struka(e): | |
ilustracija
SARDINIJA, Cagliari
ilustracija
SARDINIJA, rt Caccia na sjeverozapadu otoka

Sardinija (talijanski Sardegna [sarde'ń:a]), talijanski otok u zapadnom dijelu Sredozemnoga mora; 24 090 km², 1 639 362 st. (2011). Od Korzike ga odvaja 12 km širok kanal Bonifacio, a od Apeninskoga poluotoka Tirensko more. Sastoji se od gorja Gennargentu (La Marmora, 1834 m) na istoku te od valovita ravnjaka i brdovita područja Iglesiente na zapadu; između njih je udolina s nizom brežuljaka u sjevernom dijelu. Glavne rijeke Tirso (150 km) i Flumendosa (127 km). Duž visoke i strme obale nalaze se močvare i lagune. Klima je sredozemna. Sardinija se dijeli na četiri pokrajine: Cagliari, Oristano, Sassari i Nuoro (s istoimenim glavnim gradovima). Uspijevaju žitarice, šećerna repa, povrće (artičoka i dr.), maslina, agrumi i vinova loza. Stočarstvo (koza, ovca); proizvodnja sira. Ribarstvo (tunj i dr.). Na području Iglesiente bogata su ležišta cinkove, olovne, bakrene rude i barita; željezne rude ima na području Nurre i Ogliastre. Postoje ležišta boksita (Olmedo), ugljena (Carbonia, Bacu Abis) i antimona (Villasalto), zlata (Furtei). Velike solane nalaze se kraj Cagliarija, Carlofortea i na otoku Sant’Antioco. Glavno je industrijsko središte Cagliari (prehrambena, kemijska, tekstilna, kožarska, drvna, cementna industrija i brodogradnja). Petrokemijska (Porto Torres, Sarrach), metalna (San Antioco, San Gavino Monreale, Monteponi, Villasalto), papirna (Arbatax), tekstilna (sagovi – Barbagia, čipka – Bosa), prehrambena (tvornice šećera: Villasor, Olbia) industrija. Umjetnički obrt (obradba koralja). Na sjeverozapadnoj obali (Costa Smeralda) razvijen je turizam. Sardinija ima brodske i trajektne veze sa susjednom talijanskom obalom; glavne luke: Cagliari, Olbia, Porto Torres, Arbatax, Palau. Sva važnija mjesta na otoku povezana su cestama i željezničkom prugom. Zračne luke: Cagliari (Elmas), Alghero (Fertilia), Olbia.

Povijest

Prvi tragovi nastanjenosti na Sardiniji mogu se pratiti od paleolitika. Tijekom neolitika dolazi do postupnog oblikovanja sardskih plemenskih skupina po kojima je otok dobio ime. Bili su stočari i ratari, konzervativni u običajima i vjerovanjima. Tijekom brončanoga doba (1500. do 400. pr. Kr.) razvili su tzv. civilizaciju nuragha koju karakteriziraju uglavnom okrugle obrambene građevine od kamenih blokova u tehnici suhozida (nuraghi). U IX. st. pr. Kr. do Sardinije su doplovili Feničani te osnovali velik broj obalnih naseobina (Caralis, Nora, Sulci, Tharros, Bosa, Olibia). Potkraj VI. st. pr. Kr. fenički su gradovi zaratili sa Sardima te su se zbog toga u drugoj pol. VI. st. pr. Kr. stavili pod zaštitu Kartage. Potkraj VI. st. pr. Kr. Kartaga je iskoristila međusobne borbe sardskih plemena te zaposjela južnu i zapadnu obalu, a sardska plemena potisnula u unutrašnjost otoka. Radi zaštite posjeda Kartažani su sagradili niz utvrda (Monte Sirai, Pani Loriga itd.). U Prvome punskom ratu (od 264. do 241. pr. Kr.) kartažanska je flota 259. pr. Kr. spriječila rimsko zaposjednuće otoka. Samo nekoliko godina nakon završetka rata na Sardiniji je izbila pobuna kartažanskih plaćenika koju su iskoristili Rimljani te 238. pr. Kr. osvojili otok. God. 226. pr. Kr. sjedinili su ga s Korzikom u jedinstvenu provinciju. Uspostavu rimske vlasti obilježili su veliki ustanci sardskih plemena (216. pr. Kr., 177. do 176. pr. Kr. i 126. do 122. pr. Kr.). Budući da je Sardinija bila važna rimska žitnica, za građanskih ratova naizmjence se nalazila u rukama G. Pompeja (67. do 49. pr. Kr.), G. J. Cezara (49. pr. Kr.), Oktavijana (43. pr. Kr.) i S. Pompeja (40. do 38. pr. Kr.). Nakon uspostave Carstva, Sardinija je bila dana na upravu Senatu, a za vladavine cara Trajana (98–117) postala je carskom provincijom. U doba cara Dioklecijana (284–305) Sardinija je bila odvojena od Korzike te dana na upravu guverneru grada Rima. U sklopu Zapadnorimskoga Carstva ostala je sve do 455. kada su ju osvojili Vandali, a nešto poslije Istočni Goti. Pod vlašću istočnogotskih vladara bila je do 534., kada ju je osvojio bizantski car Justinijan I. Veliki. Za vladavine Bizanta Sardinija je bila podijeljena na četiri oblasti sa sjedištima u Cagliariju, Arboreu, Logudoru i Galluri, a njima su upravljali suci (judices). Pod bizantskom vlašću ostala je do poč. XI. st., kada su se zbog nemoći Carstva da ju obrani od gusarskih prepada Saracena (721–722., 735–736., 752–753., 807., 816–817., 821–822., 846., 934–935. i 1015–16) oblasti osamostalile kao neovisna kraljevstva. Ona su ubrzo potpala pod snažan utjecaj Pise, koja je u to doba bila glavna nositeljica borbe protiv Saracena u Tirenskome moru. Prevlast Pise nad Sardinijom od XI. do XIII. st. osporila je Genova pobjedom u pomorskoj bitki kraj Melorije 1284., nakon koje je cijeli otok stavila pod svoju vlast. Pošto je papa Bonifacije VIII. prepustio 1297. pravo na otok aragonskomu kralju Jakovu II., došlo je do postupne uspostave aragonske (španjolske) vlasti na Sardiniji. Ona je započela 1326. osvojenjem Cagliarija, a dovršena je 1478. osvojenjem Arboree. Aragonskom Sardinijom upravljali su španjolski potkraljevi sve do Rata za španjolsku baštinu (1701–14), kada je mirom u Utrechtu bila izručena Habsburgovcima, a potom je Londonskim sporazumom 1718. pripala savojskomu vojvodi Viktoru Amedeju II. Ulaskom vojvode u posjed otoka 1720. bilo je osnovano Kraljevstvo Sardinija sa središtem u Pijemontu. Za Napoleonovih ratova (1802–14) otok je nadzirala britanska flota. God. 1861. Sardinija je ušla u sastav Italije. Za II. svjetskog rata bila je važno zrakoplovno i pomorsko uporište sila Osovine, koje su Saveznici gotovo bez borbe zaposjeli odmah nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. te povlačenja njemačkih postrojbi s otoka.

Sardski jezik

Sardski jezik, romanski jezik italoromanske podskupine, s posebnim položajem između istočne i zapadne Romanije. To je zapravo skup među sobom vrlo različitih mjesnih govora, na kojima se, doduše, pisalo već od XI–XII. st., ali se nije razvio jedinstveni sardski standardni jezik. Sardskim se danas u govornoj komunikaciji služi 65 do 70% stanovnika otoka Sardinije (do 1,1 milijun govornika), ali su od reda dvojezični (talijanski je službeni jezik i jezik školstva). Dva su osnovna tipično sardska narječja (ili skupine mjesnih govora): logudorsko na sjevernoj trećini otoka (s izrazito arhaičnim nuorskim varijetetom) i kampidansko približno na južnoj polovici otoka. Preostala su dva narječja sardska više po supstratu, civilizacijskom okružju i kontaktu, nego lingvistički: galursko na krajnjem sjeveroistoku otoka blisko je korzičkomu (osnovica mu je dakle toskanska), dok se sasarski na krajnjem sjeverozapadu otoka razvio kao lingua franca iz dodira toskanskoga, korzičkoga, genoveškoga i logudorskoga. Sardski je izrazito arhaičan romanski jezik, iznimno bitan za romanska poredbenopovijesna jezična proučavanja. U XI. i XII. st. bio je snažan jezični utjecaj iz Pise i Genove, a od prve polovice XIV. st. do početka XVIII. st. prevladavao je najprije katalonski pa (od XVI. st.) kastiljski (španjolski) utjecaj. Nakon toga je sardski pod stalnim talijanskim utjecajem.

Citiranje:

Sardinija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/sardinija>.