Meksiko (México; Sjedinjene Meksičke Države / Estados Unidos Mexicanos), država u južnome dijelu Sjeverne Amerike, između SAD-a (duljina granice 3152 km) na sjeveru, Meksičkoga zaljeva i Karipskoga mora na istoku, Belizea (kopnena granica 193 km) i Gvatemale (958 km) na jugu i jugoistoku te Tihoga oceana na zapadu i jugozapadu; obuhvaća 1 964 375 km², od toga površina svih otoka iznosi 5127 km². Duljina obalne linije iznosi 11 122 km, od čega obala Tihog oceana 7828 km, a Meksičkog zaljeva i Karipskog mora 3294 km. Među više od 2000 otoka i otočića najveći su otoci Tiburón (1199 km²) i Angel de la Guarda (930 km²) u Kalifornijskom zaljevu; u Tihom oceanu važnije su otočne skupine Revillagigedo i Marías (226 km²) te otok Guadalupe (244 km²), a u Karipskom moru otoci Cozumel i Mujeres (3,9 km²).
Prirodna obilježja
Meksički je teritorij najširi (1900 km) u sjevernom dijelu (granica sa SAD-om) odakle se poput lijevka sužava prema jugu, pa na prevlaci Tehuantepec iznosi svega 210 km. Prevladava planinski reljef s visoravnima; veće se nizine pružaju uz obalu Meksičkog zaljeva, na poluotoku Yucatánu i uz sjeveroistočnu obalu Kalifornijskog zaljeva (Sonorska nizina s pustinjom Altar), a na sjeveroistoku obuhvaća i dio sjevernoameričkih Velikih nizina. Glavni planinski lanci pružaju se od sjevera prema jugu u duljini većoj od 1000 km, s mnogim vrhovima višim od 3000 m; na zapadu se nalazi Sierra Madre Occidental, a na istoku Sierra Madre Oriental. Ispresijecani su riječnim tokovima koji se spuštaju prema moru. Planinski se lanci prema jugu međusobno približavaju i zatvaraju središnju Meksičku visoravan (Mesa del Centro, Meseta) – visoki ravnjak (prosječna visina 1700 do 2300 m) iz kojeg se mjestimično izdižu planinski lanci visine do 2500 m (Sierra de Guanajuato). Od planinskog lanca Sierra Madre del Sur na jugu odvojeni su transmeksičkim vulkanskim pojasom (Eje Neovolcánico) koji se, u duljini od približno 880 km, pruža od obale Tihog oceana na zapadu do Meksičkog zaljeva na istoku (duž 19° sjeverne geografske širine). To područje čini južni rub sjevernoameričke tektonske ploče koju s juga omeđuje subdukcijska zona Cocos-ploče (→ tektonika ploča) pa je prisutna jaka vulkanska i seizmička aktivnost. U tom se pojasu nalaze najviši vrhovi Meksika – vulkani Orizaba ili Citlaltépetl (5610 m), Popocatépetl (5380 m), Iztaccíhuatl (5215 m), Nevado de Toluca (Xinantécatl; 4645 m) i dr., te vulkan Paricutín (nastao 1943., među najmlađima je na svijetu). Planinski lanac Sierra Madre del Sur (3720 m) pruža se jugoistočno od transmeksičkog pojasa vulkana, usporedno s pacifičkom obalom, od zaljeva Banderas do prevlake Tehuantepec, a presijeca ga dolina rijeke Balsas. U južnome dijelu Meksika nalazi se gorje Chiapas; na granici s Gvatemalom izdiže se vulkan Tacaná (4080 m). Meksiku pripadaju dva velika poluotoka: Yucatán na jugoistoku i Baja California (Donja Kalifornija) na sjeverozapadu. Yucatán je niska (pretežno do 50 m visine; najviši ispon u meksičkom dijelu visok je 309 m) vapnenačka ploča građena od tercijarnih vapnenaca, dok je gorovita Baja California (Picacho del Diablo, 3096 m), s uskom obalnom nizinom, građena od starih granitnih stijena, pokrivenih mladim naslagama i izljevima lave (u središnjem su dijelu poluotoka mnogi vulkani).
Zbog velike površine (Meksiko se ubraja u najveće države svijeta), geografske širine (više od polovice teritorija leži južno od sjeverne ili Rakove obratnice), položaja između dva oceana i reljefne razvedenosti klima je vrlo raznolika. U sjevernom dijelu Meksika prevladava suha klima, i to vruća pustinjska na poluotoku Baja California, sonorskoj obali Kalifornijskog zaljeva i unutrašnjim nizinama sjevernog Meksika, vruća stepska u nizini uz Rio Grande i zaleđu sonorske obale, hladna pustinjska u pustinji Chihuahui i hladna stepska u pojasu između planinskih lanaca Sierra Madre Occidental i Oriental. Središnji dio unutrašnjosti (Meseta) ima umjereno toplu kišnu klimu (ljeta su topla ili vruća), a južni dio zemlje ima tropsku kišnu klimu (savansku uz obalu Meksičkog zaljeva, južnu pacifičku obalu i na Yucatánu, a prašumsku i monsunsku u planinskom području južno od zaljeva Campeche). S obzirom na velike visinske reljefne razlike, Meksiko se klimatski dijeli na tri glavna visinska pojasa. Najniži, tierra caliente (vruća zemlja) obuhvaća tropske ravnice u istočnome primorju, s visokom temperaturom i velikom količinom oborina (3000 do 5000 mm). Iznad toga vrućega pojasa nalazi se tierra templada (umjerena zemlja) s umjerenom klimom. Iznad 2000 m je tierra fria (hladna zemlja), gdje su godišnja doba (osobito ljeto i zima) izrazita. U visokoplaninskim područjima iznad 4000 m (snježna granica) nalazi se i četvrti pojas, tierra helada (smrznuta zemlja). Unutrašnje zavale i ravnjaci imaju obilježja kontinentalne klime, s toplim ljetima i hladnim zimama i s količinom oborina do 500 mm; prema sjeverozapadu količina se oborina smanjuje do 100 mm (Sonora, Chihuahua). Najveći dio oborina donose vlažni sjeveroistočni pasati, koji pušu iz Meksičkoga zaljeva, pa su stoga područja u zaleđu Sierra Madre Oriental suha. Zbog toga, ali i zbog hladne morske struje suho je i tihooceansko primorje. Glavnina oborina padne ljeti, između svibnja i kolovoza. Jaki tropski cikloni (uragan, španjolski huracán) povremeno se javljaju ljeti.
Najveće su rijeke u Meksiku Santiago (Grande de Santiago; 562 km) i Balsas (770 km), koje iz središnjega planinskog područja teku prema Tihom oceanu. S istočnoga planinskog lanca teče mnogo malih rijeka u Meksički zaljev; najdulja je Pánuco (510 km). Rijeke s unutrašnjih planinskih pristranaka uglavnom se gube u središnjoj visoravni. Duž granice sa SAD-om teku Rio Grande (Río Bravo; 2053 km) i Colorado (160 km), s Gvatemalom Usumacinta i Suchiate, a s Belizeom rijeka Hondo. U središnjoj zavali nalazi se nekoliko jezera od kojih su najveća Chapala (1116 km²) i Cuitzeo (306 km²); nekadašnje veliko jezero Texcoco u središnjem Meksiku isušeno je hidrotehničkim radovima od XVII. st. do danas. Meksiko ima mnogo umjetnih jezera (akumulacija) koje služe za proizvodnju električne energije, natapanje polja ili za opskrbu stanovništva pitkom vodom.
U istočnom primorju (osobito u južnom dijelu) razvijene su tropske kišne šume (džungle, španjolski selvas), a po planinskim pristrancima (Sierra Madre Occidental i dr.) listopadne i crnogorične. Sjeverni dijelovi unutrašnjosti i poluotok Baja California prekriveni su oskudnom polupustinjskom kserofitnom (kaktusi, agave i dr.) i pustinjskom vegetacijom (halofiti; Sonora, Chihuahua). Na unutrašnjim zavalama i ravnjacima rašireni su travnjaci koji se koriste za ispašu. U priobalju zaljeva Campeche mjestimično su raširene mangrove.
Stanovništvo
Meksiko je teritorij španjolske kolonizacije; najveća je zemlja španjolskoga jezičnog područja. Po broju stanovnika, 126 014 024 st. (popis 2020; 131 230 255 st. prema procjeni 2023) ili u prosjeku 64,1 st./km², zauzima treće mjesto među državama američkoga kontinenta (iza SAD-a i Brazila), a među prvih je petnaestak u svijetu. Najveća je gustoća naseljenosti u središnjoj visoravni. U središnjim saveznim državama México, Tlaxcala i Morelos i glavnom gradu Méxicu (savezni distrikt Ciudad de México), koji zauzimaju 37 726 km² ili 1,7% meksičkoga teritorija, živi 23,5% ukupne populacije (2020); prosječna gustoća naseljenosti ondje je od 336 st./km² u Tlaxcali do 6163 st./km² u saveznom distriktu Ciudad de Méxicu. Najrjeđe su naseljeni južni dio poluotoka Baja California (11 st./km²), pustinjska i polupustinjska područja sjevernoga Meksika (Chihuahua, Sonora, Durango; 15 st/km²) i jugozapadni dio poluotoka Yucatána prekriven tropskom kišnom šumom (Campeche, 16 st./km²). Stanovnici su mestici (mješanci bijelaca, uglavnom španjolskih doseljenika, i autohtonog indijanskog stanovništva te njihovi potomci), bijelci, Indijanci, crnci (Afromeksikanci) i dr. Od ukupne populacije 7,4 milijuna stanovnika ili 6% (2020) otpada na Indijance (stanovnici stariji od tri godine koji govore indijanskim jezicima); najviše je pripadnika naroda Nahuatl (1,7 milijuna), Maya (0,8 milijuna) i Tseltal (Celtal; 0,6 milijuna). Afromeksikancima se izjasnilo 2,6 milijuna stanovnika (2%). Po vjeroispovijesti stanovnici su uglavnom katolici (77,7%, 2020), a ima i protestanata (11,2%; većinom pripadnici tzv. neoprotestantskih, evangeličkih denominacija) te pripadnika drugih religija i nereligioznih (11,1%). U Meksiku je 1910. živjelo 15,2 milijuna stanovnika, 1950. godine 25,8 milijuna, 1980. godine 66,8 milijuna, 2000. godine 97,5 milijuna, a 2010. godine 113,6 milijuna stanovnika. Od 1950. broj stanovnika porastao je više od pet puta; najveći je porast bio 1960-ih i 1970-ih (više od 3,5% na godinu), a zatim se smanjuje. U posljednjem međupopisnom razdoblju (2010–20) broj stanovnika povećavao se u prosjeku po stopi od 1,09% (10,9‰) na godinu, a 2022. iznosio je 1,02% (10,2‰). Porastu pridonosi visok prirodni priraštaj, a ublažava ga znatno iseljavanje (osobito u SAD). Pojačano iseljavanje u prvoj polovici XX. st. potaknuo je SAD zbog povećane potrebe za radnom snagom u poljoprivredi i industriji, dok je u drugoj polovici XX. st. i početkom XXI. st. intenzivno ilegalno useljavanje u SAD (pretežno mlađi muškarci). Procjenjuje se da u SAD-u živi oko 37 milijuna Meksikanaca i njihovih potomaka (2021). U Meksiko pak useljavaju, u znatno manjem broju, stanovnici iz drugih država Latinske Amerike (iz političkih i ekonomskih razloga), a i državljani SAD-a (umirovljenici i dr.). Snažne su i unutarnje migracije, među saveznim državama (najveći porast bilježe turistički orijentirana država Quintana Roo na Yucatánu i Baja California Sur). Prirodni je priraštaj od 1970-ih u stalnom padu, s 36,3‰ (1973) na 10,2‰ (2022), a rezultat je znatno smanjenog nataliteta s 44,2‰ (1973) na 16,3‰ (2022) i neznatno smanjenog mortaliteta sa 7,9‰ (1973) na 6,1‰ (2022). Smrtnost je dojenčadi (10,9‰, 2022) ispod svjetskog prosjeka (27,5‰). Zbog smanjivanja prirodnog priraštaja stanovništvo polako stari; u dobi je do 14 godina 25,5% populacije (2020; 34,1% u 2000), od 15 do 64 godine 66,9% (61,0% u 2000), a u dobi od 65 i više godina 7,6% (4,9% u 2000). Očekivano je trajanje života znatno poraslo u drugoj polovici XX. st. zbog boljih zdravstvenih i ekonomskih prilika; za muškarce rođene 2022. iznosi 72,6 godina, a za žene 78,4 godine (1930. bilo je 33,0 godine za muškarce i 34,7 godina za žene). U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu zaposleno je 11,7% aktivnih stanovnika, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 25,1%, a u uslužnim djelatnostima 63,2% (2022). Od mnogobrojnih sveučilišta najstarija su u Guanajuatu (osnovano 1732), Guadalajari (1792), Toluci, Moreliji, Monterreyu, San Luis Potosíju; najprestižnije je meksičko javno sveučilište Universidad Nacional Autónoma de México (UNAM) osnovano 1910. u Méxicu. Udjel nepismenih starijih od 15 godina u posljednjih se pedesetak godina znatno smanjio, s 25,8% u 1970. na 4,7% u 2020 (uglavnom starija populacija). Službeni je jezik španjolski, a razgovorni i mnogobrojni indijanski jezici (nahuatl, majanski i dr.) te engleski. Glavni grad México (Ciudad de México) ima 8 843 706 st. (2020), a njegovo metropolitansko područje –Valle de México, koje obuhvaća 7866 km² ima čak 21 804 515 st. (2020; grad México s okolnim gradovima i slamovima Ecatepec s 1 643 623 st., Nezahualcóyotl s 1 072 676 st., Naucalpan s 911 168 st., Chimalhuacán sa 703 215 st., Tlalnepantla sa 658 907 st. i dr.), te se ubraja u najveće urbane aglomeracije na svijetu. Osim Méxica i njegovih satelitskih gradova, milijunski su gradovi (2020): Tijuana (1 810 645 st.), León (1 579 803 st.), Puebla (1 542 232 st.), Juárez (1 501 551 st.), Guadalajara (1 385 621 st.; metropolitansko područje 5,3 milijuna st.), Zapopan (1 257 547 st.) i Monterrey (1 142 952 st.; metropolitansko područje s gradovima Guadalupe i Apodaca 5,3 milijuna st.); ostali su veliki gradovi (2020): Chihuahua (925 762 st.), Mérida (921 771 st.), Cancún (888 797 st.), Saltillo (864 431 st.), Aguascalientes (863 893 st.), Hermosillo (855 563 st.), Mexicali (854 186 st.), San Luis Potosí (845 941 st.), Culiacán (808 416 st.), Querétaro (794 789 st.), Morelia (743 275 st.), Reynosa (691 557 st.), Torreón (690 193 st.), Acapulco (658 609 st.), Tlaquepaque (650 123 st.), Durango (616 068 st.), Tuxtla Gutiérrez (578 830 st.), Veracruz (537 963 st.), Matamoros (510 739 st.). U gradovima živi 79% st. (2020); porast udjela gradskog stanovništva bio je osobito intenzivan u drugoj polovici XX. st., kada je s 43% u 1950. porastao na 75% u 2000.
Gospodarstvo
U drugoj je polovici XX. st. Meksiko ostvario znatan ekonomski razvoj, unaprijedivši zaostalo, pretežno agrarno gospodarstvo zahvaljujući i prihodima od prodaje nafte i plina (u energetskom je sektoru vodeća državna kompanija Petróleos Mexicanos – PEMEX, osnovana 1938). Sredinom 2023. naftne se zalihe procjenjuju na šest milijarda barela (najveće su u bazenu Sureste, u južnome dijelu Meksičkoga zaljeva), a 2022. proizvodilo se 1,6 milijuna barela nafte na dan (2,1% svjetske proizvodnje), što je drugo mjesto u Latinskoj Americi (iza Brazila s udjelom od 3,3%) te je proizvedeno 40,4 milijarde kubnih metara prirodnoga plina (oko 1% svjetske proizvodnje), po čemu je Meksiko, zajedno s Argentinom, vodeći među latinoameričkim zemljama. Potrošnja nafte i plina veća je od proizvodnje, pa Meksiko uvozi te energente (2020. omogućuju oko 76% proizvodnje električne energije). Od ostalih su prirodnih bogatstava važna ležišta srebra, ugljena, bakra, zlata, cinka, litija i dr. Godine 2022. Meksiko je vodeći proizvođač srebra u svijetu (6300 t, odnosno 24,2% svjetske proizvodnje). Tijekom 1980–2022. prosječna godišnja stopa rasta BDP-a iznosila je 2%. Unatoč gospodarskomu rastu, održale su se znatne socijalne razlike; 2022. siromašno je oko 36% stanovništva (približno 47 milijuna stanovnika). Iste godine stopa je nezaposlenosti iznosila 3,3%, a stopa inflacije 7,9%. Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2022. bila je 1465,8 milijarda USD, uz BDP po stanovniku od približno 11 090 USD; u strukturi BDP-a udjel je uslužnoga sektora 64%, industrije 32%, a poljoprivrede 4%. Osim energenata u industrijskoj su ponudi željezo, čelik, kemikalije, tekstil, odjeća i obuća, motorna vozila, hrana, pića, cigarete i dr. Poljoprivrednu ponudu čine pšenica, kukuruz, soja, riža, rajčica, pamuk, kava, duhan i voće, uz mnoge vrste mesa. Vrijednost robnog izvoza 2021. bila je 474 milijarde USD, a uvoza 459 milijarda USD (od 1994. Meksiko je sa SAD-om i Kanadom u Sjevernoameričkoj zoni slobodne trgovine). Izvoze se vozila i njihovi dijelovi, elektronički uređaji i oprema, sirova nafta, zlato, srebro, medicinski instrumenti, pivo, tekstil, i dr. U uvozu prevladavaju naftni derivati, vozila i njihovi dijelovi, uredski uređaji, integrirani sklopovi, strojevi i oprema, telekomunikacijski uređaji, zrakoplovi, oružje, i dr. SAD je vodeći vanjskotrgovinski partner s približno 76% izvoza i 54% uvoza (2021). Ostali su veći partneri u izvozu Kanada (3,6%) i Kina (2%), a u uvozu Kina (18,3%), Njemačka (3,3%), Južna Koreja (2,6%) i Japan (2,4%). Gospodarski su značajne doznake zaposlenih u inozemstvu, najviše iz SAD-a (2022. procjenjuju se na približno 60 milijarda USD). Veličina je javnoga duga 56% BDP-a (2022).
Promet
Meksiko ima 401 366 km cesta, od toga 44% asfaltiranih (2020). Panamerička cesta prolazi Meksikom od grada Nuevo Laredo na granici prema SAD-u do grada Cuauhtémoc na granici prema Gvatemali, prolazeći kroz glavni grad México. Najgušća je cestovna mreža u trokutu među velikim gradovima México–Guadalajara–Monterrey. Željeznička mreža duga je 26 914 km (2021). Prva željeznička pruga izgrađena je 1850. između gradova Veracruz i El Molino. Prijevoz vlakovima ima veliku važnost u transportu roba (poljoprivredni i industrijski proizvodi). U novije doba izgrađene su za putnički promet pruge i vlakovi za velike brzine između velikih gradova (México–Guadalajara, Manzanillo–Aguascalientes) te je 2023. modernizirana željeznička pruga preko prevlake Tehuantepec od Saline Cruz do luke Coatzacoalcos na obali Meksičkog zaljeva (duga 308 km, najkraća je željeznička pruga koja povezuje atlantsku i tihooceansku obalu Meksika). Meksiko ima 64 međunarodne i 13 nacionalnih zračnih luka (2021). Najprometnije su međunarodne zračne luke México (Benito Juárez, više od 40 milijuna putnika na godinu; za povećane potrebe putničkog prometa otvorena je 2022. nova zračna luka Felipe Ángeles 40 km sjeveroistočno od grada, u saveznoj državi México), Cancún, Guadalajara, Tijuana, Monterrey, San José del Cabo (Baja California Sur), Bajío/Guanajuato (grad León) i Mérida. Meksiko ima stotinjak morskih luka; za trgovački promet (nafta, rude, industrijska roba, poljoprivredni proizvodi) najveće su luke na pacifičkoj obali Manzanillo, Lázaro Cárdenas, Cedros (na istoimenom otoku) i Salina Cruz, a na obali Meksičkog zaljeva Veracruz, Coatzacoalcos, Dos Bocas, Altamira, Tuxpan, Tampico, Progreso i u zaljevu naftni terminal Cayo Arcas. Razvojem turizma u novije doba izgrađene su luke za prihvat velikih brodova za krstarenje; na atlantskoj obali najprometnije su Cozumel i Costa Maya/Mahahual (Majahual; Karipsko more), a na pacifičkoj Cabo San Lucas i Ensenada na poluotoku Baja California te Puerto Vallarta i Mazatlán na obali središnjeg Meksika. Glavne su trajektne linije koje povezuju turistički vrlo posjećenu sjeveroistočnu obalu Yucatána (Puerto Juárez, Playa del Carmen) s otocima Mujeres i Cozumel te linije između luke La Paz na zapadnoj obali Kalifornijskog zaljeva (poluotok Baja California) i luka Topolobampo i Mazatlán na istočnoj obali, koje skraćuju put između središnjeg Meksika i La Paza za približno 2500 km.
Novac
Novčana je jedinica meksički peso ($; MXP); 1 peso = 100 sentava (centavos).
Povijest
Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnjega Meksika mogu se pratiti od paleolitika. Davno prije nego što su bijelci stupili na meksičko tlo, ondje su se razvijale i nastajale velike kulture. Oko 1500. pr. Kr. pojavili su se Olmeci i naselili na obalnom području kraj današnjega grada Veracruza. Njihova umjetnost, religija i kalendar ugrađeni su u temelje budućih kultura Srednje Amerike. Vrhunac je ranih civilizacija gradnja glasovitih piramida u Teotihuacánu kraj današnjega grada Méxica, utvrdâ na Monte Albánu i gradova Maya na jugu, na poluotoku Yucatánu. Najstarija državna tvorevina na tlu Meksika bila je država Tolteka (oko 900. do približno 1200). Ona je propala zbog unutarnjih borba i invazija stranih plemena; mase Tolteka emigrirale su tada u Yucatán. U prijelaznoj fazi građanskih ratova zemljom su zavladali nomadski Čičimeki, koji su vjerojatno srušili mnoge toltečke građevine; druge je u kasnijim stoljećima prekrila lava. Potkraj XIII. i početkom XIV. st., sređivanjem kaotičnih prilika, javilo se nekoliko suparničkih gradova država: Otomí sa središtem u Xaltocanu, Culhuacán te država Čičimeka sa središtem u Tetzcocou. Novi napadači Tepaneki osvojili su 1347. Culhuacán, srušili 1395. Otomí, slomili utjecaj Čičimeka i organizirali u srednjem Meksiku svoju državu sa središtem u Azcapotzalcou. Kada je umro vladar Tepaneka Tezozomoc (1427), izbila je pobuna koju je vodio vladar ovisnoga aztečkoga grada Tenochtitlána (danas grad México) Itzcoatl u savezu s vladarom grada Tetzcocoa. Pobunjenici su iskoristili i dinastičke sukobe Tezozomocovih nasljednika i u građanskom ratu (1428–31) srušili državu Tepaneka te uspostavili vlast saveza gradova Tenochtitlána, Tetzcocoa i Tlacopána. U tom su savezu Azteci – za Montezume I. (1440–68) – preuzeli hegemoniju i proširili svoju vlast od Tihoga do Atlantskog oceana. Njegovi nasljednici Axayacatl (1469–81), Ahuitzotl (1486–1502) i Montezuma II. (1502–20) također su proširili područje i utjecaj aztečke države do današnjih granica Gvatemale pokorivši i do tada samostalne Miksteke i Zapoteke. Iz doba Azteka potječu mnogobrojne palače i hramovi, koje su Španjolci srušili i na njihovim ruševinama izgradili katoličke crkve. Španjolci su se pojavili u Meksiku 1517 (prvi Fernando Hernández de Córdoba) i ubrzo srušili aztečku državu. Nakon Montezume II., Cuitlahuac je još uspio 1520. istjerati Španjolce iz svoje prijestolnice. Međutim, Cuauhtemoc je (1520–21) nakon teške borbe morao kapitulirati. Zauzevši 1521. Tenochtitlán, Španjolci su, pod H. Cortésom, uništili aztečku državu i do 1526. uglavnom dovršili osvajanje Meksika. Zemlja je podijeljena španjolskim kolonizatorima, a domorodačko stanovništvo pretvoreno u robove i kmetove. Meksikom, koji je tvorio najveći dio tzv. Nove Španjolske, upravljali su španjolski potkraljevi, a vlast u zemlji imali su veleposjednici i Crkva. Latifundije, na temelju toga feudalno-kmetskoga poretka, dosegnule su u Meksiku goleme razmjere. Najveće bogatstvo dolazilo je ipak iz rudnika srebra, a izvozio se i duhan, šećer, kakao, pamuk i dr. Slabljenje Španjolske kao velesile potkraj XVIII. st., oslobodilačka borba američkih kolonija, jačanje samih španjolskih kolonija u Latinskoj Americi općenito, uz istodobno nastojanje Karla III. da u duhu prosvijećenog apsolutizma provede neke reforme i ojača državnu vlast, utjecali su i u Meksiku na buđenje pokreta za samostalnost. Nositelji tih tendencija bili su veleposjednici i gradski slojevi (trgovačko građanstvo i inteligencija), te masa domorodaca i mestika; ovi potonji, međutim, istupali su ne samo protiv španjolske vlasti već i protiv ugnjetavanja od domaćih veleposjednika. Napoleonovi ratovi i pad Burbonaca u Španjolskoj (1808) bili su poticaj za seljački ustanak 1810–15., koji je imao oslobodilački i socijalni značaj. Predvodili su ga svećenici Miguel Hidalgo i José Morelos. Hidalgo je 1810., sastavivši vladu u gradu Guadalajari, donio dekret o vraćanju zemlje seljacima; pošto je Hidalgo uhvaćen i zatim pogubljen, Morelos je nastavio borbu i 1813. proglasio neovisnu Meksičku Republiku produživši otpor sve do svoje pogibije 1815. Ugušivši taj seljački ustanak zajedno sa španjolskim kolonijalistima, konzervativci, kako bi sačuvali svoje pozicije u zemlji, dignuli su pod vodstvom pukovnika A. de Itúrbidea sami ustanak protiv Španjolske i proglasili 1820. neovisnost Meksika. Itúrbide se 1822. proglasio carem (Augustin I.). Godine 1822–23. meksičkom carstvu priključene su Gvatemala i druge zemlje Srednje Amerike, ali su se nakon rušenja Itúrbidea 1823. opet odvojile, a Meksiko je 1824. postao federativna republika. Dugotrajna borba za vlast između konzervativnih i građansko-liberalnih grupacija obilježila je sljedećih nekoliko desetljeća meksičke povijesti. Godine 1833. došao je na vlast general A. L. de Santa Ana, isprva liberal, a poslije predstavnik konzervativaca, dugogodišnji predsjednik i diktator. Godine 1835. ukinuto je ropstvo. Iste godine došlo je do sukoba s robovlasničkim zemljoposjednicima u Texasu, koji su se uz pomoć SAD-a 1836. proglasili neovisnima. Pitanje Texasa bilo je i povod američko-meksičkog rata 1846–48. Pretrpjevši poraz, Meksiko je ugovorom u Guadalupe Hidalgu (1848) bio prisiljen SAD-u prepustiti golemo područje od Texasa do Kalifornije. Godine 1854. izbila je revolucija pod vodstvom liberala uz pomoć širokih slojeva pučanstva, kojom je srušena diktatura predsjednika Santa Ane. Novim ustavom iz 1857. ukinuti su privilegiji Crkve i vojske i provedena je jednakost građana pred zakonom. Protiv reformi koje je predvodio predsjednik B. P. Juárez podignuta je buna, što je izazvalo građanski rat. Godine 1859. Juárezova vlada donijela je zakone o reformi kojima su nacionalizirani golemi crkveni posjedi, samostanski redovi raspušteni, a Crkva je odijeljena od države. Tek potkraj 1860., kada su konstitucionalisti, potpomognuti od SAD-a, konačno razbili postrojbe konzervativaca i srušili reakcionarnu vladu predsjednika Miguela Miramóna, dovršen je građanski rat. Kako bi ublažio posljedice teškoga gospodarskog stanja izazvanoga građanskim ratom, objavio je 1861. predsjednik B. Juárez dvogodišnji moratorij za sva vanjska dugovanja Meksika, što je dovelo (1861) do oružane intervencije Francuske, Španjolske i Velike Britanije. Britanske i španjolske postrojbe povukle su se 1862., ali je Napoleon III. nastavio vojni pohod protiv Republike. Godine 1863. Francuzi su ušli u glavni grad México i proglasili austrijskog nadvojvodu Maksimilijana I. meksičkim carem (1864). U borbi su francuske postrojbe pretrpjele niz neuspjeha. Istodobno je i SAD, pozivajući se na Monroeovu doktrinu, provodio politički pritisak na Francuze, koji su se konačno 1866. morali povući iz Meksika. Car Maksimilijan zarobljen je 1867. u Querétaru i strijeljan. Diktatorska vladavina u doba predsjednika J. P. Díaza (1877–1911) omogućila je gospodarski razvoj, ali i silno bogaćenje veleposjednika i inozemnih ulagača, a povećala je siromaštvo naroda. Općinska zemljišta (ejidos) velikim su dijelom podržavljena i rasprodana latifundistima, zbog čega je većina indijanskih i mestičkih seljaka postala bezemljašima (97% seoskoga stanovništva nije imalo svoju zemlju). Kada se Díaz 1910. ponovno dao izabrati za predsjednika, izbila je revolucija. Kao vođe geriljskih odreda osiromašenih seljaka istaknuli su se Pancho Villa i E. Zapata. Unutarnje borbe, u kojima je bilo ubijeno oko milijun ljudi, trajale su sve do 1917., kada je, za predsjedništva V. Carranze, donesen novi ustav (predviđao je agrarnu reformu, radničko zaštitno zakonodavstvo, biranje predsjednika na samo jedan mandat, zaštitu nacionalnih interesa od stranoga kapitala). Provedbi ustava suprotstavili su se Katolička crkva u zemlji i utjecajni krugovi u SAD-u, ali je ipak ostao na snazi. Nove zakonske mjere (odvajanje države i Crkve, oduzimanje zemlje) izazvale su 1926. intervenciju pape Pija XI.; spor je dosegnuo vrhunac 1929–31., kada su crkve bile privremeno zatvorene. Godine 1934–40. predsjednik L. Cárdenas nastavio je odlučnije provoditi agrarnu reformu. Od 1916. do 1934. podijeljeno je seljacima 11,5 milijuna hektara zemlje, a za šest godina njegove vladavine prešlo je u ruke seljaka 24,5 milijuna hektaraa. Godine 1937. nacionalizirane su željeznice, do tada u rukama stranih kompanija, a 1938. poduzeća naftne industrije, što je izazvalo žestoko negodovanje SAD-a i Velike Britanije. Unatoč reformama, predsjednička je vlast ostala autoritarna, a na čelo zemlje mjesto stare došla je nova oligarhija (»familia revolucionaria«). Meksiko je osudio osvajačke akcije B. Mussolinija i A. Hitlera i odlučno stao na stranu Španjolske Republike u borbi protiv fašizma, čijim je nositeljima pružio utočište nakon 1939. Godine 1942. Meksiko je objavio rat Njemačkoj, Italiji i Japanu; 1944. postignut je sporazum o plaćanju odštete američkim naftnim kompanijama za nacionaliziranu imovinu.
Od 1946. do polovice 1990-ih politički vodeća bila je Revolucionarna institucionalna stranka (PRI); 1929–38. zvala se Nacionalna revolucionarna stranka, a 1938–46. Stranka meksičke revolucije. Meksički predsjednici 1946–2000. bili su iz redova PRI-ja: Miguel Alemán Váldes (1946–52), Adolfo Ruiz Cortines (1952–58), Adolfo López Mateos (1958–64), Gustavo Díaz Ordaz (1964–70), Luis Echeverría Álvarez (1970–76), José López Portillo (1976–82), Miguel de la Madrid (1982–88), Carlos Salinas de Gortari (1988–94), Ernesto Zedillo (1994–2000). Nekoliko je predsjednika bilo sumnjičeno zbog korupcije, izbornih prijevara, političkih ubojstava i dr. Godine 1948. Meksiko je pristupio Organizaciji američkih država. Na izborima 1958. žene su prvi put imale pravo glasa (priznato im je 1953). Pod vladavinom PRI-ja pokrenuta je modernizacija, uz jačanje gospodarske ovisnosti o SAD-u; velike socijalne razlike i porast kriminala ostali su izvor društvene nestabilnosti. Godine 1968. ugušeni su studentski prosvjedi u prijestolnici Méxicu; sukobi ljevičarskih i desničarskih skupina izbijali su početkom 1970-ih. Od polovice 1970-ih Meksiko postaje svjetski značajan izvoznik nafte. Sporazum o morskoj granici postigao je s Kubom (1976) i SAD-om (1978., 2000); isključivi gospodarski pojas u širini od 200 nautičkih milja proglasio je 1986. Sa SAD-om i Kanadom Meksiko je 1992. potpisao Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA; stupio je na snagu početkom 1994). U dijelovima države Chiapas, početkom 1994. pobunu siromašnoga indijanskoga stanovništva predvodila je Zapatistička vojska narodnog oslobođenja (EZLN); mirovni sporazum postignut 1996. nije ostvaren (predviđao je indijansku autonomiju), te su se napetosti nastavile (2001. EZLN je svoje zahtjeve iznosio u meksičkom Kongresu). Godine 1996. u državama Oaxaca i Guerrero gerilske je napade poduzimala Revolucionarna narodna vojska (EPR). Dogovorom s oporbenim strankama PRI je 1996. pristao na veću demokratizaciju. Početkom 2000-ih na predsjedničkim izborima pobijedili su kandidati demokršćanske Stranke nacionalne akcije – PAN (osnovana je 1939. i bila je među vodećima u oporbi); Vicente Fox bio je predsjednik 2000–06., a Felipe Calderón 2006–12. Na predsjedničkim izborima u srpnju 2012. pobijedio je Enrique Peña Nieto (PRI). Snaženje kriminala i utjecaj narkomafije ugrožavaju društvenu stabilnost; 2007–16. u sukobima koji se odnose na narkomafiju poginulo je više od 200 000 ljudi (oko 29 000 ubijeno je 2017). Zagovarajući borbu protiv korupcije i kriminala, na predsjedničkim izborima početkom srpnja 2018. pobijedio je Andrés Manuel López Obrador, kandidat socijaldemokratskoga Pokreta nacionalne obnove (MORENA); od prosinca 2018. predsjednik je republike. Nastavio je s angažmanom vojske u suzbijanju kriminalnih skupina koje nadziru ilegalnu trgovinu narkoticima prema SAD-u (uspostavio je i novu Nacionalnu gardu, pod vodstvom bivšega vojnog i policijskog osoblja). Unatoč tomu, broj ubojstava je 2019. iznosio više od 34 500 (najveći dio odnosi se na organizirani kriminal), broj nestalih 2007–22. je oko 90 000, a zbog nasilja bandi 2009–20. raseljeno je oko 390 000 stanovnika. Vlast predsjednika Lópeza Obradora učvršćena je pobjedom njegove stranke MORENA na parlamentarnim izborima u lipnju 2021. Stranka je pobijedila i na općim izborima u lipnju 2024., a njezina kandidatkinja Claudia Sheinbaum izabrana je za predsjednicu republike; prva je žena na tom položaju na koji je stupila 1. X. 2024 (2018–23. bila je gradonačelnica Méxica).
Politički sustav
Prema Ustavu od 5. II. 1917., dopune i izmjene iz 1988., 1992., 1996., 1999. i 2001. godine, Meksiko je federacija, država predsjedničkoga sustava. Predsjednik republike istodobno je šef države i predsjednik vlade. Predsjednik se bira na općim, izravnim i tajnim izborima na razdoblje od 6 godina, Ustav ne dopušta ponovni izbor. Predsjednik republike imenuje članove vlade, koji su mu odgovorni za svoj rad. Zakonodavnu vlast obavlja dvodomni parlament koji se zove Savezni kongres (Congreso de la Unión) a čine ga: Zastupnički dom (Cámara Federal de Diputados) i Senat (Cámara de Senadores). Zastupnički dom ima 500 zastupnika, biraju se na općim izravnim i tajnim izborima, na razdoblje od 3 godine. Senat ima 128 zastupnika koje biraju savezne države i savezni distrikt na razdoblje od 6 godina. Pravo glasa je opće i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života. Saveznu državu Meksiko čine savezne države i glavni grad, koji je poseban federalni distrikt. Savezne države imaju: ustav; jednodomni parlament, biran izravno na razdoblje od 3 godine; guvernera, koji ima mandat 6 godina; sudbenu vlast. Unutarnja politika u djelokrugu je saveznih država. Federalni distrikt u djelokrugu je savezne države. Savezni Vrhovni sud pravde (Corte Suprema de Justicia) najviši je organ sudbene vlasti koju obnašaju i niži državni i kotarski sudovi. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 16. rujna (1810).
Političke stranke
Pokret nacionalne obnove (Movimiento Regeneración Nacional – akronim MORENA), osnovan 2011. kao udruga, od 2012. socijaldemokratska je stranka (registrirana 2014). U parlamentu je nakon izbora 2015 (četvrta stranka po broju zastupnika), a na izborima 2018. predvodi ideološki srodnu koaliciju (s Radničkom strankom i Strankom socijalnog susreta), osvaja parlamentarnu većinu, a Andrés Manuel López Obrador, vođa stranke 2015–17., izabran je za predsjednika republike (što je ostao do 2024). Na izborima 2021. predvodi novu pobjedničku koaliciju (sa Zelenom ekološkom strankom Meksika i Radničkom strankom) koja osvaja natpolovičnu zastupničku većinu (MORENA sama osvaja relativnu zastupničku većinu). Ista koalicija osvaja natpolovičnu većinu (uz znatan rast broja zastupničkih mandata) i na izborima 2024. te MORENA ostaje pojedinačno najjača stranka, a njezina kandidatkinja Claudia Sheinbaum izabrana je za predsjednicu republike. Revolucionarna institucionalna stranka (Partido Revolucionario Institucional – akronim PRI), osnovana 1929., stranka je centra (osnovana je kao Nacionalna revolucionarna stranka, a današnji naziv ima od 1946). Ujedinjavala je ideološki različite frakcije (od socijalističkih do konzervativnih). Od osnutka do 1997. osvajala je zaredom apsolutnu zastupničku većinu, a potom relativnu većinu na više izbora početkom 2000-ih (izuzev 2000. i 2006). Iz stranačkih redova bili su svi meksički predsjednici od 1929. do 2000., a u XXI. st. Enrique Peña Nieto (2012–18). Nakon izbora 2018. stranka je u oporbi (peta po broju zastupnika), ponovno i nakon izbora 2021 (treća pojedinačno po broju zastupnika) na kojima je bila u koaliciji s PAN-om i PRD-om. U istoj je koaliciji i na izborima 2024 (zasebno peta po broju zastupnika), te ostaje u oporbi. Članica je Socijalističke internacionale. Stranka nacionalne akcije (Partido Acción Nacional – akronim PAN), osnovana 1939., stranka je desnice. Snažniji politički utjecaj imala je početkom 2000-ih; relativnu zastupničku većinu osvojila je na izborima 2000 (u koaliciji) i 2006., a stranački kandidati izabrani za predsjednika republike bili su Vicente Fox (2000) i Felipe Calderón (2006). U oporbi je od izbora 2012. Na izborima 2018. druga je po broju zastupnika, kao i nakon izbora 2021. na kojima je bila u koaliciji s PRI-jem i PRD-om. U istoj je koaliciji i na izborima 2024 (zasebno treća po broju zastupnika) te ostaje u oporbi. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale i Međunarodnoga demokratskog saveza. Stranka demokratske revolucije (Partido de la Revolución Democrática – akronim PRD), osnovana 1989., stranka je ljevice (nastala je rascjepom u PRI-ju). Parlamentarna je stranka od izbora 1991., najčešće treća po broju zastupnika (iza PRI-ja i PAN-a), trajno u oporbi; najveći uspjeh postigla je na izborima 2006 (drugo mjesto, iza PAN-a). Manji broj zastupnika ima nakon izbora 2018. te je u oporbi, ponovno i nakon izbora 2021. i 2024. na kojima je bila u koaliciji s PRI-jem i PAN-om. Članica je Progresivnog saveza i Socijalističke internacionale. Radnička stranka (Partido del Trabajo – akronim PT), osnovana 1990., stranka je ljevice. S manjim brojem zastupnika u parlamentu je od 1994. Najveće izborne uspjehe ima od 2018. kada na izbore izlazi u koaliciji sa strankom MORENA; 2018. bila je treća po broju zastupnika, 2021. peta, a 2024. četvrta te sudjeluje u vladi. Zelena ekološka stranka Meksika (Partido Verde Ecologista de México – akronim PVEM), osnovana 1993., stranka je lijevoga centra s naglašenim ekološkim programom. S manjim brojem zastupnika u parlamentu je od izbora 1997. Na izborima 2021. u pobjedničkoj je koaliciji sa strankom MORENA i Radničkom strankom, a samostalno je bila četvrta po broju zastupnika. U istoj je koaliciji i na izborima 2024., zasebno druga po broju zastupnika, te sudjeluje u vladi. Članica je Globalnih zelenih.
Književnost
Tek je neznatan dio književne tradicije meksičkih pretkolumbovskih kultura sačuvan u prijevodima i zapisima Španjolaca koji su, najčešće kao misionari, nakon kolonizacije naučili tamošnje jezike. Autohtoni Amerikanci nisu poznavali fonetsko pismo pa su ti zapisi i prijevodi latinička i španjolska prilagodba, odnosno prilagodba legendi i stihova što su izvorno zabilježeni piktogramima ili u usmenoj predaji. Osim na toj prvoj razini, prilagodba se provodila i na razini sadržaja i pojmova pa nije moguće rekonstruirati izvorni oblik i sadržaj književnih tekstova. Sačuvalo se ime i dio djela pjesnika i vladara Nezahualcóyotla te nekoliko tekstova mitsko-legendarnog obilježja poput tzv. majanske Biblije, »Popol Vuh«, i zbirke raznorodnih tekstova naglašene mitske naravi, »Chilam Balam«.
Književnost na španjolskom jeziku
Književnost na španjolskom jeziku započela je zapisima o otkrićima i osvajanjima, od kojih su prva pisma (»Cartas de relación«) što ih je osvajač H. Cortés (1485–1547) pisao tijekom sedam godina, tj. njegovih pet izvješća španjolskim vladarima o osvajanju i značajkama Aztečkoga Carstva i pridruženih mu prostora. Slijedio je velik broj tekstova koji su odgovarali tadašnjim podvrstama testimonijalnoga žanra, npr. »Opća i prirodna povijest Indija« (1535), koju je napisao G. Fernández de Oviedo (1478–1557), i »Istinita povijest osvajanja Nove Španjolske« (objavljena tek 1632) B. Díaza del Castilla (1492–1582). Kao ekskluzivni izvori informacija o Novoj Španjolskoj ti su tekstovi imali veliku vrijednost u Europi, no u Meksiku nisu bili poznati. Zaseban korpus tvore tekstovi dominikanaca, franjevaca i isusovaca, koji su radi evangeliziranja pisali priručne gramatike i rječnike autohtonih jezika, opisivali kulture, vjere i ostale posebnosti meksičkoga prostora. Od početka XVI. st. smatralo se kako je zadaća književnosti da slavi učinke osvajanja i kolonizacije američkih prostora pa se za to najsvrsishodnijim žanrom držalo epiku. Najpoznatija djela te vrste napisali su Francisco de Terrazas (? 1540 – ? 1584), autor nezavršena spjeva »Novi svijet i njegovo osvajanje« (»Nuevo Mundo y Conquista«), i Gabriel Lobo Lasso de la Vega (1558–1616), autor spjeva »Meksikanka« (»La Mexicana«, 1588). U XVII. st. u epici je prevladavala vjerska tematika. Prvi meksički liričar Gutierre de Cetina (1520–57) stvorio je pjesničku školu, a lirika, turniri liričara i akademije lirike postali su književnom modom: glasovita je rukopisna zbirka »Cvijeće raznih pjesama« (»Flores de varia poesía«, 1577). Časna sestra Ivana Agneza od Križa (Sor Juana Inés de la Cruz, 1651–95), najveća kolonijalna liričarka i barokna kazališna autorica te službena spisateljica potkraljevskoga dvora, svojim je djelima obilježila XVII. st. Najpoznatija su »Najprije sanjam« i druge poeme te kazališno djelo »Božanski Narcis«. Pripovjedna proza u XVI. i XVII. st. bila je rijetka zbog složenog sustava zabrane uvoza knjiga u španjolske kolonije, osobito uvoza romana, tj. fikcionalnih tekstova o Americi. Zato se u iduća dva stoljeća pojavio tek jedan viteški roman (»Claribalte«, 1519) i nekoliko primjera drugih vrsta. U XVI. st. i kazalište je imalo širiti kršćanstvo među Indijancima pa je postojalo misionarsko kazalište, tzv. školsko (u školama i sjemeništima Družbe Isusove), i kreolsko, u kojem je prevladavao svjetovni sadržaj namijenjen građanstvu. U XVII. st. pojavile su se europske kazališne družine koje su otvarale kazališne kuće, a uz Sor Juanu najpoznatiji je kazališni autor J. Ruiz de Alarcón (1581–1639). Gradsko kazalište sa svjetovnim temama prevladavalo je u drugoj polovici XVIII. st., kada je jačala i uloga periodike. U njoj su se objavljivali književni tekstovi, pojavio se nov oblik kulturnoga života, sijela (terturlias), na kojima su kreoli školovani u Europi izlagali o novim književnim. strujanjima, gospodarskim i političkim idejama, a pripovjedni tekstovi kolali su u rukopisima; odmak od španjolske tradicije bila je zajednička želja svih. Poseban dio književnosti XVIII. st. tzv. je isusovački humanizam, uglavnom posvećen pretkolumbovskoj povijesti, predstavnici kojega su Francisco Javier Clavijero (1731–87), R. Landívar (1731–93) i dr. Na prijelazu iz XVIII. st. u XIX. st. pojavili su se tekstovi ogledno-povijesnoga obilježja te pripovjedna proza sa suvremenom tematikom: J. J. Fernández de Lizardi (1776–1827) napisao je djelo »Petrica Šugavac« (1816), koje se dugo smatralo prvim meksičkim romanom. U XIX. st. ogledna proza većinom je bila posvećena izgradnji nacionalnog identiteta, obrazovne i kulturne politike, npr. djelovanje J. Sierre (1848–1912), a pripovjedna je proza doživjela procvat, npr. Manuel Paynó (1820–94). S nacionalnom neovisnošću (1821) počeo se u dramskom stvaralaštvu i pjesništvu izgrađivati samosvojan romantičarski izraz, najčešće s temom nacionalnog identiteta, predstavnici kojega su političar i dramatičar Manuel Eduardo Gorostiza (1789–1851), pjesnik i dramatičar Fernando Calderón y Beltrán (1809–45), pjesnik Ignacio Rodríguez Galván (1816–42), a taj je izraz prešao i u historiografsko-oglednu prozu, koju su pisali Manuel Orozco y Berra (1816–81) i dr. Popularne su crtice iz svakodnevice (cuadros de costumbres), a najpoznatiji je autor Guillermo Prieto (1818–97). Pravi je zamah pripovjedna proza dobila potkraj XIX. st. djelom I. M. Altamirana (1834–93). Istodobno su vodeći pjesnici stvarali samosvojnu inačicu moderne (modernismo): Salvador Díaz Mirón (1853–1928), M. Gutiérrez Nájera (1859–95) i dr. Na početku XX. st. modernisti su preuzeli temu nacionalnog identiteta (krug Ateneo de México), djelovalo je nekoliko avangardnih škola (estridentismo i dr.), nastao je značajan ciklus pripovjedne proze o meksičkoj revoluciji, koju su pisali M. Azuela (1873–1952), M. L. Guzmán (1887–1976) i dr. Tijekom 1920-ih javio se A. Reyes (1889–1959), pjesnik, esejist, kritičar i filolog, prvi od književnih velikana XX. st. priznatih u inozemstvu. Od 1940-ih stvaraju se utjecajni književni krugovi oko časopisa »Contemporáneos«, »Taller«, »Plural« i dr., koji potiču bogat književni život. Prozu 1950-ih obilježili su zbirka pripovijedaka J. Rulfa (1918–86) »Ravnica u plamenu« (1953) i roman »Pedro Páramo« (1955), te romani J. J. Arreole (1918–2001) – »Urota« (1952) i dr. O. Paz (1914–98) vodeći je pjesnik i esejist druge polovice XX. st. te dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1990., a C. Fuentes (1928–2012) najpoznatiji meksički prozaist u inozemstvu. Od 1960-ih istodobno djeluje niz modernističkih pa postmodernističkih smjerova i tendencija. Istaknuti su prozaisti Augustin Yanez (1904–80), R. Castellanos (1925–74), Salvador Elizondo (1932–2006), Elena Poniatowska (r. 1933), F. del Paso (1935–2018), Carlos Monsivais (1938–2010), Jose Augustin (r. 1944) i dr., zatim pjesnici A. Chumacero (1918–2010), Marco Antonio Montes de Oca (1932–2009), J. E. Pacheco (1939–2014), David Huerta (r. 1949), dramatičarka, pjesnikinja i prozaistica Carmen Boullosa (r. 1954) i mnogi drugi.
Likovne umjetnosti
Najstariji umjetnički ostvaraji na području Meksika, divovske kamene glave, monolitni kipovi i sitna plastika arhajskih obilježja, pripadaju kulturi Olmeka (od 1500. do 800. pr. Kr.). U doba kulture Teotihuacán (od 200. pr. Kr. do 900) nastaju velike stepeničaste piramide, hramovi s plastičnom i slikanom dekoracijom i raznovrsni proizvodi umjetničkoga obrta. Na tu kulturu nastavlja se kultura Tolteka (900–1200) i Azteka (1325–1521). Visoke umjetničke dosege postigla je u graditeljstvu, kiparstvu (kipovi na hramovima bili su uglavnom likovi krvožednih božanstava, lubanje, glave ratnika, groteskne maske) i keramici (česti nalazi posuda u obliku ljudske glave). Imali su okrutne vjerske obrede (prinosili su ljudske žrtve) što su ih obavljali u hramu (teocali), smještenome na vrhu krnje piramide. Glavni aztečki grad Tenochtitlán (danas grad México) predstavljao je osebujno urbanističko rješenje. Na mjestu velikog aztečkoga hrama diže se katedrala izgrađena u XVI. st. U XI. st. dovršeno je naseljavanje naroda Maya na poluotoku Yucatán, gdje se njihova kultura tijekom stoljećâ stapala s ostalim meksičkim kulturama, ostvarujući u svim granama umjetnosti poseban izraz.
U XVI. st. španjolski osvajači razorili su gradove i naselja i uništili nebrojena umjetnička djela pretkolumbovskoga razdoblja. Isprva su u graditeljstvu slijedili stilske oblike španjolskoga baroka, a potkraj XVII. i početkom XVIII. st. nastao je tzv. meksički barok, stil bujnih, slikovito dekorativnih detalja, djelomice pod utjecajem drevnih i osebujnih meksičkih kultura. U tom su stilu izgrađene katedrale golemih razmjera, mnogobrojne crkve i samostani, te palače s raskošnim interijerima. Slikarstvo i kiparstvo bilo je pod jakim utjecajem španjolskih baroknih majstora. Potkraj XVIII. st. javio se klasicizam, a zatim utjecaji onodobnih europskih strujanja, napose francuskoga romantizma. Graditeljstvo XIX. st. slijedi europski historicizam, a u slikarstvu i primijenjenoj umjetnosti pokušavalo se spojiti elemente europske umjetnosti s meksičkim tradicijskim i pučkim izrazom. Naglim razvojem gradova intenzivirala se graditeljska aktivnost, koja je pratila europske i američke stilove, osobito funkcionalizam. Gradila su se nova naselja sastavljena od stambenih blokova i nebodera željezno-betonskih konstrukcija, često izvana urešenih obojenom oplatom. Među najuspjelijim su urbanističko-arhitektonskim ostvarenjima naselje s neboderima »Ciudad Satélite« te športski i stambeni objekti izgrađeni za potrebe Olimpijskih igara (1968) nedaleko od grada Méxica, a u samom višemilijunskome gradu reprezentativni upravni, javni, stambeni, hotelski i dr. objekti. Od arhitekata koji su svojim smionim rješenjima spajali monumentalnost sa svrhovitošću ističu se Juan O’Gorman (1905–82), Mario Pani (1911–93) i naturalizirani Španjolac F. Candela (1910–89), a posebno mjesto pripada L. Barraganu (1902–88). Osobito je zanimljiva težnja prema djelomičnom prihvaćanju pretkolumbovske tradicije, primijenjena na izgradnji Sveučilišnoga grada nedaleko od Méxica. Među potonjim meksičkim arhitektima ističu se Teodoro González de León (1926–2016), Ricardo Legorreta (1931–2011), Enrique Norten (r. 1954) i dr. U XX. st. u slikarstvu, poglavito u zidnom, tzv. muralima (monumentalne kompozicije velikih dimenzija), izbile su težnje prema socijalno-progresivnom i revolucionarno angažiranom likovnom izrazu, čiji su glavni predstavnici D. Rivera (1886–1957), J. C. Orozco (1883–1949), D. Alfaro Siquerios (1896–1974) i R. Tamayo (1899–1991). Posebno mjesto u meksičkoj umjetnosti zauzimala je slikarica osebujna nadrealističkog izraza F. Kahlo (1907–54). Folklorne elemente i elemente pretkolumbovskoga razdoblja često koristi i mlađi naraštaj meksičkih slikara i kipara: Arnold Belkin (1930–92), Dulce María Núñez (r. 1950) i Julio Galán (r. 1959). Za razumijevanje meksičke umjetnosti posebno je važan Nacionalni muzej u Méxicu s bogatom zbirkom umjetničkih predmeta pretkolumbovskih kultura.
Glazba
Tri su glavna izvora podataka o glazbi na području današnjega Meksika prije dolaska Španjolaca: arheološki nalazi, španjolski zapisi iz prvoga razdoblja susreta sa starosjediocima te analize indijanskih jezika. Najznačajnijim glazbalima toga doba smatraju se bubnjevi huéhuetl i teponaztli, koji su u religijskim ritualima bili smješteni u središtu koncentričnih krugova plesača. Ostala glazbala pronađena arheološkim iskapanjima većinom su aerofonska, a prevladavaju različiti tipovi flauta izrađenih od gline, trske, kostiju i metala. Arheološki nalazi trostrukih i četverostrukih flauta kulture Teotihuacán pokazuju da je glazba te kulture vjerojatno poznavala i koncept harmonije. Većina ostalih glazbala – zviždaljke, okarine, školjke – proizvodila je tek dva tona. Šuškalica maraca, školjke kauri i njihove precizne glinene replike bile su vrlo cijenjena glazbala, ritualno vezana uz boga kiše. Nema dokaza o postojanju kordofonskih glazbala. Prije dolaska Španjolaca glazba je bila tijesno vezana uz ples, rituale, dramu i pjesništvo i nije postojao koncept apstraktne glazbe. Glazbenici su uživali velik ugled u društvu i pripadali su elitnim društvenim slojevima. Cuicacalli (»kuća pjesme«), koju su Španjolci opisivali kao školu plesa, pohađali su svi mladići i djevojke i ondje su ih podučavali raznovrsnim tipovima plesova i pjesama.
Ugled koji su među starosjediocima uživali glazbenici u velikoj je mjeri utjecao na bujanje glazbene aktivnosti tijekom XVI. st. Godine 1523. prva tri franjevačka misionara stigla su u Meksiko, a jedan od njih, Pedro de Gante (1480–1572), otvorio je prvu školu u kojoj je Indijance podučavao pjevanju korala i izradbi glazbala. Prvi meksički biskup, Juan de Zumárraga, poticao je misionare da se pri preobraćanju indijanskoga stanovništva na kršćanstvo koriste glazbom. Nakon samo dvadesetak godina meksički su Indijanci već skladali u europskom idiomu, prepisivali rukopise donesene iz Europe i izrađivali glazbala. Prvo je poznato djelo indijanskog autora misa koju je oko 1540. skladao indijanski pjevač iz grada Tlaxcala, a ordinarij iz 1556. prva je tiskana knjiga s glazbenim sadržajem u Novom svijetu (do kraja stoljeća tiskano je još 12 liturgijskih knjiga). Iako se meksička indijanska glazba tijekom XVI. st. brzo priklonila katolicizmu i prihvatila mijene u funkciji, nikada nije u potpunosti izgubila vezu s glazbenim praksama iz doba prije dolaska Španjolaca. Višeglasno pjevanje vrlo je brzo zaživjelo u Meksiku, na početku u obliku villancica, moteta i psalama, a poslije i u većim oblicima crkvenog repertoara. Katedrale u gradovima México i Puebla bile su središta crkvenog pjevanja u kolonijalnom razdoblju, no istodobno i najbogatiji glazbeni arhivi, u kojima su sačuvani mnogobrojni primjerci kopija i izvornika europske i meksičke glazbe od XVI. do XIX. st. Skladatelji koji su tijekom stoljećâ u meksičkim katedralama djelovali kao zborovođe (maestro di capilla) – Juan Xuárez (XVI. st.), Hernando Franco (XVI. st.), Juan Gutiérrez de Padilla (XVII. st.), Francisco López Capillas (XVII. st.), Antonio de Salazar (XVII/XVIII. st.), Manuel Arenzana (XVIII/XIX. st.) – u velikoj su mjeri pridonijeli glazbenomu životu gradova u kojima su živjeli.
Glazbenom scenom Meksika u XIX. st. dominirala je talijanska opera. Poznatiji su meksički operni skladatelji toga doba Luis Baca (1826–55), Cenobio Paniagua y Vasques (1821–82) i Melesio Morales (1838–1908). Prvi ozbiljniji pokušaj unošenja meksičkih elemenata u prevladavajući talijanski model bila je opera »Guatimotzin« Aniceta Ortege de Villara (1823–75), praizvedena 1871. Pod utjecajem salonske glazbe i europskog romantizma, posljednjih desetljeća XIX. st. nastajao je razmjerno velik broj glasovirskih skladbi. Od velikoga broja skladatelja posvećenih tim žanrovima najpoznatiji je Juventino Rosas (1868–94). Revolucija 1910. odrazila se i u glazbi, ponajprije u stvaranju nacionalnoga stila koji se oslanja na indijanske i mestičke kulture. Predvodnik je nacionalnog stila Manuel Ponce (1882–1948), a najuspješniji skladatelj toga razdoblja Carlos Chávez (1899–1978). Prevlast nacionalnog u meksičkoj umjetničkoj glazbi prekinuta je tek 1960-ih djelovanjem skupine avangardnih skladatelja, kojoj su pripadali Manuel Enríquez, Héctor Quintanar i Mario Kuri-Aldana.
Za ruralnu mestičku glazbu Meksika generički je pojam son. Osnovni su elementi sona glazba, tekst i ples. Plesni koraci, tekstovi, obrasci vokalnih repeticija i instrumentalni sastavi razlikuju se ovisno o regiji kojoj pripadaju (npr. Chilena, Huapango). Teme su sona gotovo uvijek žena i ljubav. Ples parova koji je vezan uz son odlikuju brzi pokreti nogu (zapateado), kojima plesač udara o pod ili drvenu plesnu platformu. Najčešće se izvode za vrijeme instrumentalnih interludija kako ne bi zaglušivali pjevane dijelove sona. U urbanim središtima Meksika son najčešće izvode mariachi, ansambli koji se sastoje od gitare, guitarróna (velika bas-gitara), violine i trublje, a najpoznatiji je među njima Mariachi Vargas, utemeljen 1930-ih. Veliku ulogu u popularnosti mariachija odigrala je filmska industrija pa su oni postali stereotipom meksičke glazbe zasjenivši druge mestičke tradicijske i popularne oblike (npr. jarabe, corrido). Za razliku od spomenutih vrsta, canción je jedina koja ne prati ples. U samoj glazbi, njezinim sentimentalnim tekstovima i uporabi glazbala maraca, zamjetljivi su utjecaji karipske glazbe. Kolumbijski bambuco te kubanska habanera i bolero neki su od nemeksičkih glazbenih oblika koji su snažno utjecali na oblikovanje repertoara cancióna.
Film
Prve projekcije održane su 1896. u Ciudad de Mexico. Pionir meksičke kinematografije bio je Salvador Toscano Barragan, koji je od 1897. snimao filmske zapise, a 1898. otvorio stalnu kinodvoranu i režirao prvi meksički igrani film »Don Juan Tenorio«. Prvi cjelovečernji igrani film »Doloresin krik« režirao je 1910. Felipe de Jesús Haro. Prvo filmsko poduzeće osnovano je 1912. u Hermosillu. Od 1910. godišnje se snimalo desetak igranih filmova, a od I. svjetskog rata – kada je prekinut uvoz europskih filmova – proizvodnja se povećala (»zlatno doba meksičke kinematografije«); snimale su se uglavnom melodrame i domoljubni povijesni filmovi. Zbog konkurencije hollywoodskih filmova, nakon 1923. produkcija je opadala. U zvučnom razdoblju Meksiko se, nakon kraće početne krize, pretežito folklornim glazbenim filmovima, melodramama ili komedijama (koji su konstanta produkcije sve do najnovijega doba) počeo boriti s Argentinom za prevlast na latinskoameričkom tržištu, na kojem od 1940-ih dominira; tada se godišnje proizvelo više od 50 filmova (nerijetko i više od 100), gradili su se moderni atelijeri (najpoznatiji je Churubusco, koji je 1960-ih postao najbolje opremljeni studio cijele Latinske Amerike), javlja se zanimanje za teme iz meksičke revolucionarne povijesti te o siromaštvu i zaostalosti meksičkog sela; posebno se ističe redatelj Emilio Fernández, potom i Ismael Rodríguez te Benito Alazraki, a specifičan doprinos daje i L. Buñuel. U 1960-ima, zbog konkurencije televizije i gubljenja dijela tržišta u Latinskoj Americi, nastupila je kriza kinematografije, koju je ublažavalo državno sponzorstvo i, posebice, slabljenje utjecaja cenzure početkom 1970-ih. Od 1960-ih također je jačalo zanimanje za socijalnu (npr. Luis Alcoriza, Gustavo Alatriste, od kraja 1970-ih Arturo Ripstein) i političku tematiku (npr. Paul Leduc, Felipe Cazals, Sergio Olhovich, čileanski emigrant Miguel Littín), a 1964. osnovan je institut Centro Estudiario de Estudios Cinematográficos, okupljalište naprednih filmaša. U 1980-ima produkcija se ponovno popela na stotinjak filmova, a onda počinje naglo stagnirati (četrdesetak filmova polovicom 1990-ih, tridesetak početkom XXI. st.). Dio filmske industrije angažiran je i u televizijskoj proizvodnji. Na prijelazu stoljeća od redatelja se najviše ističu Guillermo del Toro, Alexander Gonzales Iñarritu i Alfonso Cuarón.
