Frizija (službeno frizijski Fryslân [fri'slɔ˜:n]; nizozemski Friesland [fri'slαnt]), pokrajina u sjevernoj Nizozemskoj; 5749 km² (od čega 3336 km² kopnene površine), 660 058 st. (2023; sa 198 st./m² ubraja se u najrjeđe naseljene pokrajine). Obuhvaća nisko močvarno područje uz IJsselmeer i Waddensko more, pretežno pokriveno dinama, ispresijecano umjetnim kanalima, te Zapadnofrizijske otoke Vlieland, Terschelling, Ameland i Schiermonnikoog. U kopnenom dijelu pokrajine teren se izdiže do 26,6 m visine, a na otocima do 45 m (dina Vuurboetsduin na Vlielandu). Klima je umjerena oceanska. Mnogobrojna jezera (većinom nastala vađenjem treseta) bogata su ribom i iskorištavaju se u rekreacijske svrhe. Pretežno poljoprivredna pokrajina; razvijeno je stočarstvo (goveda), ratarstvo (šećerna repa, krumpir, žitarice) i ribarstvo. Znatne su površine pod pašnjacima. Industrija uglavnom prerađuje poljoprivredne proizvode (mliječna industrija i dr.); brodogradnja. Razvijen je turizam (uglavnom ljeti). Otkrivena su ležišta prirodnoga plina. Službeni su jezici nizozemski i frizijski. Glavni je grad i zračna luka Leeuwarden (frizijski Ljouwert), a glavna luka Harlingen (Harns); otoci su međusobno i s kopnom povezani trajektnim linijama.
Jezik. Frizijski jezik (frysk) je zapadnogermanski jezik, srodan (staro)engleskomu (srodniji nego nizozemskomu i njemačkomu). Prije tisuću godina govorio se na cijelom obalnom području od sjeverne Nizozemske do Schleswiga, a danas njime govori svega nekih 400 000 st. nizozemske pokrajine Frizije (zapadnofrizijski), oko 1000 govornika u njemačkoj pokrajini Saterland (istočnofrizijski) i oko 8000 govornika na zapadnoj obali Schleswiga, te na otocima Sylt, Föhr, Amrum, Halligen i Helgoland (sjevernofrizijski). Spomenici, uglavnom pravni dokumenti, potječu s kraja XIII. st., a pisani su starofrizijskim, koji je bio u uporabi do XVI. st. Zadnji pisani dokument potječe iz 1573. Taj oblik jezika ima osobine koje ga zajedno s engleskim razlikuju od ostalih germanskih jezika. Nakon toga se razdoblja frizijski nije mnogo rabio u pisanom obliku, jer je zamijenjen nizozemskim. Tri (ili četiri) osnovna narječja u Nizozemskoj među sobom su vrlo različita, a istočnofrizijsko i sjevernofrizijsko narječje neki lingvisti smatraju posebnim jezicima. Frizijci su dvojezični. Zapadnofrizijski je u prvoj polovici XIX. st. razvio naddijalektalni standardni jezik. U novije je doba došlo do preporoda zapadnofrizijskoga, koji je u Friziji od 1945. priznat kao jezik ravnopravan nizozemskomu, a danas se upotrebljava u školi (od 1985) i na sudu (od 1956), a osnovana je i Frizijska akademija znanosti. Sjevernofrizijski i istočnofrizijski s vremenom je istisnuo niskonjemački.
Književnost. Do XIX. st. sačuvalo se malo djela na frizijskome. U XIX. st., pod utjecajem romantizma, razvio se u Friziji osjećaj za vlastiti jezik, pa se mnogi pisci počinju izražavati na materinskom jeziku (braća Halbertsma, R. Posthumus, J. C. P. Salverda, A. Telting, sredinom stoljeća W. Dykstra, T. G. van der Meulen, H. G. van der Veen, te krajem stoljeća P. J. Troelstra). U XX. st. književnost na frizijskom doživjela je uspon (Y. C. Schuitemaker, R. W. Canne, O. Postma, T. E. Holtrop). God. 1938. osnovali su »mladofrizijci« Frizijsku akademiju (Fryske Akademy). Značajniji su pisci druge pol. XX. st. A. Wadman, G. N. Visser, F. Dam, H. Miedema, M. Brouwer, Y. Poortinga i P. Terpstra.
