunitelju protiv umišljenosti gornjih staleža; Till je srodnik našega Petrice Kerempuha.

Barok i klasicizam

Vjerske borbe pretvorile su se u XVII. st. u strahoviti Tridesetogodišnji rat, koji je razorio gradove, bacio narod u nezapamćenu bijedu i ponovno zamračio duhovne vidike. Znanost i književnost jedva su životarile. Njemački jezik, koji je Luther tako blistavo oblikovao, bio je preplavljen tuđicama pa se tako može objasniti stvaranje mnogih društava za čistoću jezika (Weimarsko društvo, 1617; Hamburška družina, Nürnberško jezično društvo itd.). Kneževski dvorovi podupirali su ta nastojanja i u općoj bijedi davali utočište umjetnicima. Neobičan je, međutim, kontrast između borbe za izvornu čistoću jezika i slijepog oponašanja rane francuske klasicističke poezije. Oponašanje francuskih uzora (prema Boileauovim shvaćanjima poetskoga stvaralaštva) dobilo je u M. Opitzu (1597–1639) svojega zagriženog pristašu. Unatoč iskrenomu nastojanju oko jezične čistoće, taj je prvi njemački književni teoretičar (»Knjiga o njemačkom pjesništvu«) svojski težio nakalemiti klasični aleksandrinac, šestostopni jampski stih koji nikako ne odgovara naravi njemačkog jezika. Rodilo se pseudoklasično pjesništvo, učena i hladna tvorevina bez mašte i osjećaja (M. Opitz, S. Dach, H. Albert, Andreas Tscherning, Augustus Buchner i dr.). Tomu neplodnom utjecaju oteli su se temperamentni lirik P. Fleming (1609–40), jednostavnošću blizak narodnoj pjesmi, i veoma daroviti A. Gryphius (1616–64), pisac potresnih soneta o kobnoj izgubljenosti čovjeka u neljudskome vremenu. U duhovnom pjesništvu najviši domet dosegnula je iskrena lirika protestantskoga svećenika i pjesnika P. Gerhardta (1607–76). Barokna lirika isusovca F. Speea von Langenfelda (1591–1635) i epigramatika Angelusa Silesiusa (1624–77) mistički je intonirana, pa će se u daljnjem razvoju katolička lirika razviti u pijetističkom smjeru, predstavnici kojega su Gerhard Tersteegen (1697–1769), Gottlieb Arnold (1666–1714) i N. L. von Zinzendorf (1700–60). Mistika filozofa J. Böhmea (1575–1624) snažno je utjecala na suvremenike; u baroknoj lirici odraz je našla u opisima vizionarskih ekstaza, a pjesnici njemačkog romantizma preuzeli su njegov nauk o jedinstvu čovjeka i prirode. Od proznih djela toga razdoblja najznačajniji je roman »Simplicissimus ili pustolovni Nijemac« H. J. Ch. von Grimmelshausena (oko 1622–76). Dobar poznavatelj narodnog života bio je i katolički svećenik Abraham a Sancta Clara (1644–1709), majstor propovjedne proze, vrstan poznavatelj jezika i satiričar. Kao satiričar i epigramatičar istaknuo se F. von Logau (1605–55). Daljnji dokaz plodnosti proznoga stvaralaštva djela su J. Bidermanna, N. von Avancinija, Andreasa Heinricha Bucholtza, J. M. Moscheroscha, Antona Ulricha Herzoga von Braunschweiga i retoričara Christiana Weissea.

Doba prosvijetljenosti – racionalizam

XVIII. st. nazvano je prosvjetiteljskim. Detroniziranje teologije započeto u renesansi, trijumf razuma u Francuskoj (R. Descartes), Leibnizov nauk o monadama, empirizam engleskih materijalista Th. Hobbesa, J. Lockea i D. Humea te Voltaireova negacija autoriteta bili su idejna podloga pokretu koji se javio u Engleskoj i Francuskoj te se ubrzo proširio po cijeloj Europi. Teoretičar i dramatičar J. Ch. Gottsched (1700–66) zagovarao je stroga pravila u umjetničkom stvaralaštvu (»ljepota je red i korisnost«), te iz pjesništva progonio neposredno. Osnivač je stalnoga kazališta u Leipzigu (zajedno s glumicom i dramatičarkom F. C. Neuber), ali drame koje je napisao pokazuju neplodnost nastojanja da se književnost podvrgne isključivo zakonima čistoga razuma. Njegovo je stvaralaštvo suhoparno, hladno i moralizatorsko. Gottschedovu tutorstvu u poeziji s uspjehom se suprotstavio švicarski poetičar i dramatičar J. J. Bodmer (1698–1783). Po njem poezija mora sadržavati u sebi nešto čudesno, mora odgovarati osjećaju i mašti (»Kritička rasprava o čudesnom u poeziji i njegovoj povezanosti s vjerojatnim« – »Critische Abhandlung von dem Wunderbaren in der Poesie und dessen Verbindung mit dem Wahrscheinlichen«, 1740). U suradnji s teoretičarom i izdavačem J. J. Breitingerom (1701–76) Bodmer je njemačku poeziju oslobodio gottschedovskih racionalističkih i epigonskih postavki. F. G. Klopstock (1724–1803) u epu »Mesija«, komponiranom u lirskim, maštovitim slikama, bez kontinuirane epske radnje, do izražaja snažno dovodi osjećaje i maštu, te stvaralački opravdava Bodmerove i Breitingerove teoretske postavke. Racionalističke gottschedovske postavke negira i rokoko-lirika (anakreontika, didaktika i idila) F. von Hagedorna, S. Gessnera i Ewalda Christiana von Kleista (1715–59). Najugledniji predstavnik rokoko-lirike bez sumnje je Ch. F. Gellert (1715–69). Čistokrvni lirik J. Ch. Günther (1695–1723) umro je mlad, ostavivši iza sebe nekoliko snažnih poetskih svjedočanstava koja se smatraju prethodnicom individualizma iz potonjeg razdoblja Sturm und Drang. Najznačajniji dramatičar tog razdoblja bio je G. E. Lessing (1729–81), koji se u estetskim postavkama, u svojim pismima, a osobito u »Hamburškoj dramaturgiji« vinuo do winckelmannovskoga poimanja antičke ljepote. Lessingove estetske postavke (»Laokoon«) znače prevladavanje racionalizma i uvod u klasicizam. Ch. M. Wieland (1733–1813) predstavnik je građanskoga rokoko-romana sa svim pozitivnim i negativnim odlikama, graciozan je i elegantan, frivolan i krjepostan; prijevodima Shakespearea i izdavanjem časopisa »Der Teutsche Merkur« pozitivno je djelovao na ukus publike, a velikim poznavanjem klasične i svjetske literature dao je ranomu njemačkom klasicizmu kozmopolitsku strukturu. Razdoblje od 1750. do 1832. obilježilo je prevladavanje racionalizma iracionalizmom, prodor pokreta Sturm und Drang; klasicizam je dosegnuo vrhunac i ustupio mjesto romantizmu. Njemačka se književnost potom razvijala u skladu s općeeuropskim duhovnim strujanjima. J. G. Hamann (1730–88) s iracionalnim poimanjem čovjeka, jezika i poezije te religioznim realizmom i J. G. Herder (1744–1803) s rousseauovskim traženjem »prirodnih praizvora«, pokretači su Sturm und Dranga. Osnovne su postavke pokreta: poezija je materinski jezik ljudskoga roda, misao i strast govore samo u slikama, trebamo postati djeca kako bismo shvatili duh istine. Titanske ličnosti (Prometej, Faust), buntovnici i razbojnici (Franz Moor) uzbuđuju stvaralačku maštu mladoga J. W. Goethea (1749–1832) nakon njegova povijesnog susreta s Herderom i F. Schillera (1759–1805), pa će se razvojna linija Sturm und Dranga kretati od Goetheova »Götza od Berlichingena« do Schillerovih »Razbojnika«, u znaku ničim sputane, apsolutno slobodne, »genijem nadahnute« poezije. Goetheov unutrašnji put kreće se od narodnih izvora (»Faust«) do oblikovanja »genijalne ličnosti« (Götz, Muhamed, Prometej), dok je roman »Patnje mladoga Werthera« njegova završna tvorevina u sturmunddrangovskom duhu. Njegovi su književni suputnici iz toga razdoblja H. W. von Gerstenberg, J. M. R. Lenz i F. M. von Klinger. Susret s Herderom uputit će Goethea u područje poetskih »praizvora« (Shakespeare, Pindar, Homer, Ossian). Za boravka u Italiji nadahnjivao se Tassom; taj boravak ujedno je svjedočanstvo njegove ljudske i umjetničke osamljenosti. Na vrhuncu umjetničkog stvaralaštva susreo se s J. J. Winckelmannom. »Pjesništvo i istina« tvori most od goetheovskoga, ljudskog mikrokozmosa do olimpskoga božanskog makrokozmosa. Goetheov plodotvorni utjecaj u doba Sturm und Dranga kao i vlastita sklonost za dramsku poeziju učinili su Schillera pjesnikom urota i revolucije (»Fiesco«, »Don Carlos«, »Wallenstein«, »Maria Stuart«, »Wilhelm Tell«).

Po F. Schlegelu (1767–1845), romantizam je pokret koji se izražavao u svim područjima umjetničkog stvaralaštva (»poezija je progresivna i univerzalna«) te kroz sve znanosti (uključujući prirodne). Romantizam je isto toliko »otvoren« za sve stvaralačke poticaje koliko je klasika »zatvorena« u svojoj antičkoj jednostavnosti i mirnoj, »konačnoj« ljepoti. Razvojna linija romantizma kreće se od pijetističkog i protukantovskoga kritičkog stava F. H. Jacobija (1743–1819), koji je ujedno prethodnik najznačajnijih ranih romantičara: Jean Paula (1763–1825) te J. Ch. F. Hölderlina (1770–1843). Romantizam uzdiže slobodu duha i maštu do ideala polazeći od načela da je unutarnje prožimanje života i umjetnosti, poezije i stvarnosti jedini zakon za stvaraoca. Najviši domet dosegnuo je romantizam u lirici (C. Brentano, Novalis, J. von Eichendorff) te je potaknuo braću Jacoba i Wilhelma Grimma na prikupljanje usmene književnosti; u romantičnoj drami (L. Tieck, A. von Arnim) izrazio se kroz alegoričnost, fantastičnost ili satiru. Fantastične pripovijetke E. T. A. Hoffmanna (1776–1822) trajne su umjetničke vrijednosti. Elementi klasično-romantične slike svijeta sadržani u Hegelovoj filozofiji, prepletanje realističkog i idealističkoga načela, jasno odražavaju društvena protuslovlja koja pred umjetnika postavljaju zahtjeve u skladu sa svakodnevnim pojavama. Težnje tzv. Mlade Njemačke (Junges Deutschland), skupine naprednih pisaca iz redova građanske klase, odražavaju političko i društveno previranje polovicom XIX. st. Nezadovoljstvo izazvano političkim otporom izraženo je u heineovskoj poeziji svjetskoga bola (Weltschmerz). Proza H. Heinea (1797–1856) (»Slike s putovanja«) odražava napredne težnje »mladih«; tu se također ubraja stvaralaštvo dramatičara i pripovjedača Karla Gutzkowa (1811–78), H. Laubea (1806–84) te, posebno, L. Börnea (1786–1837). Društvene promjene u razdoblju industrijalizacije još su snažnije došle do izražaja u dramama G. Büchnera (1813–37; »Dantonova smrt«, »Woyzeck«), u čijem se stvaralaštvu najavljuju realistički postupci. Izrazito je politički usmjereno stvaralaštvo A. Grüna (1808–76) i Georga Herwegha (1817–75). Realizam O. Ludwiga (1813–65) u romanu »Između neba i zemlje« i G. Kellera (1819–90) u »Zelenom Heinrichu« socijalno je naglašen. Od Ludwiga i Kellera preko G. Freytaga, W. Raabea, Th. Storma i Ch. F. Hebbela realizam pokazuje neprijeporan utjecaj društvenih i prirodnih znanosti, posebno psihologije, pa će O. Ludwig imati sljedbenike u potonjem naturalizmu, kao jednom od oblika realizma.

Suvremena književnost njemačkoga govornog izraza

Vodeća uloga koju je njemačka književnost u europskoj književnosti postigla za romantizma počela se tijekom XIX. st. gubiti, pa se u XX. st. češće javljala potreba za novim dodirom sa strujanjima i previranjima u suvremenoj svjetskoj književnosti. Danas se općenito smatra da suvremena književnost njemačkoga govornog izraza počinje s pokretom naturalizma. Čovjek se tu javlja kao sastavni dio prirode, pa je kao takav podvrgnut njezinim zakonima i u svakom pogledu determiniran svojim podnebljem, nasljeđem i odgojem. Psihologija, sociologija i eksperimentalna medicina dale su osnovne poticaje tomu književnom smjeru, a njemačka se književnost počela oslanjati na pojedine istaknute strane uzore. Ona je u znaku É. Zole, H. Ibsena, L. N. Tolstoja, F. M. Dostojevskog i drugih predstavnika onodobne europske književnosti. To je doba tzv. »konzekventnoga naturalizma« A. Holza (1863–1929) i J. Schlafa (1862–1941) te prvih drama G. Hauptmanna (1862–1946), koji je svojim komadom »Tkalci« prodro na svjetske pozornice. Na području romana toga razdoblja valja spomenuti imena kao što su Max Kretzer (1854–1941), Michael Georg Conrad (1846–1927), te možda ponajveći pripovjedač realizma Th. Fontane (1819–98). – No već 1891. austrijski književnik i publicist H. Bahr (1863–1934) nagovijestio je prevladavanje naturalizma, čemu je znatno pridonijela i samosvojna lirika F. Nietzschea koja se pojavila 1890. Tako je učinjen prvi korak prema impresionizmu, u kojem prevladavaju osjetni dojmovi preobražavajući se u brojke i simbole. Snažan senzualizam M. Dauthendeya (1867–1918), tipičnoga predstavnika književnog impresionizma, udružio se s profinjenim psihologizmom bečke moderne (A. Schnitzler, H. von Hofmannsthal, A. Wildgans), sa strogom umjetnošću riječi S. Georgea (1868–1933) i njegovim »estetskim aristokratizmom«, te s poetskim simbolizmom R. M. Rilkea (1875–1926), čiji muzikalno-sanjalački impresionizam u »Devinskim elegijama« poprima mistično-misaona obilježja. Impresionizam je ipak učinio velik zaokret prema osjećaju za stil, dubljoj osjećajnosti i čistoći izražaja, što je najjače izraženo u dramama H. von Hofmannsthala (1874–1929), obnovitelja austrijske barokne kazališne tradicije, u ranoj prozi Th. Manna i u prvoj stvaralačkoj fazi R. M. Rilkea. Filozof epohe je E. Mach (1838–1916), koji je pokušao stvoriti teoretsko-spoznajne temelje impresionizma kao svjetonazora. Već je Rilkeova zbirka »Knjiga satova« prvi korak prema nastojanjima fin de sièclea i francuske dekadencije. Iz tog aspekta lakše je shvatiti artizam i romantičnu ironiju Th. Manna u romanu »Buddenbrookovi«, rana djela H. Manna (1871–1950), obilježena satirično-političkim nastojanjem, H. Hessea, zaokupljenoga poglavito krizama i problemima europskog duha na temelju vlastitih doživljaja i iskustva, te J. Wassermanna (1873–1934), psihologa modernoga društva i poklonika tajanstvenoga, magičnog i nevjerojatnog u ljudskom biću. – Postimpresionističko razdoblje u njemačkoj se književnosti naziva obično i neoromantizmom, koji je samo posebna vrsta ili podvrsta europskog impresionizma u smjeru artističke virtuoznosti i umjetničkog oblika kao jedine i posljednje svrhe. Glavnu ulogu ima ozračje, nijansa, draž pojedinosti, slutnja i trepet. Pisci vole »ronjenje u tamnija, punija, lelujava stanja« (F. Nietzsche). Neoromantizam je tekođer općeeuropska pojava, koja posvuda ima značajne predstavnike (Francuska, Engleska, Belgija, Italija). Njihova su se djela sustavno prevodila na njemački, te su znatno utjecala na njemačku književnost. Iz tih neoromantičarskih početaka razvila se konačno i aristokratska forma S. Georgea, u čijoj je lirskoj teoriji poezija »zlatan ikonostas, koji stoji između vulgarne svakodnevnosti i one uzvišene stvarnosti, koja se objavljuje posvećenima«. Istodobno se javio i književni pokret neoklasicizam, koji je također izrastao iz snažnog otpora prema naturalizmu, s težnjom da se umjetnost, a osobito drama, vrate tragičnim konfliktima i shvaćanjima antike.

Findesiècleovsko raspoloženje impresionizma i neoromantizma izbjegavalo je metafiziku i iracionalnost, a težnja mu je bila osloboditi pojedinca njegove pasivne uloge i ponovno ga priznati vrhovnim stvaralačkim principom. Ekspresionizam kao izraz takvih i sličnih nastojanja pojavio se već uoči I. svjetskog rata, oko 1910 (G. Heym, G. Trakl, E. Lasker-Schüler, Ernst Stadler, G. Benn i dr.) pa je najveći domet i procvat dosegnuo za vrijeme rata i u poslijeratnom razdoblju inflacije. Stvaralački poticaj tomu pokretu kao »estetskomu sustavu« dali su »élan vital« H. Bergsona, fenomenološka metoda shvaćanja bića E. Husserla i »Škola mudrosti« H. Keyserlinga, osnovana 1920. u Darmstadtu. U sjeni Bergsonove filozofije Keyserling je intuiciji priznao značajnu spoznajnu ulogu unutar životne filozofije. Na svim područjima duhovnoga života ekspresionizam je doveo do preobražajnih formi, kao što se to nešto ranije dogodilo u slikarstvu (1905. osnovali su slikari E. Heckel, E. L. Kirchner i K. Schmidt-Rottluff ekspresionističku zajednicu Die Brücke). U razdoblju 1910–12. književni ekspresionizam tražio je zajednički nazivnik, ali se potom razgranao u mnoštvo različitih struja i pravaca. U ekspresionističkom pjesništvu prvenstvo su dobili »unutarnji potresi«, »vizionarstvo«, »težnja za novim čovjekom« i jezični eksperimenti (August Stramm, 1874–1915), što je razorno djelovalo na dotadašnje forme, a osobito na dramu, koja je odbacila naturalističku iluziju stvarnosti i psihološki realizam te uvela na pozornicu neku vrstu mješavine realističkih i vizionarskih prizora, ne mareći za jedinstvo radnje i zamjenjujući individualno tipičnim ili simboličnim figurama i apstrahirajućom stilizacijom izražaja. Predstavnici su ekspresionističke drame E. Barlach (»Mrtvi dan«), R. J. Sorge (»Prosjak«), G. Kaiser (»Građani Calaisa«), C. Sternheim, F. von Unruh, W. Hasenclever i dr. Među istaknutim prozaicima toga doba valja spomenuti K. Edschmida, Klabunda, A. Döblina. Znatan udio u razvoju ekspresionizma do 1924. imao je niz časopisa, od kojih su najznačajniji »Der Sturm«, u redakciji H. Waldena (Berlin, 1910–32), zatim »Die Aktion« (Berlin, 1911–33), u redakciji Franza Pfemferta (1879–1954) i »Die weissen Blätter« (1914–20), koji su izdavali F. Blei (1871–1942) i R. Schickele (1883–1940). – Ekspresionizam je potisnuo novi pokret, dadaizam, koji se tijekom rata (1916) pojavio u Švicarskoj kao izraz »odvratnosti prema svim formama civilizacije« (T. Tzara), totalnoga prekida s tradicijom (R. Huelsenbeck) te kao prosvjed protiv malograđanske kulture. U Njemačkoj se dadaizam javio u posebnoj inačici kao kratkotrajna »lijeva politička komponenta« (G. Grosz, W. Mehring). Cijela skupina nadarenih pjesnika poslije je nastojala dati političkomu »raspoloženju pobune, straha i mržnje« dublji pjesnički smisao. Pod literarnim dojmom i utjecajem F. Wedekinda i J. A. Strindberga, a oko F. Pfemferta kao političkog inicijatora, javio se naraštaj pjesnika aktivista (J. Becher, E. Toller, R. Schickele i dr.), koji je sve više skretao u lijevo. Taj se pokret poslije prozvao nova stvarnost (Neue Sachlichkeit), s jakim priklonom »prema anarhoindividualizmu kao estetskoj narkozi«. Dok je ekspresionizam u traženju novih vrijednosti s jedne strane postavljao u prvi plan suprotnosti s prijašnjim naraštajima, koje je uglavnom zaokupljao sukob »očeva i djece« te ironičan odnos prema filistarstvu, s druge je strane postavljao težnju za idealnim bratstvom među ljudima kao etički imperativ (F. Werfel, K. Heynicke, Ernst Stadler), pokret nova stvarnost radikalno se odupro izražajnim metodama ekspresionizma, vidjevši u njima lažnu osjećajnost, društveno licemjerje, patetično prenemaganje i bijeg od stvarnosti. Tako se u njemačkoj književnosti javio val racionalizma, s izrazitom težnjom da se danim činjenicama i društvenim pojavama hrabro »gleda u oči«. Pjesništvo je sve više preuzimalo ulogu izvješćivanja o stanju stvari, o »goloj« stvarnosti, o konkretnom zbivanju, posluživši se metodama publicističkoga, pa čak i žurnalističkog stila. Taj ekstremni realizam kadšto je tek vrlo tankim nitima bio vezan s književnošću. U drami se javljaju F. Bruckner i B. Brecht, u lirici E. Kästner, u romanu i reportaži L. Renn, E. M. Remarque, Ernst Gläser (1902–63) i dr. No i taj je pokret imao svoju ljevicu, desnicu i »zlatnu sredinu«. S jedne strane tu je Brechtovo cinično izrugivanje građanina (»Prosjačka opera«), s druge »militaristički stav« E. Jüngera, »sredinu« je predstavljala skupina eklektika, manje-više povezanih s tzv. malograđanskom humanističkom tradicijom (H. Carossa, Ina Seidel, J. Weinheber i dr., od kojih su gotovo svi prihvatili nacizam kao isključivu vjeru u sveopći spas). Filozofija toga (prednacističkoga) doba težila je većemu dodiru s matematikom i fizikom (bečki krug oko M. Schlicka), a logika je najbitnija filozofska disciplina. Takvo logiciziranje i matematiziranje svijeta doživjelo je otpor cijele skupine individualista koji su tomu pretpostavili dublje vrijednosti, vraćajući se tradiciji i povijesti kao elementarnim izvorima stvaralaštva. U svojem romanu »Čarobna gora« Th. Mann (1875–1955) dao je polifoniju modernih strujanja, a S. Zweig (1881–1942) u nizu djela produžio tradiciju bečkog impresionizma. Iz psihoanalitičke škole S. Freuda potekli su značajni pisci kao H. Broch (1886–1951) i R. Musil (1880–1942). Istodobno se javio i austrijski satiričar velikoga formata K. Kraus (1874–1936), značajan i po svojem etičkom pacifizmu i borbi za čistoću njemačkog jezika, dok su pisci kao R. Schickele i O. Flake uspostavljali duhovne mostove s Francuskom, a H. Hesse (1877–1962), nobelovac, ostao je »veliki samotnik« koji je rascjep svijeta nastojao kabinetski prevladati s pomoću sinteze istočnjačke mudrosti i zapadnjačkog artizma. – Prava katastrofa za njemačku književnost nastala je 1933., s lomačama knjiga i nacističkim barbarstvom koje je gušilo svaki stvaralački polet. Većina darovitih pisaca otišla je u prisilnu emigraciju (Th. Mann, B. Brecht, S. Zweig i dr.), dok je drugima bila zabranjena svaka djelatnost (E. Kästner), a treće, većinom »nearijevce«, progutali su logori i plinske komore. Tek nakon 1945. javili su se prvi glasovi i znaci stvaralačkoga duha, premda podvojeni, s jedne strane u Demokratskoj Republici Njemačkoj, gdje su riječ vodili povratnici iz prisilne ili dobrovoljne emigracije, kao J. Becher, B. Brecht, A. Zweig i dr., a s druge strane u Saveznoj Republici Njemačkoj, gdje se književnost (i umjetnost uopće) usko povezala sa suvremenim strujanjima i previranjima na Zapadu. Iz Amerike se javio svojevrstan neorealizam i simbolički realizam (E. Hemingway, W. Faulkner) i novo oduševljenje za umjetnost »snova i straha« za rata gotovo zaboravljenoga F. Kafke (1883–1924). Iz Francuske je doprla njemačka egzistencijalna filozofija, Beckettov apsurdizam, iz Engleske utjecaj intelektualističke poezije T. S. Eliota, iz Španjolske metaforika F. Garcíje Lorce itd. Na minule događaje i mračnu prošlost novi naraštaj reagirao je u znaku očajanja (W. Borchert), priviđenja i straha (H. Kasack), artističkoga cinizma (G. Benn) ili nove vjere i pouzdanja u bolju budućnost (E. Langgässer).

Preokret u književnosti na njemačkom jeziku nastao je osnivanjem Grupe 47, u kojoj su se okupili pisci koji su se kritički razračunavali s prošlošću i svojim se djelima nadovezali na tradiciju europske književne moderne (H. W. Richter, A. Andersch, W. Weyrauch, G. Grass, H. Böll). Ti su autori dominirali književnim životom sve do burne 1968. Studentska pobuna i antiautoritarni pokret utjecali su i na književnost, koja se politizira te se naglašava njezina društveno-socijalna uloga. Ta je tendencija utjecala i na pojavu novih književnih vrsta, primjerice dokumentarističke drame (H. M. Enzensberger, P. Weiss, R. Hochhuth) ili vrsta u kojima se koriste novi mediji (angažirana radijska drama). Revolucionarno raspoloženje 1960-ih u 1970-ima se preokrenulo u intimističko preispitivanje stvarnosti i određivanje uloge pisca u društvu punom ograničenja. Tako proza ponovno postaje »književni izraz individualnoga ljudskog iskustva« (V. Žmegač), te prevladavaju autobiografski oblici i pripovijedanje u prvom licu: M. Frisch (»Montauk«, 1975), Bernhard Salzburger (»Uzrok« – »Die Ursache«, 1975), Ch. Wolf (»Uzorak djetinjstva«, 1976). Predstavnici su te struje tzv. novog senzibiliteta uz P. Handkea (r. 1942), Peter Schneider (r. 1940) i U. Plenzdorf (1934–2007) kao začetnik tzv. jeans-proze (»Nove patnje mladoga W.«, 1973). U dramskom stvaralaštvu 1970-ih prevladava »estetika šoka« s grotesknim ocrtavanjem svagdašnjice i prevagom kritičkoga sagledavanja društva kod stilski različitih autora (B. Strauss, P. Turrini, Th. Bernhard, H. Müller).

Književnost na njemačkom jeziku nakon 1945. sve se više homogenizira, švicarski (F. Dürrenmatt) i austrijski (Th. Bernhard, E. Jelinek) autori uživaju jednak status te imaju jednak utjecaj na razvoj sveukupne književnosti njemačkoga govornoga područja i ne ostaju vezani provincijalnim okvirima, što je vrijedilo i za književnost Demokratske Republike Njemačke (U. Plenzdorf). Nakon njemačkog ujedinjenja, mladi autori opisuju svoja iskustva u novoj državi (fenomen tzv. književnosti zona, »Zonenliteratur«). Potkraj XX. st. njemačko se govorno područje profilira kao sjecište različitih kultura, te na njemačkom jeziku stvara niz autora iz strane matične kulture: Vladimir Vertlib, Radek Knapp, Yoko Tawada, Sten Nadolny, Emine Sevgi Özdamar, Aysel Özakin, Herta Müller. Nakon 1980-ih književnu javnost obilježava rasprava o postmodernoj književnosti, prvo u teorijskim (Wolfgang Welsch, Peter Sloterdijk), a zatim i u književnim tekstovima, npr. G. Grass (»Štakorica«, 1986), Christoph Ransmayr (»Posljednji svijet« – »Die letzte Welt«, 1988), te se književnost njemačkoga govornoga područja razvija u znaku kontinuiteta i pluralizma, u dijalogu s tradicijom i otvorenošću prema drugim kulturama.

Kazalište

Unatoč razvijenoj religijskoj i popularnoj kazališnoj tradiciji, profesionalno kazalište njemačkoga govornoga područja razvilo se kasnije nego u Engleskoj, Francuskoj i Španjolskoj, djelomice zbog nepovoljnih gospodarskih i ratnih uvjeta, ali i manjka velikih urbanih sredina koje bi uspostavile stalna kazališta. Tako su na dvorovima i u manjim gradićima kazališne predstave u XVI. i do polovice XVII. st. izvodile pretežito gostujuće trupe iz Italije i Engleske, koje su u svoje izvedbe komedija dell’arte i kronika katkad unosile i manje komične umetke na njemačkom jeziku. Tako je nastala hibridna dramska vrsta Haupt-und Staatsaktionen, s popularnim komičnim prototipskim figurama poput Pickelheringa i Hanswursta, koja se izvodila na otvorenome. No dramatičara je bilo malo: potkraj XVI. st. J. Ayrer nije ostavio komade trajnije vrijednosti, a u XVII. st. klasicizmom nadahnuti A. Gryphius i barokni autor D. C. von Lohenstein nisu imali na raspolaganju profesionalnu družinu koja bi udovoljila njihovim zahtjevima. Jedini kontinuitet zato pokazuje školsko isusovačko kazalište u Bavarskoj. Tijekom XVII. st. na njemačko kazalište veći su utjecaj imali Francuzi, i kao gostujući glumci i kao promicatelji poetičkih normi dramske konstrukcije i decoruma izvedbe. Tek je u XVIII. st. dvorski duh znatnije utjecao na javno kazalište. J. Ch. Gottsched uz pomoć F. C. Neuber, slavne glumice i voditeljice kazališne družine, uveo je francuski klasicistički repertoar, istjeravši harlekinade i farse, te nametnuo novi, uzvišeniji, retorički profiliran stil glume. Pučka publika, međutim, nije dobro prihvatila taj repertoar, žaleći za improviziranom komedijom, a plemići su više uživali u francuskim gostovanjima i talijanskoj operi, tako da su njemački glumci, među kojima se isticala trupa K. E. Ackermanna, stekli pokroviteljstvo aristokracije tek sredinom XVIII. st., pa je Hoftheater u Gothi, prvo dvorsko kazalište pod vodstvom glumca H. K. D. Ekhofa, ustanovljen tek 1776. Djelovao je samo tri godine, ali je potaknuo pedesetogodišnje plodno razdoblje. Povećavala se mreža stalnih profesionalnih kazališta, kao što su Hamburg Stadttheater, što ga je 1778. osnovao F. L. Schröder, Mannheim Kurfürstliches Hof-und Nationaltheater, također osnovan 1778., pod vodstvom Wolfganga Heriberta von Dalberga i s istaknutim glumcem A. W. Ifflandom, ubrzo ravnateljem berlinskoga Königlichen Nationaltheater (1796), te druga gradska i pokrajinska kazališta, kojih je u XIX. st. bilo čak 65. Gluma je postala uglednom i unosnom građanskom profesijom. Popularnog Ifflanda u XIX. st. odmijenio je intuitivniji stil Ferdinanda Flecka i L. Devrienta, formalizam je smijenila težnja realizmu. Lessingove tragedije, nastale pod utjecajem engleske realističke drame, 1760-ih i 1770-ih privlačile su građansku publiku, djela dramatičara Sturm und Dranga, J. W. Goethea, J. M. R. Lenza i F. Schillera, prvi put izvedena u kazalištu u Weimaru, kojim je Goethe i upravljao, nadahnjivana su W. Shakespeareom, antičkom i francuskom neoklasicističkom dramom, a konsolidaciji njemačke nacionalne drame pridonio je i hermetični H. von Kleist, kojega je poslije ponovno otkrio L. Tieck. Na popularnome repertoaru tijekom XIX. st. prevladavale su Ifflandove i Kotzebueove melodrame. Rast gradskih središta u XIX. st. pogodovao je i kazalištu: Königlichen Nationaltheater imalo je apsolutni monopol u Berlinu do osnutka kuće Königstädttheater 1824., a slični su procesi obilježili i Hamburg i München. Ipak, XIX. st. nije dalo velikih dramatičara, izuzmu li se iznimni, no neizvođeni G. Büchner, pisci komedija i dobro skrojenih komada poput Rodericha Benedixa, Charlotte Birch-Pfeiffer, H. Laubea i Karla Gutzkowa, te pokoji značajniji komadi Ch. F. Hebbela, G. Freytaga i O. Ludwiga. Glumačke zvijezde Karl Seydelmann, E. Devrient, Bogumil Dawison i Theodor Döring dominirali su pozornicom, ali im je prijetio skorašnji nastup elaborirane scenografske tehnologije i redatelji koji će se njome koristiti, poput Franza von Dingelstedta u Münchenu i Weimaru, Augusta von Lüttichaua u Dresdenu, Ernsta Klingemanna u Brunswicku ili Karla Immermanna u Düsseldorfu, koji su njegovali ensemble-predstave. Meiningenci (→ meininger hoftheatertruppe) su se borili za autentične rekonstrukcije povijesnih razdoblja; premda smatrani vjesnicima modernoga kazališta, u režiji su ostali baštinici konvencija XIX. st. Radikalnu preobrazbu donio je tek klub Freie Bühne O. Brahma i naturalistička, mjestimice i simbolistička, neoromantička dramatika G. Hauptmanna, s mnogobrojnim pristašama, u kojih se budilo zanimanje za psihologiju i društvene nepravde. Najkontroverznija je pojava F. Wedekinda. Njegovo je »Buđenje proljeća« podlijegalo cenzuri, no epizodičnom je strukturom donijelo novosti i na kompozicijskome planu pa mu je autorsko autsajderstvo priskrbilo slavljeničko mjesto njemačke kazališne avangarde. U režiji je prije I. svjetskog rata dominirao M. Reinhardt, čiji je spektakularni perfekcionizam, međunarodnog ugleda, bio pod snažnim utjecajem kazališnih vizionara A. Appije i E. G. Craiga. Ekspresionističko kazalište obilježili su dramatičari R. J. Sorge, W. Hasenclever, Reinhard Goering i F. von Unruh, koji su promicali buntovništvo, instinkt i pacifizam te istupali protiv iluzionističkoga modela, nadahnuti Büchnerom i A. Strindbergom. Poetika epizodičnoga zapleta, eliptičnoga jezika, metafizičke apstrakcije i mesijanskoga patosa dosegnula je vrhunac s G. Kaiserom i E. Tollerom, a u režiji ju je osmislio dinamični simbolizam L. Jessnera i retorička pretjerivanja glumca F. Kortnera. Najveći je učinak ekspresionistička poetika ostavila na multimedijsko političko, djelomice i agitprop kazalište E. Piscatora te njegov pokret novog objektivizma, napose na marksistički ugođene poučne komade i epsko kazalište B. Brechta. Razdoblje nacističke vladavine za većinu je umjetnika značilo progon, no F. Wolf i B. Brecht nastavili su pisati u Rusiji, Skandinaviji i Americi, dok su u domovini afirmirane klasične postave G. Gründgensa. Švicarska je ostala jedinim njemačkim govornim područjem koje je izbjeglo nacističko čišćenje, pa odatle i nove dramatičarske snage M. Frischa i F. Dürrenmatta. God. 1949. u Istočnome Berlinu otvoren je Brechtov Berliner Ensemble, rasadište novih dramatičara poput V. Brauna, P. Hacksa i H. Müllera, no u zapadnom dijelu Brechtova poetika imala je utjecaja tek zaslugom redatelja P. Palitzscha i B. Bessona, koji su Istočnu Njemačku napustili 1960-ih. Ondje su se isticali još jedino redatelj Manfred Wekwerth i operne postave W. Felsensteina. U Zapadnoj je Njemačkoj na formaciju novijega naraštaja dramatičara, W. Hildesheimera, G. Grassa, M. Walsera, utjecaj imala i Grupa 47. Njemačka drama izrazito je povijesno-politički usmjerena, kako svjedoči kratka (1962–66) obnova Piscatorova dokumentarizma u Freie Volksbühne, te dramski rad R. Hochhutha, P. Weissa, H. M. Enzensbergera i P. Handkea. Reinvencija pučkoga komada jedno je od najtrajnijih kritičkih usmjerenja njemačke drame, no sklonost komici i teatralizacijskoj emfazi, vidljiva u Dietera Fortea i T. Dorsta, jednako je toliko izražena, ponajviše u spoju s provokativnim režijskim doprinosima ikonoklasta P. Zadeka i međunarodno afirmiranoga P. Steina.

Knjižnice

Prve knjižnice nalazimo u srednjovjekovnim skriptorijima pri katedralama (Köln, Mainz, Würzburg, Freising) i samostanima, od kojih je najpoznatija knjižnica u Fuldi (744), ondašnjem središtu kršćanstva i intelektualnoga života. Širenjem i osnivanjem novih vjerskih redova osnivale su se i nove samostanske knjižnice, prve sveučilišne knjižnice (Heidelberg, 1386; Köln, 1388; Erfurt, 1392) te one namijenjene gradskoj upravi (Ratsbibliothek u Nürnbergu, 1370). Od značajnih dvorskih knjižnica poznata je Bibliotheca Palatina (Heidelberg, 1558), a osnivane su i na drugim dvorovima (München, 1558; Dresden, 1556; Berlin, 1661) i preteče su današnjih velikih njemačkih općeznanstvenih ili državnih/gradskih knjižnicâ. Zadaće nacionalne knjižnice danas objedinjuju tri velike knjižnice, koje od 1990. djeluju kao jedinstvena ustanova Die Deutsche Bibliothek (DDB). Primaju obvezni primjerak, prikupljaju građu objavljenu na njemačkom u drugim državama, izrađuju nacionalnu bibliografiju, a čine ju Deutsche Bücherei, osnovana 1912. u Leipzigu (9 milijuna jedinica građe), Deutsche Bibliothek u Frankfurtu na Maini, osnovana 1946 (8 milijuna jedinica građe) i Deutsche Musikarchiv, osnovan 1970. u Berlinu (1 milijun glazbene građe i zapisa). Značajna je knjižnica Staatsbibliothek zu Berlin – Preussischer Kulturbesitz, koja nastavlja tradiciju Pruske državne knjižnice, jedne od najvećih i najznačajnijih europskih knjižnicâ prije II. svjetskog rata, s 10 milijuna knjiga i časopisa iz svih područja ljudskoga znanja, 2,3 milijuna mikrooblika te bogatim specijalnim zbirkama orijentalnih rukopisa, glazbene i kartografske građe, zbirkom od 13,5 milijuna fotografija, ilustracija, grafika i druge slikovne građe. Bavarska državna knjižnica u Münchenu (Bayerische Staatsbibliothek), sa 7,6 milijuna jedinica građe nacionalnog i općega sadržaja, ujedno je i središnja knjižnica (s pravom obveznoga primjerka) za Bavarsku. Uz mnogobrojne znanstvene, stručne i regionalne knjižnice u Njemačkoj djeluje 14 200 narodnih i školskih knjižnicâ, te 150 pokretnih, s više od 16 milijuna jedinica građe.

Filozofija

Početci njemačke filozofije vezani su prije svega za Karla Velikoga i njegovo ujedinjenje kršćanske Europe, čime se otvorio put posredovanju i sintezi najraznovrsnijih postignuća europske duhovnosti. Hraban Maur (oko 780–856), »Praeceptor Germaniae«, zagovarajući studij »sedam slobodnih umijeća« (septem artem liberales), zauzimao se za temeljito proučavanje grčke i rimske antike te prepisivanje i poboljšavanje antičkih spisa. Notker Labeon (oko 950–1022) prevodio je Boetija i Aristotela te udario temelje njemačkoj filozofijskoj terminologiji, koja je pravi razvoj doživjela tek kod J. Eckharta. U školama osnovanima u IX. st. već su se uz teološka razmatranja iznosili i filozofski problemi, a s prosvjetiteljima kao što su Alkuin (oko 730–804), Hraban Maur i Gottschalk (oko 800–869) Nijemci su ušli u skolastički filozofski krug. Značajna je bila tzv. ženska mistika XI. i XII. st., kojoj su glavne predstavnice Hildegarda iz Bingena i Mechthild iz Magdeburga, kao i rasprave u vezi s političkim sukobom između papinstva i carstva, te intenzivno proučavanje Aristotelovih spisa i upoznavanje s arapskom i židovskom filozofijom. Uvodeći aristotelovski zasnovanu »logica nova«, Otto von Freising je omogućio plodno posredovanje mistike i aristotelovskoga racionalizma, što je obilježilo razdoblje od XI. do XIII. st. Mistični se smjer dalje razvijao preko Huga od sv. Viktora (1096–1141), koji je filozofiju, nasuprot kršćanskoj teologiji, shvaćao kao ukupnost znanja na temelju kontemplacije. Vrhunac je njemačka mistika postigla u djelu J. Eckharta (oko 1260–1328), a među njegovim nastavljačima (Johannes Tauler, Heinrich Seuse, Valentin Weigel) najpoznatiji je J. Böhme (1575–1624), u čijoj se filozofiji mistički elementi prepleću s renesansnom misli. Razvoj filozofije u Njemačkoj toga doba bio je neprestano prožet raspravom između misticizma i racionalizma, tj. pitanjem o odnosu uma i vjere. Prvi veliki kršćanski aristotelovac toga doba, Albert Veliki (oko 1193–1280), tvorac prve velike skolastičke sinteze aristotelovske, arapske i židovske mudrosti, dao je odlučujuće poticaje za stvaranje skolastičke metode, ne zanemarujući pritom ni empirijsko-prirodoznanstvene studije. Valja spomenuti i Tomu iz Erfurta, koji je iznio prve postavke tzv. logičke gramatike (logica speculativa).

Smanjivanje utjecaja Katoličke crkve, a time i skolastičke spekulacije, omogućilo je prodor renesansnoga duha, a najznačajniji mu je predstavnik Nikola Kuzanski (1401–64), koji je, ne zapadajući u puki empirizam, postavio granice mogućnosti ljudske spoznaje neizmjernog i apsolutnoga, čime su se širom otvorila vrata I. Kantu i modernizmu. Uza nj su se isticali i H. Agrippa von Nettesheim (1486–1535) i Paracelsus (1493–1541), a potonji je posebice naglašavao potrebu temeljitijeg upoznavanja i istraživanja prirode, što je izravno utjecalo na daljnji razvoj prirodnih znanosti i prirodoznanstvenih metoda. Na toj je razvojnici značajan i Gabriel Biel (oko 1420–95), zastupnik via moderna, koji je utro put konceptualizmu J. Dunsa Scotusa i W. Ockhama, što je poslije omogućilo razvoj teorije subjektivnosti u djelu G. W. Leibniza pa sve do Kanta.

Na razmeđu između srednjovjekovne mistike i via moderna, M. Luther (1483–1546), glavni predstavnik reformacije, vratio se djelomice platonovsko-augustinovskoj tradiciji mišljenja, a s druge je pak strane zagovarao autonomiju ljudskog uma i u stvarima vjere, čime je omogućio razvoj teologijske i filozofijske hermeneutike (nasuprot katoličkoj egzegezi), koju su dalje u Njemačkoj razvijali M. Vlačić Ilirik i Ph. Melanchthon. Nasuprot tomu smjeru, u okviru samoga protestantizma razvijala se neoplatonička i areopagitska mistika, a njezini su glavni predstavnici Agrippa von Nettesheim, Kaspar von Schwenckfeld, S. Franck, V. Weigel i J. Böhme, koji je posebice svratio pozornost na smisao čovjekove egzistencije: bez momenta negacije, otpora i protivljenja, ni jedna stvar ne može doći do samodanosti. Istodobno, pod utjecajem Nizozemca H. Grotiusa, razvile su se i koncepcije filozofije društva koje su polazile od ideje slobodnoga prirodnoga prava (J. Althusius i S. von Pufendorf). Filozofija prosvjetiteljstva javila se već u doba Tridesetogodišnjega rata (Johannes Clauber i Jacob Thomasius), no ona je svoje pravo uobličenje dobila tek kod G. W. Leibniza (1646–1716), jednog od najvećih filozofa toga doba. On je razvijao racionalističku problematiku R. Descartesa i B. de Spinoze, te je u svojoj »Monadologiji« dao specifičnu znanstvenu sintezu koja je u nekim aspektima najviši domet te vrste filozofiranja. Ch. Wolff (1679–1754) razradio je i hipostazirao Leibnizovu filozofiju do cjelokupnoga dogmatskoga sustava, koji se obično naziva »školska filozofija«, premda su u nj uneseni i elementi kartezijanskoga racionalizma. Wolffov učenik A. G. Baumgarten (1714–62), osnivač estetike, snažno je utjecao na razvoj te discipline u Njemačkoj pa i izvan nje (Georg Friedrich Meier, M. Mendelssohn i dr.). Veliki kritičar Wolffove filozofije bio je Joachim Georg Daries (1714–91), koji je u svojem djelu postulirao slobodu kao samostalnu čovjekovu moć kraj volje i razuma. U sjeni »školske filozofije« djelovali su Ch. A. Crusius, matematičari L. Euler i J. H. Lambert te J. N. Tetens, koji je poznat po vrlo vrijednim psihološkim analizama.

Vrhunac je prosvjetiteljstva u Njemačkoj djelo I. Kanta (1724–1804), začetnika njemačkoga klasičnog idealizma, koji je filozofiju probudio iz wolffovsko-racionalističkoga, »dogmatskoga drijemeža«, što se po njemu samome poglavito ima zahvaliti Humeovoj filozofiji skepticizma. Poput Descartesa i Leibniza, i Kant je u izgradnji svoje filozofije pošao od rezultata tadašnjih prirodoznanstvenih spoznaja, neposrednoga (razumskoga) iskustva i ideala prirodoznanstvene spoznaje i metode. Kantova kritička filozofija, u kojoj su sintetizirani elementi engleskog empirizma i Leibniz-Wolffova racionalizma, želi izvršiti »kopernikanski obrat«, tj. pokazati nemogućnost spoznatljivosti »stvari po sebi«, te istražiti uvjete mogućnosti prirodne spoznaje polazeći od apriornih formi zora (prostor i vrijeme). Recepcija Kanta tekla je u dvama smjerovima: dok su se Friedrich Christoph Oetinger, Friedrich Heinrich Jacobi i J.-G. Hamann suprotstavljali temeljnim Kantovim nazorima vraćajući se G. Brunu, Leibnizu i Spinozi, unutarnjem osjećaju, jeziku, ponovnomu posredovanju imanencije i transcendencije, Kantova je filozofija vrlo snažno utjecala na njemački romantizam (W. von Humboldt, F. Schleiermacher, J. G. Herder). Tako je došlo do snažnoga posredovanja transcendentalne filozofije, filozofije jezika i hermeneutike, što se poslije očitovalo kod W. Diltheya, M. Heideggera, R. K. Bultmanna i H.-G. Gadamera.

Na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. raspravu s Kantom s najrazličitijih polazišta nastavili su K. Reinhold, S. Maimon i F. Schiller, no ona je vrhunac doživjela u doba velikih filozofijskih sustava njemačkog idealizma (J. G. Fichte, 1762–1814; G. W. F. Hegel, 1770–1835; F. W. J. Schelling, 1775–1854). Dok Kant još dijeli noumenalnu, nespoznatljivu »stvar po sebi« i fenomen, pojavu, Fichte se zapitao: kako uopće znamo za stvar po sebi (ako se ona u spoznaji ne može očitovati). On ju zato subjektivistički negira kao posljednji ostatak transcendentnoga mišljenja, pa noumenalni svijet povlači u »ja«, koje postavlja sveukupno »ne-ja«. Spoznaja je pritom toliko podređena djelovanju toga »ja« da zbiljnost predstavlja samo tvorbu duha, pa »ja postavlja ne-ja« kako bi imalo na što upraviti svoje djelovanje. Schelling pak polazi od iste problematike, pa u svojem sustavu objektivnog idealizma identificira mišljenje i bitak, idealitet i realitet: za nj je »priroda vidljiv duh, a duh nevidljiva priroda«, a umjetnost kruna sveukupne ljudske djelatnosti u kojoj se objektivno sintetizira svjesno i nesvjesno, nužnost i sloboda. Specifičnu platonovsku »dijalektiku«, zasnovanu na intuitivno i estetski temeljenoj religioznosti, brani F. Schleiermacher (1768–1834), utemeljitelj suvremene filozofijske hermeneutike, koji drži da se konačna ljudska istina konstituira u zajednici istraživača, tj. kroz izravni znanstveni dijalog, u kojem važenje istine izravno ovisi o postizanju toga dijaloškoga konsenzusa. Konačno, Hegelov apsolutni idealizam, koji se nastavio na Fichtea i Schellinga, sintetizirao je svekoliko to filozofiranje i na vrhuncu svoje spekulativne misli postavio grandiozno zamišljenu i usustavljenu dijalektičku filozofiju kao znanost o apsolutnom duhu koja obuhvaća sveukupno povijesno i prirodno zbivanje, a time i sve znanosti koje se bave tim zbivanjem. Nakon Hegela nastala je struja tzv. »starih hegelijanaca« (Hegelova desnica: K. Rosenkranz, Johann Eduard Erdmann, K. Fischer, F. T. Vischer, L. von Stein), koji su dali značajne prinose povijesti filozofije, filozofiji prava i estetici, te Hegelova ljevica (M. Stirner, B. Bauer, D. F. Strauss, F. Engels i dr.) s glavnim predstavnikom K. Marxom (1818–83), koji je, oslanjajući se na L. Feuerbacha i kritički prihvaćajući Hegelovu dijalektičku metodu, razvijao teorije dijalektičkog i historijskoga materijalizma, a u spoznajnoj teoriji uveo praksu kao glavni kriterij spoznaje.

Pesimistička filozofija A. Schopenhauera (1788–1860), koja u slijepoj, bezrazložnoj volji nalazi odgonetku za Kantovu stvar po sebi, prvi je znak te silazne faze njemačke građanske filozofije i radikalni prekid s tradicijom metafizike. To rastrgano i prijelomno razdoblje, koje se »kreće u agoniji napetosti« i »kao da očekuje katastrofu«, najreljefnije je i najtragičnije zacrtano u aforistički i nesustavno pisanoj filozofiji F. Nietzschea (1844–1900). On smatra da je svekoliki dotadašnji moral samo maska nemorala, da je umjetnost vrjednija od istine i da se u ovom svijetu, u kojem je »umro Bog«, nova filozofija života može zasnovati na koncepciji nadčovjeka, volje za moći i vječnoga vraćanja istoga.

Na kraju XIX. i početkom XX. st. razvijale su se najrazličitije filozofske struje: u raspravu s idealističkom filozofijom ulazili su J. F. Fries, F. E. Beneke, J. F. Herbart i posebice F. A. Trendelenburg; na Schopenhauera su se nadovezali J. Bahnsen i E. von Hartmann, a na Leibniza G. T. Fechner i R. H. Lotze. Osim Trendelenburgovih, za to su razdoblje posebno značajna logička istraživanja B. Bolzana i Ch. Sigwarta, a F. Brentano (1838–1917), vraćajući se idealizmu i skolastici, u svojoj je teoriji intencionalnosti stvorio čvrstu podlogu nastanku fenomenologije. U kritici idealizma, nadovezujući se izravno na Schleiermachera, originalnim je putem išao W. Dilthey (1833–1911), koji je u svojim analizama povijesnih objektivacija duha utemeljio historizam, a u svojoj izgradnji duhovnih znanosti prirodoznanstvenoj metodologiji suprotstavio psihologiju subjektivnih doživljaja i hermeneutiku. Kao reakciju na idealističke koncepcije treba promatrati i prirodoznanstveni ili mehanicistički materijalizam (J. Moleschott, L. Büchner, Heinrich Czolbe, E. Haeckel), koji se također oslanjao na evolucijsku teoriju Ch. Darwina. Iz toga su ponovno nastale različite struje u njemačkoj filozofiji: fiziologija osjetilâ i teorija zamjedbi kao sustava znakova (H. von Helmholtz), empiriokriticizam (E. Mach, R. Avenarius), voluntarizam (W. Wundt), filozofija života (W. Dilthey, F. Nietzsche, G. Simmel, R. Eucken, L. Klages, E. Spranger), vitalizam (H. Driesch), teorije povijesti, kulture i društva (O. Spengler, O. Spann) te filozofija nesvjesnoga (E. von Hartmann), koja je izravno utjecala na S. Freuda.

No od polovice XIX. st. svakako je najutjecajniji smjer u njemačkoj filozofiji neokantovstvo, utjecaji kojega se osjećaju sve do danas. Glavne su varijante neokantovstva marburška škola (H. Cohen, P. Natorp, kasniji je nastavljač E. Cassirer), koja ističe da svaka realnost izvire iz apriorne logičke sinteze, i badenska škola (W. Windelband, H. Rickert i dr.), koja želi na sustavu apsolutnih vrijednosti zasnovati novu filozofiju. Na te se škole djelomično nastavljaju, a djelomično im i prethode, raznolike težnje i smjerovi sustavno izgrađenih filozofija R. H. Lotzea, W. Wundta, a donekle i F. Brentana, pa W. Diltheya, E. Macha i E. von Hartmanna. Ideje neokantovstva posebno su utjecale na E. Troeltscha i M. Webera. Daljnja istraživanja Kanta u neokantovskom smislu susreću se kod Friedricha Paulsena, J. Volkelta i u fikcionalizmu H. Vaihingera. No svakako su najznačajnija fundamentalno-utemeljujuća i predmetno-teorijska istraživanja R. Hönigswalda, Bruna Baucha, A. Meinonga i J. Rehmkea. Nastavljajući se na tradiciju Leibniza i Kanta, ali onkraj neokantovstva, G. Frege (1848–1925) dao je značajan, gotovo utemeljujući prinos suvremenoj logici, posebice u svojoj teoriji »pojmovnoga pisma«. Među povjesničarima filozofije poznatiji su K. Fischer i F. Ueberweg. U glavne smjerove filozofije od početka XX. st. obično se ubrajaju fenomenologija, filozofija egzistencije i neopozitivizam.

Fenomenologija, kojoj je utemeljitelj E. Husserl (1859–1938), iznjedrila je u svojim trima školama, göttingenškoj, freiburškoj i münchenskoj, gotovo najznačajnije filozofe XX. st. Od M. Schelera (1874–1928) ishode materijalna etika vrijednosti i temeljne postavke filozofijske antropologije, koje dalje uobličuju H. Plessner, A. Gehlen i Michael Landmann; iz egzistencijalne analitike tubitka i hermeneutičko-fenomenologijskog osvjetljivanja pitanja o smislu bitka kod M. Heideggera (1889–1976) razvijaju se na jednoj strani filozofijska hermeneutika (H.-G. Gadamer), a na drugoj raznovrsne, fenomenologijski ili životno-filozofijski orijentirane filozofije egzistencije (npr. G. Misch, O. F. Bollnow, L. Landgrebe, K.-H. Volkmann-Schluck i dr.). Između neokantovstva i fenomenologije, ali i pod utjecajem M. Webera, razvija se filozofija K. Jaspersa (1883–1969) koji, premda je i sam imao mnogo pristaša, nije utemeljio posebnu filozofsku školu.

Za neopozitivizam zaslužnim se smatra prije svega tzv. Bečki krug okupljen oko M. Schlicka (1882–1936), koji svoje filozofijske postavke izričito gradi na znanju stečenom iz iskustva. Među značajnijim su pripadnicima toga smjera L. Wittgenstein, R. Carnap, Otto Neurath, H. Reichenbach, W. Stegmüller i posebice K. R. Popper (1902–94), koji je razvio teoriju »kritičkoga racionalizma«. Taj su smjer slijedili H. Albert, Hans Lenk i Ernst Topitsch, a pod sličnim utjecajem bili su i predstavnici novije logike: Heinrich Scholz, Hugo Dingler i P. Lorenzen.

Kao reakcija na spomenute smjerove, pod utjecajem H. Corneliusa, nastala je 1930-ih tzv. kritička teorija društva frankfurtske škole: M. Horkheimer (1895–1973), H. Marcuse (1898–1979), T. W. Adorno (1903–69), koje su izravni nastavljači J. Habermas i K.-O. Apel.

U Demokratskoj Republici Njemačkoj, u razdoblju prije ponovnog ujedinjenja Njemačke, posebice se izdvajao E. Bloch svojom raspravom s njemačkim idealizmom i filozofijom nade, te Georg Klaus, koji je suvremenu logiku, semiotiku i posebice kibernetiku originalno koristio za rješavanje tradicionalnih filozofijskih pitanja.

Likovne umjetnosti

Tvorevine s umjetničkim obilježjima javljaju se na tlu Njemačke u mlađem paleolitiku (ženske statue i životinjske figure); menhiri i dolmeni u brončanom dobu. U VII. st. pr. Kr. javila se keltska kultura (→ kelti), koja je svoj vrhunac dosegnula u halštatskoj i latenskoj kulturi. Keltski utjecaj zamjetan je na onodobnim kulturama susjednih germanskih plemena koja su nastavala sjeverni dio današnje Njemačke. Od II. st. pr. Kr. jačao je utjecaj rimske umjetnosti; od druge polovice I. st. nicali su mnogobrojni rimski gradovi (Augusta Treverorum – Trier, Lauriacum – Lorch, Colonia Agrippina – Köln i dr.). Utjecaji klasične antičke i starokršćanske umjetnosti došli su do izražaja u umjetnosti u doba Merovinga, od 486. do sredine 751 (→ merovinška umjetnost). Doba Karolinga, između 751. i 987 (→ karolinška umjetnost), obilovalo je značajnim spomenicima. Ističu se oktogonalna kapela u palači Karla Velikoga u Aachenu i temelji stare katedrale u Mainzu. U mnogobrojnim samostanskim skriptorijima nastali su raskošno iluminirani rukopisi (evanđelistari, molitvenici). Doba careva Otonâ (→ otonska umjetnost) razdoblje je predromanike (960–1024), kojoj su pripadale pojedine benediktinske i opatijske crkve te katedrale (Trier, Augsburg, najraniji dijelovi katedrala u Strasbourgu i Speyeru). Prototip tim građevinama bila je crkva sv. Mihaela u Hildesheimu iz 1010–33 (crkva bazilikalnoga tipa s 2 kora, 2 poprečna broda, 4 zvonika i 2 krovna tornja), na kojoj se ističu brončana vrata i stup biskupa Bernwarda iz 1015. Kamena plastika javljala se na crkvenim građevinama i na nadgrobnim spomenicima. Jak utjecaj antičke i bizantske umjetnosti zamjetan je na proizvodima primijenjene umjetnosti, osobito na liturgijskim predmetima i nakitu.

Graditeljstvo romaničkoga stila javilo se potkraj X. st. na poticaje iz Francuske; prevladavao je bazilikalni tip crkve s ravnim stropom, a nadsvođivanje se javilo u području Rajne u drugoj polovici XII. st., u ostalim krajevima u XIII. st. Romaničke su crkve uglavnom masivne, obično trobrodne, s jednim ili dva transepta i kora, a na pročelju imaju po dva zvonika. Vanjske zidne mase razriješene su lezenama, arkadama i slijepim lukovima ispod potkrovlja na način lombardijskoga romaničkoga graditeljstva. Monumentalnošću se ističu katedrale u Mainzu (kraj XI. st.), Speyeru (započeta 1030., završena oko 1100) i Wormsu (XII. st.), opatijska crkva Maria-Laach (završena oko 1230). Posebno bogatstvo romaničkoga graditeljstva imale su crkve u Kölnu (Sv. Marija, posvećena 1049., razorena u II. svjetskom ratu, i Sv. apostoli). U južnoj su Njemačkoj značajnije katedrale (Augsburg, Bamberg, Freising i Regensburg) uglavnom trobrodne bazilike s ravnim stropom, bez transepta, s trima polukružnim apsidama na istočnoj strani. U južnim pokrajinama proširile su se, po uzoru na opatiju Hirsau, tipične benediktinske crkve koje nose obilježja clunyjevske reforme u graditeljstvu s naglašenom jednostavnošću (ravno završen kor, zvonik u sredini pročelja, bez ukrasa). Carski dvorac u Goslaru iz XI. st. ubraja se među najstarije svjetovne zgrade u Njemačkoj. Romaničko kiparstvo u kamenu javilo se na portalima katedrala (Strasbourg, Bamberg). Najznačajniji kiparski ostvaraji toga razdoblja nalaze se u Braunschweigu (nadgrobni spomenik Henrika Lava i njegove supruge Matilde te jedinstveni primjerak spomeničke skulpture – brončani lav iz 1166), Freibergu (tzv. zlatna vrata katedrale) i Hildesheimu (krstionica katedrale). Predmeti primijenjene umjetnosti (raskošni relikvijari, kaleži, križevi, svijećnjaci, nakit i dr.) izrađivali su se od plemenitih kovina i bjelokosti. U južnim je krajevima (Bavarska, Franačka) glavni kiparski materijal bilo drvo, a najbrojniji ostvaraji drvorezbarstva bili su oltari i raspela. – U slikarstvu se održala tradicija oslikavanja crkvenih knjiga, koja se prenijela na knjige svjetovna sadržaja (viteška epika, legende, kronike); glavna središta bila su slikarske radionice u Reichenauu, Trier-Echternachu i Kölnu. Iz druge su polovice XI. st. zidne slike romaničkoga stila u crkvama u Burgfeldenu, Niederzellu, Soestu i Braunschweigu. Slikarstvo na staklu (vitraji), isprva pretežno s ornamentalnim dekoracijama, pojavilo se ponajprije u krajevima koji su graničili s Francuskom (Strasbourg). Prvi vitraji s figuralnim prikazom nalaze se u katedrali u Augsburgu. Slikarski radovi na drvenoj ploči još su rijetkost. Mnogobrojni romanički spomenici rekonstruirani su u doba romantike i historicizma u XIX. st.

Gotika je u izgradnji crkvenih i svjetovnih objekata slijedila uzore iz Francuske, koji su u njemačke krajeve stizali približno stotinu godina kasnije. Prijelazni stil iz kasne romanike u gotiku bio je vezan uz reformu crkvenoga graditeljstva. Pretežno gotički građevno-strukturalni ostvaraji potječu s početka XIII. st.; najraniji su spomenici Marijina crkva u Trieru i crkva sv. Elizabete u Marburgu. Dimenzijama i savršenstvom konstrukcije ističe se peterobrodna katedrala u Kölnu, kojoj je uzor bila katedrala u Amiensu. Na katedrali u Strasbourgu radili su naizmjence francuski i njemački graditelji; srodna joj je ona u Freiburgu im Breisgau. Prevladavajući postupno francuske uzore, njemačka gotika ostvarila je posebne graditeljske oblike u novom rasporedu prostora u tzv. dvoranskim crkvama, u kojima su uzdužni bočni brodovi jednako široki i visoki kao i glavni brod, čime je postignuta cjelovita povezanost prostora (ističu se crkva Frauenkirche u Münchenu te katedrale u Ulmu i Augsburgu). Poslije su obogaćivane slikovitim zvjezdastim i mrežastim svodovima. Svjetovno graditeljstvo s gotičkim elementima zastupano je u stambenim građevinama (kuće bogatijega građanstva u gradovima obogaćenima trgovinom), a osobito u reprezentativnim gradskim vijećnicama (Nürnberg, Mainz, Regensburg, Ulm, i hanzeatskim gradovima Lübecku, Bremenu, Hamburgu). Materijal je najčešće bila opeka, a stropovi od drva s rezbarenim i nerijetko oslikanim gredama; česta je i kanatna konstrukcija (skeletna gradnja). Utvrde, feudalni dvorci i utvrđeni gradovi postojali su u srednjoj Njemačkoj i Porajnju (Goslar, Braunschweig, Wartburg).

Kiparstvo je i dalje bilo povezano s graditeljstvom; ističu se raskošni kipovi i reljefi na portalima katedrala u Bambergu (»Posljednji sud«, a u unutrašnjosti konjanički kip nepoznatoga vladara) i Nürnbergu. Istaknuto mjesto zauzimala je kiparska radionica obitelji Parler (osobito majstor Petar, 1330–99) u Schwäbisch-Gmündu, koja je izvela radove za katedrale u Augsburgu, Ulmu i Rottweilu, a djelatnošću u Pragu (katedrala sv. Vita) povezala se s češkom gotikom. Kiparstvo njemačke gotike usmjerilo se prema izraženijoj ekspresiji u dekorativnim radovima i na crkvenoj plastici. Među njemačkim kiparima ističu se B. Notke (oko 1440–1509) te oba Syrlina, Jörg st. (1425–91) i Jörg ml. (oko 1455–1523). – Monumentalno slikarstvo nije se razvilo, jer u gotičkim crkvama nema slobodnih većih zidnih površina. U rijetkim sačuvanim djelima zidnoga slikarstva naglašena je težnja za oživljavanjem figure u pokretu i naznačivanju prostornosti. Nove se težnje očituju i u slikarstvu. U iluminaciji i na prenosivim oltarima te votivnim slikama s portretima donatora vjernija modelacija tijela i polaganja planova prema dubini krajolika nagovješćivali su sjevernjačku renesansu. Oživljuju i likovi na vitrajima. Znatno se razvio drvorez, u kojem su obrađivani biblijski i svjetovni sadržaji (ilustracije pjesama i basana), a pojavila se i nova tema, mrtvački ples.

U XV. je st. na europskom jugu renesansa bila u punom zamahu, a u Njemačkoj je prevladavala gotika. Crkve, osobito katedrale, gradile su se i dalje u gotičkom duhu, ali nastaju mnoge svjetovne građevine s elementima renesansnoga stila (gradska vijećnica Römer u Frankfurtu na Majni, gradski toranj u Kölnu, kuće obitelji Fugger u Augsburgu). – Pod utjecajem talijanske renesanse njemački su kipari prihvatili slobodniju i realističniju modelaciju. Na prijelazu gotike u renesansu nastala su značajna kiparska djela V. Stossa (oko 1447–1533), A. Kraffta (oko 1460–1508. ili 1509) i P. Vischera st. (oko 1460–1529). – Slikarstvo na višedijelnim oltarima, na kojima su likovi bili prikazivani ukočeno i tvrdo, preoblikovalo se u tzv. meki stil, koji je osobito došao do izražaja u ljupkim prikazima Bl. Djevice Marije. Na sjeverozapadni dio Njemačke utjecao je realizam iz susjedne Nizozemske, a očitovao se u S. Lochnera (između 1400. i 1410. do 1451) i H. Multchera (oko 1400–67) u sretnom spoju s domaćom idealističkom tradicijom. Tijekom XV. st. uz drvorez snažno se razvila tehnika bakroreza, kojom su obrađivane ne samo crkvene nego i teme iz svakodnevnoga života. Colmarski majstor M. Schongauer (oko 1450–91) stvorio je na pragu njemačke renesanse, u ulju i bakropisu, naturalistička djela snažne ekspresije.

Renesansa je oko 1500. došla do punog izražaja u svim granama umjetnosti. U graditeljstvu su se djelomice prihvatili talijanski oblici. Zbijene gradske sredine i sjeverna klima uvjetovale su gradnju uskih objekata sa strmim krovom i visokim zabatom na pročelju pa su se građevine ukrašavale samo dekorativnim elementima renesansnoga obilježja. U najznačajnije crkvene građevine njemačke renesanse ubrajaju se kapela Fugger u crkvi sv. Ane u Augsburgu i crkva sv. Mihaela, s kraja XV. st., u Münchenu. Renesansa je znatnije zastupana u reprezentativnom svjetovnom graditeljstvu (dijelovi dvorca u Heidelbergu, rezidencije i dvorci u Münchenu, Landshutu i Stuttgartu, vijećnice u Augsburgu, Nürnbergu, Kölnu, cehovske i građanske kuće Pellerhaus u Nürnbergu, građevni kompleks Fuggerei, najstarija svjetska ubožnica iz 1519. u Augsburgu, te mnogi ladanjski dvorci).

Majstori gotičkog razdoblja V. Stoss i P. Vischer te Tilman Riemenschneider (1460–1531) u prvim su se desetljećima XVI. st. sve više približavali renesansnomu stilu, dok su njihovi sljedbenici bili osrednji kipari vješti u izradbi nadgrobnih ploča s reljefima, portretnih medalja i sitne plastike. – Veliki procvat slikarstva započeo je pojavom A. Dürera (1471–1528), koji je djelovao u Nürnbergu potkraj XV. i u prvom desetljeću XVI. st. Nakon putovanja po Nizozemskoj i Italiji, prihvatio je nove likovne ideje i stvarao u oblicima produhovljenoga realizma slike i grafiku, te brojne crteže najšire tematike. U Augsburgu su predstavnici renesansnoga shvaćanja bili slikar i grafičar H. Burgkmair st. (1473–1531) i slikar H. Holbein st. (1465–1524), a njegov sin H. Holbein ml. (1497–1543), koji je radio u Švicarskoj i u Londonu kao dvorski slikar Henrika VIII., jedan je od najvećih portretista svih vremena. Iznimna je ličnost M. Grünewald (pravo ime Mathis Gothard ili Nithart; između 1470. i 1480–1528), umjetnik dramatskoga naboja i sugestivne ekspresije, autor osebujnoga oltara poliptiha za crkvu u Isenheimu. Izrazito su renesansnih obilježja slike i bakrorezi H. Baldunga-Griena (1485–1545), Dürerova učenika, te obojice Cranacha, Lucasa st. (1472–1553) i Lucasa ml. (1515–86), koji su slikali mitološke i biblijske kompozicije te nježne i bolećive ženske aktove. U Regensburgu i graničnom području Njemačke i Austrije razvila se, na prijelazu iz kasne gotike u renesansu, dunavska škola, koja je slobodnije prikazivala biblijske teme i težila osamostaljenju krajolika; glavni zastupnik bio joj je A. Altdorfer (oko 1480–1538), prvi slikar čistoga krajolika u povijesti srednjoeuropske umjetnosti. Među bakrorescima postojala je skupina malih majstora (njemački Kleinmeister), nazvana po radovima malih formata, bliskih minijaturi.

U razdoblju od baroka do klasicizma vjerski ratovi, izazvani Lutherovom reformacijom, i Tridesetogodišnji rat opustošili su zemlju i smanjili umjetničku djelatnost. U južnoj Njemačkoj potkraj XVII. st. pobijedila je protureformacija, što je uzrokovalo prodor oblika talijanskoga baroka, a u sjevernim protestantskim krajevima prevladavali su utjecaji iz Nizozemske. U drugoj polovici XVII. st. prve barokne građevine u Njemačkoj izgradili su talijanski graditelji Agostino Barelli (Theatinerkirche u Münchenu) i Gaetano Chiaveri (dvorska crkva u Dresdenu). U baroknim oblicima domaći majstori izgradili su mnogobrojne kneževske dvorce i palače te gradske vijećnice. Prijelazni stil iz kasnoga baroka u rokoko u XVIII. st. zastupao je u Münchenu J. Effner (1687–1745), koji je dovršio dvorac Nymphenburg, a u njegovu parku projektirao Pagodenburg i Badenburg. Kao graditelji, dekorateri u štuku i slikari isticala su se braća Asam, osobito Cosmas Damian (1686–1739). Izrazito obilježje prijelaznoga stila dao je J. B. Neumann (1687–1753) u raskošnoj kneževsko-biskupskoj rezidenciji u Würzburgu te dvorcima u Bruchsalu i Brühlu. U Dresdenu je M. D. Pöppelmann (1662–1736) izgradio slikoviti kompleks Zwinger, a G. Bähr (1666–1738) protestantsku crkvu Frauenkirche. U Berlinu je najistaknutiji majstor baroka njemačkog sjevera bio A. Schlüter (1660–1714), graditelj kraljevske rezidencije, a G. W. von Knobelsdorff (1699–1753), arhitekt Fridrika Velikoga, u projektima je slijedio ideje klasicizma, ali je interijere ukrašavao u stilu rokokoa (Potsdam, Sanssouci). Rokoko je dosegnuo vrhunac u Münchenu djelatnošću njemačkoga graditelja flamanskoga podrijetla F. de Cuvilliésa (1695–1768), koji je dekorirao kraljevski dvorac i Residenztheater te paviljon Amalienburg u parku dvorca Nymphenburg. – Barokno kiparstvo bilo je pretežno pod utjecajem G. L. Berninija i njegove škole, osobito u mitološkoj, alegorijskoj i crkvenoj skulpturi (oltari) i portretima te posebice u dekoraciji interijera (izvedeni u raskošnim tehnikama marmoriranja, štuka i inkrustacije te u drvorezbarskim radovima). A. Schlüter, značajan kao graditelj, stvorio je i snažna kiparska djela (spomenik Fridriku III. u Berlinu). Oko 1707. kemičar Johann Friedrich Böttger (1682–1719) prvi je u Europi otkrio način proizvodnje porculana i osnovao 1710. porculansku manufakturu u Meissenu. Od tada se u Njemačkoj sve više proizvodilo porculansko posuđe i sitna figuralna plastika u duhu rokokoa (osobitu vrijednost imali su radovi Johanna Joachima Kändlera, 1706–75). – Slikari u južnim krajevima bili su pretežno pod utjecajem talijanskih uzora; A. Elsheimer (1578–1610), koji je uglavnom radio u Rimu, prvi je razvio tip herojskoga krajolika i znatno utjecao na C. Lorraina. U Rimu je djelovao povjesničar i teoretičar umjetnosti J. J. Winckelmann (1717–68) pod utjecajem kojega je raslo zanimanje za antičku grčku i rimsku umjetnost, što se odrazilo u primjeni elemenata klasičnoga graditeljstva (→ klasicizam). Kasni barok i rokoko isprepletali su se s klasicističkim težnjama u slikarskim djelima A. R. Mengsa (1728–79). U Dresdenu su djelovali portretist A. Graff (1736–1813) i plodan grafičar D. Chodowiecki (1726–1801). Kassel je bio sjedištem brojnih slikara iz obitelj Tischbein, kojih su se ostvaraji stilski kretali od baroka do klasicizma. Formalistički su se prema klasicizmu usmjerili J. A. Carstens (1754–98) i J. A. Koch (1768–1839), a romantična su raspoloženja u slikarske radove unosili, poglavito u krajolike i marine, Ph. O. Runge (1777–1810) i C. D. Friedrich (1774–1840).

U graditeljstvu XIX. st. uvelike se koriste stilski i ukrasni elementi antičkih građevina. Kraljevski dvorac u Berlinu dovršio je u neoklasicističkom stilu graditelj i slikar G. W. von Knobelsdorff (1699–1753). Najznačajniji graditelj u prvoj polovici XIX. st. bio je K. F. Schinkel (1781–1841), koji je djelovao pretežno u Berlinu (Schauspielhaus), a njegovi sljedbenici podignuli su mnoge klasicističke građevine širom Njemačke. U duhu historicizma, najčešće u grčkom i kasnorenesansnome stilu, L. von Klenze (1784–1864) izveo je u Münchenu velik broj građevina i urbanističkih rješenja (kraljevska rezidencija, Stara pinakoteka). S obnovom gotike u Engleskoj došlo je do obnove toga stila i u Njemačkoj, napose u crkvenom graditeljstvu; tomu se suprotstavio G. Semper (1802–79) oduševljavanjem za oblike visoke renesanse (kazališta, muzeji, javne ustanove). U mješavini povijesnih stilova podižu se zgrade državne uprave, znanstvene i umjetničke ustanove, kolodvori, izložbeni paviljoni i dr. – U kiparstvu je klasicizam A. Canove i posebice B. Thorvaldsena snažno utjecao na njemačke kipare J. G. Schadowa (1788–1862), J. H. Danneckera (1758–1841) i L. M. von Schwanthalera (1802–48). U radove modelirane prema klasicističkim uzorima unosili su izrazitije realističke elemente Ch. D. Rauch (1777–1857), R. Begas (1831–1911) i A. von Hildebrand (1847–1921). Izrađivali su se mnogobrojni javni spomenici, portretna poprsja, a djelomice antičke mitološke i žanr-figure. – Na brojnim slikarskim školama i umjetničkim akademijama školovali su se naraštaji slikara koji su slijedili ideje i metode klasicizma i romantizma. Posebnu pojavu predstavljala je skupina slikara nazarenaca (→ nazarenci) u Rimu, koju su predvodili F. Overbeck (1789–1869) i P. Cornelius (1785–1867). Romantizam je u düsseldorfskoj školi došao do izražaja u pejzažnom slikarstvu, a u Münchenu u sentimentalnom žanru C. Spitzwega (1808–85) i ilustracijama bajki M. von Schwinda (1804–71), a kompozicije s povijesnom tematikom prevladavale su u djelima K. von Pilotyja (1826–86) i njegove škole. U Berlinu je zagovornik realizma bio A. Menzel (1815–1905), a u južnoj Njemačkoj H. Thoma (1839–1924). Glavne ličnosti koje su napustile akademski način slikanja i orijentirale se prema realizmu G. Courbeta i J.-F. Milleta i prema impresionizmu bili su W. Leibl (1844–1900), M. Liebermann (1847–1935), F. Uhde (1848–1911), M. Slevogt (1868–1932) i L. Corinth (1858–1925). Potkraj XIX. st. javio se u Münchenu i Berlinu stilski izraz Jugendstil, koji je došao do izražaja napose u umjetničkom obrtu, grafici i ilustraciji.

U XX. st. u arhitekturi bile su izražene oštre suprotnosti između historicizma i Jugendstila kao naprednoga pokreta, no uskoro dolazi do reakcije i protiv Jugendstila u kojem prevladava ornament i naglašena dekorativnost. Arhitekti H. Muthesius (1861–1927) u Berlinu i Hans Clemens van de Velde (1863–1957) u Weimaru isticali su načela jednostavnosti i primjene geometrijskih oblika u projektiranju i napuštanju ukrašavanja. Ta su načela razvijali i sve dosljednije primjenjivali J. M. Olbrich (1867–1908), P. Behrens (1868–1940), H. Poelzig (1869–1936), E. Mendelsohn (1887–1953) i W. Gropius (1883–1969), koji je osnovao i vodio Bauhaus, visoku školu za umjetničko oblikovanje koja je imala odsudnu ulogu u povezivanju umjetnosti i industrije. – Skulpturu u duhu secesije oblikovao je Franz Metzner (1870–1919), isprva i E. Barlach (1870–1938), koji je poslije sintetizirao ekspresivnost s lapidarnošću pučkoga drvorezbarstva. Kipari G. Kolbe (1877–1947) i W. Lehmbruck (1881–1919) bili su bliži impresionističkoj modelaciji A. Rodina, a R. Belling (1886–1972) razvijao se preko ekspresionizma u apstrakciju. – Početci ekspresionizma u likovnoj umjetnosti vezuju se uz osnutak skupine Die Brücke u Dresdenu 1905., kojoj su pripadali E. Nolde (pravo prezime Hansen; 1867–1956), E. L. Kirchner (1880–1938), K. Schmidt-Rotluff (1884–1976), E. Heckel (1883–1970) i M. Pechstein (1881–1955) te skupine Der Blaue Reiter u Münchenu 1911. Glavni predstavnici te skupine bili su V. Kandinski (15 godina djelovao u Njemačkoj, gdje je bio jedan od sudionika i promicatelja avangardnih smjerova te prvi i glavni predstavnik apstraktnoga slikarstva), Gabriele Münter (1877–1962), F. Marc (1880–1916) i A. Macke (1887–1914). U grafici su snažna djela socijalne tematike dali K. Kollwitz (1867–1945) i G. Grosz (1893–1959), koji ju je razvio do oštre satire i protesta. Kao reakcija na ekspresionizam javio se oko 1922. smjer nova stvarnost (glavni predstavnici G. Grosz, O. Dix, 1891–1969., i Georg Scholz, 1890–1945). Stilske osobitosti pojavile su se u magičnim i poetičnim transfiguracijama P. Kleea (1879–1940) i raskošnom kolorizmu O. Kokoschke (1886–1980). Osim Kandinskoga djelovali su u Njemačkoj povremeno i predstavnici ruske likovne avangarde (A. Pevsner, N. Gabo, El Lisicki i dr.). U općem previranju i traženju novih izražajnih metoda dolazi do potpunih prekida s tradicijom kakve predstavlja dadaizam H. Arpa (1887–1966), K. Schwittersa (1887–1948) i M. Ernsta (1891–1976). Nefiguracija je najizrazitije bila zastupljena u djelima J. Albersa (1888–1976), W. Baumeistera (1889–1955), H. Hartunga (1904–89) i Wolsa (pravo ime Alfred Otto Wolfgang Schutze-Battmann; 1913–51).

Dolaskom nacionalsocijalista na vlast svi su avangardni likovni smjerovi proglašeni izopačenima, a njihovim je pripadnicima umjetničko djelovanje bilo zabranjeno. U graditeljstvu je prevladavao pseudoklasicizam i neprirodna monumentalnost objekta za stranačku reprezentaciju u Münchenu, Berlinu i Nürnbergu (glavni arhitekti bili su Paul Ludwig Troost, 1878–1934., i Albert Speer, 1905–81., a u kiparstvu i slikarstvu prevladavale su teme vezane uz veličanje germanstva i portreti stranačkih vođa).

U II. svjetskom ratu golem broj značajnih kulturno-povijesnih spomenika bio je uništen ili teško oštećen; u razdoblju obnove najveći dio građevina bio je rekonstruiran ili konzerviran u prvotnom obliku.

U Njemačkoj Demokratskoj Republici obnavljala su se porušena središta gradova (Dresden, Rostock, Leipzig, Chemnitz), a gradili su se, isprva pod utjecajem poslijeratnoga sovjetskoga historicizma potom u duhu funkcionalizma, cijeli novi gradovi, satelitska naselja u blizini velikih gradova i veliki industrijski pogoni. Značajne projekte ostvarili su arhitekti Hermann Henselmann (1905–95) i Richard Paulick (1903–79). Slikarstvo i kiparstvo, koje je dugo bilo u znaku socijalističkoga realizma (Otto Nagel, 1894–1967., i Hans Grundig, 1901–58), postupno se usmjeravalo prema suvremenim likovnim tokovima. Isticali su se Hermann Glockner (1889–1987), Bernhard Heiliger (1915–95), Gerard Altenbourg (pravo prezime Ströch; 1926–89) i Rolf Szymanski (1928–2009). Suvremeniji i slobodniji likovni izrazi pojavili su se nakon 1970-ih; ističu se umjetnici skloni eksperimentiranju: Arno Rink (r. 1940), Wolfgang Peuker (r. 1945), Helge Leiberg (r. 1954), Cornelia Schleime (r. 1953) i Moritz Götze (r. 1964).

U Saveznoj Republici Njemačkoj arhitektura se ubrzo usmjerila prema najsuvremenijim europskim i američkim idejama i tehničkim metodama. Značajnu prekretnicu predstavljala je međunarodna izložba graditeljstva Interbau 57 (1957) u Berlinu, na kojoj su predstavljeni suvremeni tipovi zgrada za stanovanje, komunalne službe, kulturne ustanove i rekreaciju. Izgrađeni su mnogobrojni objekti prema projektima W. Gropiusa i O. Niemeyera (1904–91) te drugih suvremenih arhitekata koji su najdosljednije primjenjivali funkcionalizam uz nove građevne materijale. U arhitekturi 1960-ih pod utjecajem L. Mies van der Rohea prevladavali su čisti stereometrijski oblici; u tom duhu projektirali su Emil Steffann (1899–1968), Helmut Hentrich (1905–92), a na području crkvenoga graditeljstva Rudolf Schwarz (1905–91) i Gottfried Böhm (r. 1920). Plastičnu ekspresiju i nove standarde u stambeno graditeljstvo unosili su Sep Ruf (1908–82), Harald Deilmann (1920–2001), Günter Behnisch (1922–2000), Frei Otto (1925–2008), Oswald Mathias Ungers (1926–2007), Josef Paul Kleihues (1933–2004). Znatan broj vodećih njemačkih arhitekata emigrirao je u doba nacizma i naturalizirao se u drugim zemljama; najznačajniji su W. Gropius i L. Mies van der Rohe, koji je svoja kapitalna djela ostvario u SAD-u. Uz istaknute inozemne, suvremeni njemački arhitekti Hans Hollein (1934–2014), Otto Steidle (r. 1943) i Hans Kollhoff (r. 1946) projektiraju u hight-tech stilu i usklađuju suvremenu tehnologiju s naslijeđenim oblikovnim elementima. – Predstavnici apstraktnoga smjera u kiparstvu su R. Belling (1886–1972), Norbert Kricke (1922–84), Karl Hartung (1908–67), Karl Georg Pfahler (1926–2007) i J. Beuys (1921–86), glavni predstavnik europske avangarde 1970-ih i 1980-ih. Konceptualni umjetnici Jochen Gerz (r. 1940), Gerhard Merz (r. 1947) i Stephan Huber (r. 1952) autori su zanimljivih instalacija. – U poslijeratnom slikarstvu prevladavala je apstrakcija, koju su slijedili H. Hartung (1904–89), Carl Buchheister (1890–1964), Ernest Wilhelm Nay (1902–68), Fritz Winter (1905–78), Karl Otto Götz (1914–2010) i Sonderborg (pravo ime Kurt Richard Hoffmann; 1923–2009), dok se Friedrich Schröder-Sonnenstern (1892–1982) usmjerio prema ekspresivnoj figuraciji, a kasnim odjecima nadrealizma priklonio se Paul Wundelich (1927–2000). Pop-art zastupali su Wolf Vostel (1932–98), Konrad Klapheck (r. 1935) i Hans Peter Alvermann (1931–2006). Lumino-kinetički objekti i vizualna istraživanja javili su se u umjetničkoj skupini Zero (Otto Peine, 1928–2001; Günther Uecker, r. 1930; Heinz Mack, r. 1931). Glavni je predstavnik neoekspresionizma G. Baselitz (r. 1938). Nakon ujedinjenja novi naraštaji umjetnika rade u duhu postmoderne; tzv. radikalno slikarstvo primjenjuju Günter Umberg (r. 1942) i Ulrich Wellmann (r. 1954), a figurativno slikarstvo Michael Bach (r. 1953), Michael von Ofen (r. 1956) i Karin Kneffel (r. 1957). Glavni su predstavnici videoumjetnosti i instalacija Klaus vom Bruch (r. 1952), Bettina Gruber (r. 1952), Dieter Kiessling (r. 1957) i Annebarbe Kau (r. 1958).

Glazba

Početci umjetničke glazbe u germanskim, tj. istočnofranačkim područjima, nalaze se u prvim zabilježbama gregorijanskoga pjeva početkom IX. st. (npr. rukopis iz 817–834. pisara Engyldea iz samostana sv. Emmerama u Regensburgu). Njemački samostani imali su značajnu ulogu u proširivanju gregorijanskoga repertoara i u razvoju njegovih novih oblika poput tropa i sekvenca te srednjovjekovne glazbene teorije i pedagogije (traktati poput »Musica enchiriadis« iz IX. st. i dr., djela Regina iz Prüma, Hucbalda, Berna iz Reichenaua, Notkera Balbulusa itd.). Prve dokumentirane početke jednostavnoga višeglasja nalazimo u drugoj polovici XIV. st. Druge značajnije pojave kasnoga glazbenog srednjovjekovlja obuhvaćaju nastanak himni na pučkom jeziku, djelatnost redovnice Hildegarde iz Bingena, nastanak gradskih glazbi (npr. u Augsburgu, Kölnu, Nürnbergu i dr.) i poduku glazbe na novoutemeljenim sveučilištima (Prag, Heidelberg, Leipzig i dr.). Posebno mjesto pripada djelatnosti Minnesängera, njemačke verzije trubadurskih pjesnika-glazbenika. Uz ljubavnu liriku Minnesängeri su uglazbljivali narativne, pobožne (osobito u slavu Blažene Djevice Marije) i društveno-satirične tekstove, a njihova se djelatnost može pratiti sve do polovice XV. st. Do početka XVII. st. minnesängersku tradiciju nastavili su u gradskim cehovskim pjevačkim školama Meistersingeri, građanski majstori-pjevači konzervativne orijentacije i lokalnoga značenja i dometa, a glavna su im središta bili Mainz, Würzburg i Nürnberg. Najznačajniji među Minnesängerima bili su Walther von der Vogelweide (oko 1170–1230), Neidhart (N. von Reuental; oko 1180 – nakon 1237), glasoviti Tannhäuser (djelovao sredinom XIII. st.), H. Frauenlob (H. von Meissen; oko 1215–1318) i Oswald von Wolkenstein (oko 1376–1445), a najpoznatiji Meistersinger bio je nürnberški postolar H. Sachs (1494–1576), autor više od 4500 pjesama, 2000 izreka i 200 igrokaza. Tijekom XV. st. postupno je u njemačke zemlje počela prodirati engleska, burgundska i općenito franko-flamanska polifonija u izvornom obliku, a stvorena je i specifična njemačka tzv. tenorska pjesma (Tenorlied), kao spoj franko-flamanskih i njemačkih glazbenih tehnika. Nova faza njemačke glazbe nastupila je između 1450. i 1550. U tom su razdoblju njemačke glazbene tvorevine dosegnule europsku razinu i tenorska se pjesma ustanovila kao zaseban žanr. Skladatelji Adam iz Fulde, Heinrich Fink, virtuoz P. Hofhaimer, neki njegovi učenici (npr. Hans Buchner, Wolfgang Grefinger i dr.), Arnolt Schlick, S. Virdung i Hans Neumann uzdignuli su instrumentalno muziciranje do međunarodnog ugleda. U prvoj polovici XVI. st. ubrzano se razvilo glazbeno tiskarstvo. Tiskari u Augsburgu (npr. Erhard Oeglin) i Nürnbergu (npr. Johann Petreius) tiskali su pretežito međunarodno priznatu glazbu, ali su pripomogli i širenju djela majstora njemačkog Tenorlieda te njemačke glazbenoteorijske misli. Od odsudnoga je značenja za to razdoblje bila pojava reformacije i djelatnost njezina vođe M. Luthera. Za razliku od švicarske, njemačka je reformacija poticala uporabu glazbe u liturgiji i vjerničkoj svagdašnjici. Pritom je glavnu ulogu odigrao protestantski himan na njemačkom jeziku, uglazbljen na jednostavnu i pjevnu melodiju, s tekstovima uglavnom prevedenima iz rimokatoličkoga repertoara ili novostvorenima u duhu njemačke narodne tradicije. Dio toga reformističkoga repertoara stvorio je sam Luther, isprva kao jednoglasje koje je ubrzo bilo prerađeno u višeglasje (Johann Walter i Georg Rhau, 1524), no cjelovito su ostvarenje pjevanja njemački protestantski vjernici dobili tek u zbirkama Lucasa Osiandera (»Pedeset duhovnih pjesama i psalama« – »Fünffzig geistliche Lieder und Psalmen«, 1586), Sethusa Calvisiusa (1597), H. L. Hasslera (1608), S. Scheidta (1650) i koralnim harmonizacijama J. S. Bacha. Nakon Augsburškoga vjerskoga mira 1555., u doba relativnoga zatišja tijekom druge polovice XVI. st., došlo je do stanovitoga približavanja protestantske i katoličke glazbe, pri čem su neki protestantski skladatelji pisali glazbu na latinske, a katolički skladatelji glazbu na njemačke protestantske tekstove, koje se nisu stilski bitno međusobno razlikovale. Međutim, najvažniji glazbeni utjecaj u drugoj polovici XVI. st. stigao je iz Italije. Pjesmovni stilovi villanelle i osobito madrigala potisnuli su njemačku tenorsku pjesmu kod skladatelja, aristokratske i građanske publike te tiskara. Isto se nagnuće nastavilo i s pojavom novoga ranobaroknog stila u vokalnoj monodiji i instrumentalnoj glazbi. Pritom je u spajanju stila talijanskog madrigala, monodije i koncerta s protestantskom glazbenom tradicijom važnu ulogu odigrao skladatelj J. H. Schein (1586–1630). To zdušno prihvaćanje talijanskih inovacija dovelo je do stilske mješavine i pluralizma, koji će od kraja XVI. do polovice XVIII. st. u obliku tzv. miješanoga stila (stile misto) biti obilježje njemačke barokne glazbe. Tomu su uvelike pridonijeli značaj i profil glazbenog stvaralaštva (psalmi, duhovni koncerti i duhovna zborska glazba i dr.) H. Schütza (1585–1672), najistaknutijega njemačkog zagovornika talijanske glazbe i omiljenog učenika venecijanskoga skladatelja G. Gabrielija, te teorijsko prihvaćanje i populariziranje talijanskog stila u djelima M. Praetoriusa (»Syntagma musicum«, 1614–19; »Musae Sionae«, 1605–11). Rani barok prve polovice XVII. st. obilježio je i snažan razvoj njemačke glazbe za instrumente s tipkama, osobito orguljaške škole u južnoj (pod talijanskim utjecajem), srednjoj i sjevernoj Njemačkoj (pod utjecajem J. P. Sweelincka). Srednjonjemački skladatelj S. Scheidt (1587–1654) u svojim je koralnim varijacijama i fantazijama, svjetovnim pjesmama i plesovima te fugama izgradio specifičan stil njemačke barokne orguljske glazbe koji je trajao sve do J. S. Bacha. Zbog društveno-političke rascjepkanosti i vjerske podijeljenosti njemačkih povijesnih zemalja, na uglavnom protestantski Sjever i uglavnom katolički Jug, te otvorenosti različitim inozemnim tradicijama, poglavito talijanskoj i francuskoj, njemačka je glazbena kultura u XVII. i XVIII. st. očitovala veliku raznolikost glazbenih pojava. Tomu valja pridodati i izrazite razlike između seoskih, gradskih i dvorskih glazbenih kultura različitih razina razvijenosti te, u prvom dijelu toga razdoblja, posljedice Tridesetogodišnjega rata. U XVII. st. procvat su doživjele tzv. svete pjesme: među približno 10 000 novonastalih tekstova uglazbljeno ih je oko 3000. Glazbeni život gradova u XVII. st. bio je razvijeniji u protestantskim nego u katoličkim pokrajinama. Obuhvaćao je muziciranje gradskih glazbenika u crkvenim i privatnim ceremonijama, a za crkvenu glazbu i glazbeno školstvo brinuli su se kantori i orguljaši. Posebna pojava bilo je muziciranje u collegium musicum, udruzi građana temeljenoj na humanističkim idealima talijanskih akademija i učenih društava. Ti su kolegiji osnivani od kraja XVI. st. u Nürnbergu, Königsbergu, Memmingenu, Leipzigu, Hamburgu, Frankfurtu na Majni i dr. Žanrovi koje su njemački glazbenici njegovali u gradovima i/ili na dvorovima (npr. u Hannoveru, Schwerinu, Düsseldorfu, Rastattu i dr.) bili su moteti, zborski koncerti i kantate, pasije i historiae (božićne i uskrsne priče), komorni dueti, koncertantni madrigali i canzonette i dr. Na području glazbene scene u složenom su se međuodnosu isprepletali utjecaji francuske dvorske i talijanske opere te pokušaji da se stvori opera na njemačkom jeziku. Venecijanski model bio je prihvaćen u opernim kućama Hamburga, Nürnberga i Leipziga, a velebna su operna zdanja bila podignuta npr. u Münchenu (1654), Dresdenu (1667), Stuttgartu (1674), Hannoveru (1689) i dr. Pluralizmu stilova pogodovala je brojnost opernih kuća te konkurencija među dvorovima i gradovima, a pokušaji stvaranja njemačke opere datiraju od Schützove danas izgubljene »Dafne« (1627) do približno 1740. U instrumentalnoj glazbi posebno se potkraj XVII. st. istaknuo G. Muffat (1653–1704) svojim komornim suitama i koncertima, stvorivši njemački tzv. miješani stil, koji će vrhunac doživjeti u djelima J. J. Quantza (1697–1773), G. Ph. Telemanna (1681–1767) i J. S. Bacha (1685–1750). Orguljska glazba i orguljarstvo razvili su se osobito u sjevernoj Njemačkoj djelatnošću D. Buxtehudea (1637–1707), J. Pachelbela (1653–1706) i Arpa Schnitgera (1648–1719). U XVIII. st. na njemačku je glazbu utjecalo nekoliko prosvjetiteljski vođenih dvorova i bogatih gradova te, nakon smrti J. S. Bacha, jenjavanje protestantske i rast katoličke crkvene glazbe. Najvažniji dvorovi bili su kraljevske rezidencije u Dresdenu, Berlinu i Mannheimu. U Dresdenu za Fridrika Augusta II. (August III.) i u Berlinu za Fridrika II. Velikoga cvale su talijanska instrumentalna glazba i opera seria, a glavni su skladatelji bili J. A. Hasse (1699–1783), C. H. Graun (1703–1759) i J. J. Quantz. Za dvor u Mannheimu radio je u XVIII. st. najveći broj talentiranih instrumentalnih i opernih skladatelja te virtuoza iz cijele Europe (npr. Jan, Anton i Carl Stamic, Ch. Cannabich, F. X. Richter, Anton Fils, F. I. Danzi, P. von Winter i mnogi drugi), koji su stvorili novi tzv. pretklasični stil (»mannheimska škola«), a što je odlučujuće utjecalo, osobito u simfoniji i koncertu, na W. A. Mozarta i C. M. von Webera. Najistaknutija gradska središta u XVIII. st. bili su Hamburg, Leipzig i Berlin. U bogatom lučkom gradu Hamburgu osjećao se snažan utjecaj Londona i u njem su se priređivali javni i dobrotvorni koncerti, tiskale su se note i prvi glazbeni časopisi, a ondje su desetljećima djelovala dva velika njemačka skladatelja, G. Ph. Telemann i C. Ph. E. Bach, te najveći njemački barokni glazbeni teoretičar J. Mattheson. U Leipzigu je u prvoj polovici XVIII. st. dominirala djelatnost J. S. Bacha, osobito na području vokalne i instrumentalne crkvene glazbe. U drugoj polovici XVIII. st. razvio se živ koncertni život s čak 14 koncertnih društava, Leipzig je postao glavnim središtem njemačkog tipa opere (Singspiel), a krajem stoljeća glavnim europskim središtem glazbenog tiskarstva (tvrtka Breitkopf od 1755. i dr.). U Berlinu se uz dvorski razvio i bogat gradski glazbeni život. Osim privatnih i javnih koncerata, organiziranih od 1720-ih, posebno je utjecajna bila berlinska Pjevačka akademija (Sing-Akademie, 1791), uz koju će se djelatnošću književnika, teoretičara i skladatelja (C. G. Krause, F. W. Marpurg, J. G. Sulzer i dr.) razviti tzv. berlinska škola Lieda. Stilski promatrano, u građanskim je krugovima u XVIII. st. postupno prevladao tzv. galantni stil (skladbe za glazbala s tipkama i jednostavna pjesma uz pratnju glasovira za privatnu zabavu). Sakralna vokalna i orguljska glazba ostale su pretežito u ozračju kasnoga baroka, iako se u drugoj polovici stoljeća mogao osjetiti stanovit utjecaj tzv. osjećajnog stila i racionalizma. U instrumentalnoj su glazbi od sredine stoljeća prevladale simfonija, komorna glazba i glazba za glasovir, pri čem se posebno istaknuo C. Ph. E. Bach (1714–88) svojim ekscentričnim izletima u stilu Sturm und Dranga. Posebno snažna glazbenoteorijska misao razvila se tijekom XVIII. st., od tradicionalne retorike (J. Mattheson) preko utjecaja engleske formalne estetike (C. G. Krause, M. Mendelssohn, J. C. Forkel i dr.) do napisa koji su najavili romantičku estetiku osjećajnosti (E. T. A. Hoffmann). Nakon 1806. došlo je do znatnih promjena u društvenom statusu njemačkih glazbenika. Raspušteni su mnogi dvorovi i samostani, dotadašnja žarišta glazbenog života, a izrazito je ojačala uloga gradske glazbene kulture. Standardizacija glazbene kulture donijela je njezinu veću raširenost i mnogo je gradova počelo osnivati i uzdržavati gradska kazališta s operom (poslije i operetom), baletom i dramom, iako su i neki manji dvorovi (Weimar, Meiningen) uspješno glazbeno djelovali tijekom cijeloga XIX. st. Obogaćeno građanstvo poticalo je glazbenu kulturu osnutkom građanskih glazbenih društava i proširivanjem privatnoga kućnog muziciranja, a istodobno su se počele znatnije razlikovati elitna i masovna glazbena produkcija i kultura. Povećana potražnja građanskog muziciranja (solo pjesme uz pratnju i glasovirska glazba) dovela je do masovne proizvodnje kvalitetnih glazbala (npr. nove tvornice glasovira Bechstein, Blüthner, Grotrian, Steinway i dr.) i osnutka većega broja konzervatorija za izobrazbu glazbenih kadrova, što je uz visoke zanatske i obrazovne standarde donijelo svjetski ugled njemačkim skladateljima, izvoditeljima i glazbenoj kulturi uopće. Takvo društveno, intelektualno i umjetničko ozračje pogodovalo je snažnomu razvoju glazbenog izdavaštva, novinarstva, teorije i estetike, a prateća znanost muzikologije kao povijest i sistematizacija znanja o glazbi dobila je akademski status na sveučilištima. Žanrovski je glazba u Nijemaca tijekom XIX. st. pokazala čvrst oslonac na instrumentalnu glazbu, osobito simfonije L. van Beethovena (1770–1827) i kasnoga W. A. Mozarta (1756–91). Uz niz manjih skladatelja, tzv. poetske simfonije skladali su L. Spohr (1784–1859), F. Mendelssohn (1809–47) i R. Schumann (1810–56). Novo razdoblje u toj vrsti otvorio je J. Brahms (1833–97) svojim četirima simfonijama te, nakon njega, R. Strauss (1864–1949). Brahms je dominirao i područjem komorne glazbe u drugoj polovici XIX. st., dok je u glasovirskoj glazbi nakon Beethovena, Schumanna i Mendelssohna prevladala virtuozna koncertna i salonska glazba. Tipično njemačkim žanrom smatrao se romantički Lied u sprezi s njemačkom poezijom, koji je inaugurirao svjetsku modu pjesmovnih ciklusa, specijaliziranih recitala i pjevača Lieda. Najveći njemački majstori Lieda nakon Beethovena bili su Mendelssohn, Brahms, Strauss, M. Reger i dr. U njemačkoj operi XIX. st., nakon velikoga početnog uspjeha C. M. von Webera (1786–1826; »Strijelac vilenjak«), tek je R. Wagner (1813–83) stvorio protutežu talijanskom romantičkom opernom belkantu (V. Bellini, G. Donizetti i osobito G. Verdi), a s druge strane tehnikom lajtmotiva i simfonizacijom opernog orkestra izvršio epohalan obrat od romantičke opere do glazbene drame, odredivši žanr i putanju za budućnost, do R. Straussa i ranoga XX. st. Unatoč naporima Cecilijanskoga pokreta, crkvenoj se glazbi u cjelini smanjila kvaliteta, premda su npr. oratoriji Mendelssohna i F. Liszta ostali na repertoaru do danas. Situacija nakon I. svjetskog rata donijela je u njemačkoj glazbi radikalno nove pojave. Nakon početnoga zamaha Schönbergova ekspresionizma i radikalnog zaokreta u atonalitetnost, tijekom 1920-ih uspostavila se ravnoteža suprotstavljenih poetika ekspresionizma i Schönbergove škole, tzv. nove stvarnosti (Neue Sachlichkeit) ili funkcionalne glazbe (npr. za radio, film, amatere, djecu, politički angažman i dr.) P. Hindemitha (1895–1963), E. Kreneka (1900–91), K. Weilla (1900–55), H. Eislera (1898–1962) i dr. te tradicionalista. Festivali nove glazbe XX. st. u Donaueschingenu i Baden-Badenu postigli su svjetski ugled, a gradovi poput Dresdena, Leipziga, Hamburga, Kölna, Frankfurta, Münchena i osobito Berlina postali su nova međunarodna središta te umjetnosti. Nakon dolaska nacista na vlast 1933. ruši se pluralizam i kozmopolitizam njemačke glazbene scene progonom i sprječavanjem djelovanja glazbenika Židova i skladatelja djelatnih za Weimarske Republike, te proglašavanjem njihove glazbe »izopačenom« (entartete Musik, 1938). Tijekom nacističkoga razdoblja većina skladatelja nije pristala na kolaboraciju i veličanje režima, nego je našla izlaz u emigraciji, povlačenju iz javne djelatnosti, tzv. unutarnjoj emigraciji, ili u skladanju crkvene glazbe. Jedino je C. Orff (1895–1982) postigao svjetsku slavu kantatom »Carmina Burana« na srednjovjekovne tekstove. Nakon II. svjetskog rata i podjele zemlje, u Zapadnoj Njemačkoj glazbeni se život oporavio iznimno brzo, a sloboda i demokracija institucionalizirale su se promoviranjem tzv. nove glazbe (prije svega serijalne skladbe) na festivalima (npr. u Darmstadtu) i radiopostajama (Köln, Hamburg, Bremen i dr.). Radikalizmu najpoznatijega njemačkog avangardnoga skladatelja 1950-ih, K. Stockhausena (1928–2007), suprotstavila se umjerenija modernistička struja A. B. Zimmermanna (1918–70), K. A. Hartmanna (1905–63) i H. W. Henzea (1926–2012), a nijedan skladatelj emigrant nije se vratio u Njemačku. Od sredine 1970-ih nastaje otklon od serijalnog i postserijalnoga načina glazbenog razmišljanja u smjeru tzv. inkluzivnoga skladanja (termin najistaknutijega skladatelja toga smjera W. Rihma), koji je odbacio estetiku eksperimentiranja (aleatorika, improvizacija i dr.) i rehabilitirao otvorenost prema svim stilovima i tehnikama (postmoderna). U Istočnoj Njemačkoj smjenjivale su se faze tzv. socijalističkoga realizma (do 1953), funkcionalizma temeljena na građanskom nasljeđu iz 1920-ih i prihvaćanja avangardnih tehnika sa Zapada (od 1970-ih). Nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. te su se razlike potpuno izgubile i u suvremenoj njemačkoj umjetničkoj glazbi vlada nijekanje svake tradicije i fragmentacija stilova, tehnika i estetika.

Postojanje folklorne, tj. tradicijske glazbe bilježi se u Nijemaca od kasnoga srednjeg vijeka i renesanse. »Carmina Burana« (oko 1400), »Lochamerova pjesmarica« (oko 1460) i »Glogauerska pjesmarica« (oko 1480) najpoznatije su zbirke u kojima se nalaze tragovi repertoara pučkih pjesama. Za njemačke reformacije i protureformacije međusobno su se isprepletali i prožimali utjecaji glazbenotradicijskog i sakralnoumjetničkoga. U razdoblju baroka mnoge su pučke pjesme i plesovi našli svoju stiliziranu primjenu u umjetničkoj glazbi, a u djelima »Syntagma musicum« (1618) M. Praetoriusa i »Musicalisches Theatrum« (XVIII. st.) Johanna Christopha Weigela nalaze se opisi niza njemačkih narodnih glazbala, od kojih su neka bila u uporabi do XX. st. Tijekom XIX. st. skupljale su se i objavljivale narodne pjesme te aranžirale za zborske izvedbe. Karakteristična je pojava bila djelatnost mladenačkoga pokreta Wandervogel (Ptica lutalica), koja je između 1896. i 1933., kada su ga dokinuli nacisti, okupila oko 7 milijuna članova na programu povratka prirodi uporabom narodnih pjesama. Totalitarni pokreti XX. st. manipulirali su glazbenim folklorom na različite načine: Hitlerjugend (Hitlerova mladež) rabio ga je da naglasi »njemačkost«, a središnji omladinski pokret u Istočnoj Njemačkoj koristio je u ideološke svrhe još i ruski i francuski folklor. Njemačka popularna glazba druge polovice XX. st. posve je napustila dio tradicionalnoga regionalnog i nacionalnog repertoara i preuzela niz pojava iz anglo-američke popularne glazbe, od bluesa preko rocka do hip hopa.

Film

Prvo prikazivanje filma održali su svojom napravom Bioscope (Bioskop), već prije braće Lumière, 30. XI. 1895. u Berlinu braća Max i Emil Skladanowsky, koji su s bratom Eugenom 1896. realizirali prve njemačke igrane filmove. Veće izumiteljske i poslovne uspjehe ostvario je drugi pionir njemačkog filma O. Messter, koji je proizvodio projektore, režirao kratke filmove i u Berlinu otvorio kinodvoranu (prva dva stalna kina otvorena su 1899. u Hamburgu). U prvom desetljeću XX. st. javili su se novi producenti (tvrtka Deutsche Bioscop izgradila je 1911. moderni studio Neubabelsberg kraj Berlina), a iako su se počeli snimati kriminalistički (serije »Stuart Webbs« i »Joe Debbs«) i znanstvenofantastični filmovi, na repertoaru su dominirali talijanski, francuski i američki filmovi. Za I. svjetskog rata njemačka kinematografija oslobodila se inozemne konkurencije, zbog propagandne vrijednosti filma dobila je potporu vlade pa je proizvodnja naglo porasla (od 35 igranih filmova 1910. na više od 300 god. 1914., uglavnom komedija, melodrama i akcijskih filmova), a 1917. osnovana je tvrtka UFA (Universum-Film-Aktiengesellschaft), koja je preuzela i 1923. modernizirala studio Neubabelsberg te postala najprosperitetnijom u Europi. Zahvaljujući inflaciji koja je olakšavala izvoz filmova, produkcija je nastavila rasti i nakon rata (rekordnih 545 filmova 1920), a filmovi »Gospođa Dubarry« (1919) E. Lubitscha i »Kabinet doktora Caligarija« (1919) R. Wienea oduševili su inozemnu kritiku; ovaj posljednji začeo je struju filmskog ekspresionizma i daljnji razvoj filmova s atributima fantastičnoga (film strave, legenda, znanstvenofantastični film, onirički film), kojih su najistaknutiji predstavnici Wiene, F. Lang, F. W. Murnau, P. Leni, L. Pick, P. Wegener. Gotovo usporedno javila se i struja komornoga filma (Kammerspielfilm), koje su najistaknutiji predstavnici redatelji Murnau, E. A. Dupont, L. Pick i scenarist C. Mayer, te uličnoga filma (Strassenfilm) s predstavnicima Karlom Grüneom i G. W. Pabstom. Slične sumornosti, ali isključivo suvremene tematike i u žanru socijalnog i/ili psihološkog filma, sve te struje odražavale su poratnu ekonomsku i moralnu krizu Njemačke. Potkraj 1920-ih javila se i struja nova stvarnost (Neue Sachlichkeit), izrazito ljevičarske socijalnokritičke orijentacije (najistaknutiji predstavnici redatelj Slatan Dudow i scenarist B. Brecht). Značajna je i djelatnost dokumentarista (W. Ruttmann, R. Siodmak) i eksperimentalista (H. Richter, V. Eggeling, Oskar Fischinger); 1920-ih svjetski ugled stječu i snimatelji (K. Freund, F. A. Wagner) te scenografi, zaslužni za karakterističnu ekspresionističku vizualnu komponentu filmova, kao i glumci E. Jannings i W. Krauss. U zvučnom su se razdoblju njemački sineasti (osobito Lang i Pabst) brzo prilagodili novoj tehnologiji i poetici, a razvio se i glazbeni film. Početni polet prekinut je dolaskom nacionalsocijalista na vlast. Uslijedili su progon Židova zaposlenih u filmskoj industriji, nacionalizacija većega dijela kinematografije, stavljanje filma u službu ideologije i proglašavanje svih avangardnijih tendencija iz 1920-ih dekadentnima. Ministar propagande J. Goebbels podupirao je, međutim, filmsku proizvodnju; uz eskapističke filmove favorizirala su se djela izrazite promidžbe ideja nacionalsocijalizma i njemačkog ekspanzionizma (L. Riefenstahl) te antisemitizma, kao »Židov Süß« (1940) V. Harlana. Od takve produkcije izdvajaju se poneki filmovi (H. Käutnera, J. von Bakyja, D. Sirka). Mnogi sineasti nastavili su djelovati i u progonstvu; posebno su zaslužni za pojavu američke filmske struje film noir.

Nakon II. svjetskog rata u podijeljenoj Njemačkoj razvila su se dva tipa kinematografije. U SR Njemačkoj afirmirao se kapitalistički model proizvodnje pa su se snimale pretežno komercijalne melodrame i komedije; vrijednošću su odskakali filmovi H. Käutnera i W. Staudtea. U DR Njemačkoj nametnuta je poetika socijalističkoga realizma, a vrijednošću su se izdvajali filmovi F. Beyera i K. Wolfa. U SR Njemačkoj došlo je do znatnih promjena nakon 1962. pojavom struje mladi njemački film, odn. njezinim manifestom (»Oberhausenski manifest«). Struja se zauzimala za prekid s negativnim nasljeđem – ideološkim i estetičkim (tzv. tatin film) – jednako iz nacističkoga razdoblja kao i s onim iz poratne Njemačke, i nastojala je premostiti jaz nastao umjetničkom krizom koja je zahvatila njemački film nakon propasti Weimarske Republike. Vlada je subvencijama podržala nove autore i, često uz televizijsku suradnju, razvio se pokret poznat kao njemački novi film. Ta je struja vrhunac doživjela 1970-ih i, unatoč neprihvaćanju domaće publike, dala velik prilog tada dominantnoj tendenciji u svjetskom filmu, tzv. političkomu filmu. Svjetska ju je kritika uspoređivala s dometima francuskoga novoga vala, a najistaknutiji su predstavnici A. Kluge, J.-M. Straub, V. Schlondorff, R. W. Fassbinder, W. Herzog, W. Wenders i M. von Trotta. Njihova djela odlikuje asimiliranje dosega filmskog modernizma i novijih dokumentarističkih tendencija, kritičko suočenje s razdobljem nacizma, kritika suvremene kapitalističke prakse, kadikad sklonost prema ekranizacijama djela njemačke klasične i suvremene književnosti. Nakon ujedinjenja Njemačke 1990. toj tematici pridružuje se problematizacija života manjina i prekida s komunističkom prošlošću. Od autora ističu se Caroline Link i Wolfgang Becker.

Nijemci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43754>.