Karlo I. Veliki (latinski Carolus Magnus, francuski Charlemagne, njemački Karl der Grosse), franački kralj od 768., langobardski kralj od 774. i car obnovljenoga Zapadnoga (Rimskog) Carstva od 800 (?, 747 – Aachen, 814). Drugi suveren po redu iz dinastije koja je po njemu dobila ime (Karolinzi), stariji sin franačkoga kralja Pipina Mlađega. Nakon očeve smrti dobio je Neustriju, Austraziju i dio Akvitanije (zemlje u polukrugu od sjeverne Češke do zapadne polovice Pireneja) dok je njegov mlađi brat Karlman vladao nad preostalim dijelom Akvitanije te nad Septimanijom, Burgundijom, Alzasom i Alemanijom (zemlje u polukrugu od današnje Švicarske do istočne polovice Pireneja). Nakon nenadane i nerazjašnjene smrti Karlmanove potkraj 771., Karlo se domogao njegovih zemalja i sam ostao gospodarom cijele franačke baštine. Otjerao je bratovu udovicu i svoje nećake, a oni su se sklonili na dvor langobardskoga kralja Deziderija (francuski Didier; Karlmanu je žena bila njegova kći Geberga, a Karlo se 770. bio oženio drugom kćerju Hermengardom). Kada papa nije htio okruniti Karlmanove sinove, Deziderije je napao Rim i dao pogubiti prvake franačke stranke. Na papin poziv Karlo je s vojskom krenuo na Lombardiju (prije toga otjerao je svoju ženu), zauzeo je najveći dio zemlje i opsjedao Veronu i Paviju. Verona mu je brzo otvorila vrata pa je zarobio Karlmanovu ženu i sinove, ali je Pavia odolijevala devet mjeseci. U znak zahvalnosti za pomoć papi Karlu je podijeljen naslov rimskoga patricija, a on je papi i Crkvenoj državi ustupio zemlje u sjevernoj Italiji i potvrdio poklone svojega oca. U lipnju 774. pala je i Pavia, Deziderije se predao i Karlo je postao langobardskim kraljem. Langobardski otpor sveo je 776. na Furlaniju, a 777. prisilio je i vojvodu od Beneventea na vazalstvo te tako postao gospodarom najvećega dijela Italije.
Nastavljajući politiku širenja franačkoga kraljevstva koju je započeo njegov otac, Karlo je tijekom 46 godina vladavine vodio 53 vojna pohoda radi širenja kršćanstva i zaštite franačke države od upada susjeda, ali i nametanja svoje hegemonije na cijelome Zapadu. Nakon osvajanja po Italiji, na sjeveru je osvojio Friziju (784–790), koja je bila pokrštena do početka IX. st., svrgnuo je bavarskoga vojvodu Tasila III. i njegovo vojvodstvo pripojio svojoj državi (778; ali nije dirao njezinu pravnu osobnost). Nakon žestokih borbi tijekom 32 godine (772–804), u kojima nije prezao ni pred uzimanjem talaca, ni pred masovnim deportacijama, ni pred prisilnim pokrštavanjima, ni pred pokoljima tisuća ljudi (pokolj kraj Verdena 782) kako bi skršio otpor što ga je predvodio Widukind, podvrgnuo je i dao pokrstiti Sasku (Saksoniju; ali joj je ostavio domaće kodificirano i uređeno pravo – Lex Saxonum). Napokon je slomio i Avare (796) i njihovu državu pretvorio u vazalnu. Slaveni istočno od Labe (Elbe), Obodriti, Sorabi, Česi, Moravci, također su došli pod franački utjecaj iako nisu ušli u sastav Carstva. Iskoristivši nesuglasice između kordovskoga emira i jednoga od njegovih vazala (koji je došao u Aachen) Karlo je s vojskom krenuo na Navaru, a drugi dio franačke vojske prodro je u Kataloniju. Iako nije uspio zauzeti Zaragozu, a na povratku su u pirenejskom klancu Roncesvallesu 778. baskijski gorštaci razbili i opljačkali Karlovu zaštitnicu (to je tema slavnoga epskoga spjeva Pjesan o Rolandu), u idućim godinama Karlo je zauzeo zemlje između Pireneja i Ebra (Barcelona je zauzeta 801) da bi osnovao Španjolsku marku (Marca Hispanica) radi zaštite Akvitanije od maurskih upada. Tijekom svih tih pohoda Karlo se potvrdio kao izvanredan organizator i pronicav političar.
Potkraj VIII. st. Karlo je postao gospodarom najvećega dijela europskoga Zapada, uživao je golem ugled i autoritet pa su ga 799. prozvali »ocem Europe« i »glavarom svijeta«. Aachen mu je od 794. postao stalnom prijestolnicom (»novi Rim«) i ondje je dao izgraditi palaču i kapelu po uzoru na Carigrad. Novi papa Leon III. (od 795) odnosio se prema Karlu kao vazal i puštao mu je da nadzire njegovu upravu. Na Božić 25. XII. 800. papa Leon III. okrunio je u crkvi Svetoga Petra u Rimu Karla za »rimskoga cara«. Godine 812. kao cara ga je priznao i carigradski basileus (nakana o stvaranju unije s Istočnim Carstvom propala je pošto je 802. svrgnuta uzurpatorica Irena) pa je tako Karlo obnovio Zapadno Rimsko Carstvo. Nakon uspostave carstva Karlo je svoju djelatnost usredotočio na organizaciju, a osobni udio u vojnim pothvatima znatno je smanjio prepuštajući ih sinovima Pipinu (kralju Italije), Ludvigu (kralju Akvitanije) i Karlu (u pohodima protiv Slavena). No Pipin je umro 810., Karlo 811. i prije smrti Karlo je dao 813. okruniti za cara Ludviga.
Karlova obnova Zapadnog Rimskog Carstva bila je samo prividna i formalna, a novo se carstvo po mnogo čemu bitno razlikovalo od staroga. To se carstvo više nije okretalo prema Sredozemlju i Rimu (iako je tvorilo europsku gospodarsku i političku os od Jadrana do Jütlanda, unatoč zauzeću Barcelone nije uspostavilo veze i trgovinu s Istokom niti vlast na Sredozemlju), nego prema kontinentalnoj unutrašnjosti i Aachenu (iz kojega se njime upravljalo), ono je bilo etnički i kulturno vrlo raznorodno, ali ponajprije franačko, politička tvorevina koja je svoje uporište dosljedno tražila u vjeri i kršćanstvu (Karlo se smatrao carem »kojega je okrunio Bog«) te u ravnoteži europskih sila. Ni Karlova kraljevska i carska vlast nije više nastavljala pojam rimske suverenosti. Nastojeći uspostaviti neku vrstu teokratske države u kojoj bi vladali sloga, mir i jednodušnost među podanicima, nastojeći biti kralj po moći i svećenik po onome što govori, Karlo je vladao apsolutistički kako laicima tako i svećenstvom, štitio je Crkvu, ali i upravljao njome. Iako je, kao realist, bio primoran zadržati neke nacionalne pravne tradicije (frizijsku, bavarsku, sasku) i osnovati dva polusamostalna kraljevstva (Akvitanija i Italija), nastojao je svoje carstvo ujediniti u upravnom pogledu pa je u osvojene zemlje slao franačke grofove (comites; njih oko 300; njih su strogo nadzirali missi dominici: gospodarovi /kraljevi/ izaslanici), kojima je bila dužnost primijeniti njegove mnogobrojne kapitulare radi ustaljivanja svjetovnoga i crkvenoga prava. Hijerarhija moći temeljila se na zemljišnom posjedu i osobnim vezama (homagij), na vrhu su joj bili »kraljevi pratioci« (lat. comites, franc. comtes: grofovi) i biskupi, a djelotvornost su joj osiguravali snažna kraljeva (careva) osoba i kršćanska ideologija. Vojnički ustroj osiguravao je red i mir, novčana reforma (781) osigurala je gospodarsku stabilnost i financijsko jedinstvo države. No gospodarstvo karolinškoga doba ostalo je pretežno agrarno (demografski rast svjedoči o određenom blagostanju), a gradovi su se slabo razvijali. Svoje podanike Karlo je vezao prisegom vjernosti i vazalstvom, jer je bio svjestan nedostatnosti upravnoga aparata, a u svoju je službu stavio i Crkvu: odlučivao je o novim biskupima i opatima, a svećenstvo je primorao na obavljanje javnih službi kako u carskoj palači tako i po cijelome Carstvu, gdje su biskupi i opati pomagali grofovima.
Samouk i ljubitelj gramatike, Karlo je nastojao promicati znanja. Njegova želja da se svećenstvo izobrazi potaknula je kulturnu obnovu, tzv. karolinšku renesansu ili reformu. Na svoj dvor u Aachenu privukao je iz inozemstva najznačajnije učenjake i ljude od knjige (Alkuin, Petar iz Pise, Pavao Đakon, Paulin iz Akvileje, Teodulf) i pri carskoj palači osnovao školu i akademiju, a odlučio je osnovati škole i u svim biskupijama te u samostanima (789). Znatno je povećao broj skriptorija, u kojima se razvila značajna prepisivačka djelatnost, pa se oko 800. razvio u njima poseban tip minuskulnoga pisma koji je, u kraljevu čast, prozvan karolina. Može se pretpostaviti da su se posredstvom sirskih kršćana, koji su prebjegli pred arapskim osvajanjima i islamizacijom, razvile likovne umjetnosti i graditeljstvo djelomice pod bizantskim utjecajem i doživjeli uzlet, ali je o tome ostalo malo izravnih svjedočanstava.
Po srednjovjekovnim vrelima (osobito od njegova životopisca Einharda) može se zaključiti da je Karlo bio fizički snažan čovjek, navikao na stalnu tjelesnu aktivnost, inteligentan, radoznao i izobražen, jednostavan u nastupu, ali istodobno i nepokolebljiva, pa i bezobzirna osoba, hrabra i autoritarna, kadšto naprasna i okrutna. Taj vojnik-seljak znao je pomiriti sklonost za udobnost i užitke s vrlo pragmatičnim realizmom i praktičnim moralom. Ženio se, čini se, pet puta i iz tih brakova imao jedanaestoro djece, a još petero s priležnicama. Vjerojatno je i sam vodio računa o glasu koji će ga pratiti; uz materinski franački, zacijelo je poznavao i romanski, a govorio je latinski i služio se grčkim. Navodno nije znao pisati, ali je teško zamisliti »nepismenoga cara« koji je pokrenuo prvu kulturnu renesansu (karolinšku), pa je kulturna strana njegove osobe manje jasna od njegove neosporne političke i vojničke veličine. No Karlo je prvi Europu teritorijalno ujedinio, a ona će se u srednjem vijeku razvijati u duhovnom smislu konvergentno (»Zapadna Europa«). Udario je temelje srednjovjekovnomu kršćanstvu koje je u njegovoj državi postalo glavnom sponom među narodima. Iako njegovo carstvo nije, u političkom smislu, bilo duga vijeka, ono je označilo početak kulturnog okupljanja Europe i politički uzor od kojega će, sve do danas, polaziti svi oni koji su pokušavali ostvariti politički jedinstvenu Europu.
