krivnja, subjektivni odnos osobe prema vlastitomu činu (činjenju ili propuštanju činjenja) i njegovoj posljedici, koji se ocjenjuju kao zli (štetni, zabranjeni) sa stajališta pravnoga poretka, morala ili vjere. Dva su elementa tog odnosa – intelektualni i voljni. Intelektualni je svijest o vlastitom činu i posljedicama koje će izazvati; voljni je htijenje toga čina, ili barem pristajanje na njegovo počinjenje. Nije svaka krivnja jednaka. Teža je vrsta krivnje namjera (dolus), pri kojoj je počinitelj svjestan (ili je dužan i mogao bi biti svjestan) svojega čina te ga želi počiniti, ili barem pristaje na to. Blaža je vrsta krivnje nehaj, nemarnost, nehat (culpa), pri kojem počinitelj ne želi čin ili ne želi njegove zle posljedice, ali ni ne postupa onako kako bi trebao da bi ga spriječio ili izbjegao. Unutar svake vrste krivnje razlikuje se nekoliko stupnjeva. Suprotnost krivnji je nevinost.
U pravnim je poredcima počiniteljeva krivnja pretpostavka njegove kaznene odgovornosti, a u načelu i njegove odgovornosti za štetu koju je drugomu nanio. To proizlazi iz ideje da je čovjek u granicama objektivnih danosti slobodan, da može postupati po svojoj volji i da o njegovoj volji ovisi hoće li nešto učiniti ili neće. Na toj se ideji temelji moć koju pravni poredci daju volji osoba, omogućujući im da očitovanjima svoje volje (ugovorima, oporukama i dr.) proizvode dopuštene pravne učinke; na istoj se ideji slobode pojedinaca temelji i njihova odgovornost za vlastite voljne, skrivljene čine.
Prema kaznenomu pravu krivnja je bitna pretpostavka počiniteljeve odgovornosti, i to krivnja koja je dokazana (predmnijeva se nevinost). Tko nije kriv, ili nije dokazano da je kriv, taj nije ni kazneno odgovoran za djelo koje je počinio. Da bi počinitelj nekoga djela mogao biti za nj kazneno odgovoran, osim što treba biti ubrojiv ili je mogao biti svjestan svojega čina i njegove protupravnosti, potrebno je, u pravilu, da ga je počinio namjerno. Ako se njegova krivnja sastoji u nehaju (nepažnji), on neće kazneno odgovarati, osim onda kada je za počinjeno djelo zakonom izričito određena odgovornost i za nehaj. Kazneno pravo razlikuje nekoliko stupnjeva namjere i nehaja. Kada je počinitelj kazneno odgovoran, o stupnju njegove krivnje ovisit će kazna; što je stupanj krivnje viši, to će i kazna biti veća.
Načelo je i građanskoga prava da je krivnja počinitelja štete pretpostavka njegove odgovornosti za štetu. Suvremeni građanskopravni poredci, pogodujući oštećeniku, sve više slabe djelovanje toga načela. Građanskopravna odgovornost za štetu još ovisi o krivnji, ali ne u toj mjeri kao kaznenopravna. Pravilo po kojem bi trebalo dokazati štetnikovu krivnju napušta se u korist pravila da se krivnja nekih osoba predmnijeva. Nadalje, postoji, a i sve se više širi, krug slučajeva u kojima oštećenici imaju pravo na naknadu štete od nekih osoba, bez obzira na to jesu li ju skrivile. U takvim će se slučajevima pitanje krivnje postavljati jedino radi prosudbe nije li štetu skrivio sam oštećenik ili netko treći, što bi osobama koje bi inače bile obvezane naknaditi štetu ukidalo ili smanjivalo tu njihovu obvezu. I građansko pravo razlikuje nekoliko stupnjeva namjere i nehaja, o kojima bi trebala ovisiti visina naknade štete, ali sve više prevladava pravilo da bi oštećenik uvijek trebao dobiti punu naknadu štete koju je pretrpio.
