marka (njem. Mark: granica, pogranično područje; srednjovj. lat. marca).
1. U državnom i upravnome pravu feudalnoga razdoblja na prostoru srednje Europe te Francuske, Italije i Španjolske, vojnoupravna jedinica uspostavljena na granicama države radi njezine obrane. Imala je dvostruku ulogu: služila je kao područje uvježbavanja postrojba za čuvanje granica te imala zadaću osvojena područja uklopiti u sastav carstva. Na čelu marke stajao je marchio (prvi put spomenut u kapitularu iz 800., odatle tal. marchese, franc. marquis, markiz ili markgrof) kao kraljev namjesnik s većim ovlastima od onih što ih je u grofoviji imao grof. On je na području marke zapovijedao grofovima i utvrdama te prikupljao daće i poreze. Marka (krajina) bila je sastavljena od više grofovija, te je imala razmjerno jaku vojnu organizaciju s poglavito obrambenom ulogom, koja se oslanjala na utvrde i vojna sjedišta. Marke je u svojoj državi prvi uspostavio Karlo I. Veliki. Franačka država imala je u doba Karolinga: španjolsku, bretonsku, furlansku, dansku, sasku, srpsku (u zemlji Lužičkih Srba), češku, istočnu i avarsku marku. Postojanje karolinške marke Holstein prema Dancima još je sporno. Potkraj X. st. osnovane su i druge marke: karantanska, podravska, savinjska, kranjska i istarska. Marke utemeljene za otonske dinastije bile su u prosjeku teritorijalno manje nego one za Karolinga.
2. U njemačkoj agrarnoj povijesti, naziv za zemljišne površine koje nisu bile privatno vlasništvo niti su ih privatno iskorištavali pojedinci, odn. obitelji, već su bile zajedničko vlasništvo članova jedne ili više seoskih zajednica. Takve su površine pašnjaci, šume i vode. Vrijeme nastanka bilo je predmet žučnih rasprava u njemačkoj historiografiji, a one su nerijetko imale i političke konotacije. Danas se uglavnom prihvaća tumačenje da su nastale kao popratna pojava pojačanog iskorištavanja zemljišta, šuma i pašnjaka u razvijenom srednjem vijeku te s njim povezanom kolonizacijom, krčenjem šuma i isušivanjem močvara. Otad se postojanje može pratiti i u povijesnim izvorima.
3. Prastara mjerna jedinica mase (marca ponderalis) dragocjenih metala, većinom zlata i srebra, vrijednosti oko pola funte. Bečka je marka, npr., imala vrijednost 280,644 g. Za zlato se dijelila na 24 karata, a za srebro na 16 lota. Od toga potječu nazivi udjela dragocjenih metala u slitini, karat za zlato i lot za srebro.
4. Novčana jedinica (marca pagamenti) razlikovala se kao marca auri (zlatna marka) i marca argenti (srebrna marka). Na hrvatskom području u izvorima se spominju bečka, istarska, segedinska, kaločka, budimska, bačka, zagrebačka i druge marke. Vrijednost marke mijenjala se prema konkretnoj vrijednosti plemenitih kovina. Zagrebačka marka (marca zagrabiensis ili marca sclavonica) sadržavala je 200 banskih denara, odn. 2400 bagatina. Bila je naziv donedavnih novčanih jedinica, npr. Njemačke i Finske.
