boks (engl. boxing, njem. Boxen: šakanje, boksanje), borilački šport u kojem borci šakama (u posebnim rukavicama) nastoje jedan drugomu zadati što više udaraca u lice i gornji prednji dio trupa s namjerom da protivnika sruše i onesposobe za borbu (nokaut, engl. knock-out) ili da bar steknu prednost u bodovima. Natječe se na posebnom borilištu, ringu, veličine 4,9 m × 4,9 m do 6,1 m × 6,1 m. Amateri boksaju 4 runde po 2 min s jednom minutom odmora između njih, a profesionalci, prema dogovoru, od 4 do 12 rundi. Amateri nose zaštitne maske za glavu, a profesionalci boksaju bez njih. Boksači su svrstani u težinske kategorije. Za amatere to su: papir (do 48 kg), muha (51), bantam (54), pero (57), laka (60), poluvelter (63,5), velter (67), polusrednja (71), srednja (75), poluteška (81), teška (91), superteška (više od 91); u profesionalnom boksu postoje i međukategorije što ih propisuju različite udruge.
Boks se razvio od antičkoga šakanja koje je bilo poznato prije 4000 godina. Stari zapisi o šakanju pronađeni su u Perziji, Egiptu, na otocima Egejskoga mora, u Mikeni, Sparti, Rimu. Otada se šakanje razvijalo od šakanja u mjestu do borbe neprestanim kretanjem, od ucrtanoga kruga do ringa, od golih šaka preko zavoja za šake do zaštitnih rukavica i maski, od dugih iscrpljujućih borbi do ograničenja trajanja. Suvremeni boks potječe iz Engleske, gdje se neka vrsta prvenstva spominje još 1719. Moderne OI imaju boks u programu od 1904 (osim 1912). Prvo amatersko europsko prvenstvo organizirano je 1924., a svjetsko 1974., dok je prvo službeno svjetsko prvenstvo profesionalaca u teškoj kategoriji održano još 1892. U profesionalnom boksu postoji danas više svjetskih udruga koje organiziraju borbe i proglašuju svjetske prvake, a glavne su: World Boxing Association (WBA), World Boxing Council (WBC) i International Boxing Federation (IBF).
U našim su krajevima boksačke borbe zabilježene u XVI. st. u Dalmaciji na javnim svečanostima. Dragutin Šulce, prednjak u Hrvatskom Sokolu u Zagrebu podučavao je boks početkom XX. st. Teškoatletski klub Herkules iz Zagreba, utemeljen 1920., prvi je osnovao boksačku sekciju, a 1923. takve sekcije imali su i drugi klubovi. Prve javne borbe održane su u Zagrebu na igralištu HAŠK-a u Maksimiru i u restauraciji Nova pivana u Draškovićevoj ulici. Prvo državno prvenstvo održano je u Zagrebu 1927. Hrvatski boksački savez osnovan je 1939. u Banovini Hrvatskoj. U prijeratnom razdoblju istaknuti boksači bili su N. Adamović, J. Devčić, I. Hladni, Z. Hrbić, I. Kovačević, E. Krleža, E. Matejin i dr. Nakon II. svjetskog rata u Hrvatskoj djeluje desetak boksačkih klubova: u Zagrebu (3 kluba), Osijeku (2 kluba), Puli, Rijeci, Splitu, Slavonskom Brodu i Borovu. Hrvatski boksački savez osnovan u Republici Hrvatskoj član je Međunarodne amaterske boksačke organizacije od 1992.
Najuspješniji hrvatski boksač bio je Mate Parlov, koji je u poluteškoj kategoriji bio olimpijski pobjednik 1972., svjetski prvak 1974., a europski prvak 1971. i 1973. Kao profesionalac bio je prvak Europe 1976., a prvak svijeta 1978. u verziji WBC. U istoj kategoriji Damir Škaro treći je na svjetskom prvenstvu 1986. i na OI 1988. Brončane medalje na europskom prvenstvu osvajali su Milivoj Bulat u lakoj, Tomislav Krizmanić u teškoj i Pero Tadić u poluteškoj, dok je Ivan Prebeg 1969. postao europski prvak u poluteškoj kategoriji. Od osamostaljenja RH boks je doživio ponovni uspon. Željko Mavrović tri puta zaredom postaje europski prvak (1995–97) u teškoj kategoriji, Stipe Drviš istu titulu osvaja 2003., u poluteškoj kategoriji, a 2007. u istoj kategoriji postaje svjetskim prvakom. Stjepan Božić 2005. postaje europski prvak u supersrednjoj kategoriji te 2007. interkontinentalni prvak, a Marijo Šivolija-Jelica osvaja druga mjesta na europskom prvenstvu 2004., i svjetskom prvenstvu 2005. godine.