bogumili, pristaše kršćanske sljedbe naučavanjem bliske mističnim i dualističkim sljedbama (euhitâ i pavličanâ). Pojavljuju se u Bugarskoj i Makedoniji za cara Petra (u. 969). U grčkim izvorima poznati su pod imenom fundagiagita (grč. φούνδα: kesa, torba), a u slavenskima kao babuni ili torbeši. U Govoru protiv Bogumila bugarskoga popa Kozme (nakon 972) navodi se da je za vladavine cara Petra »svećenik Bogumil prihvatio manihejsko krivovjerje i počeo propovijedati u Bugarskoj«, dok bizantski teolog Evtimij iz samostana Periblepte (XI. st.) naglašava da »bezimena pošast bogumila potječe od samoga Sotone«.
Bogumili vjeruju u jednoga Boga, univerzalno počelo i stvoritelja duhovnog i materijalnog svijeta, koji Satanaelu dopušta vremeniti utjecaj na Zemlji. Uobičajeno kršćansko krštenje vodom i ostale sakramente nadomještaju »duhovnim krštenjem«, koje se podjeljuje polaganjem ruku i zazivanjem Duha Utješitelja. Po njima se Isus Krist samo prividno utjelovio (doketizam) te je prilikom uzašašća uzeo pobožanstvenjeno tijelo, a svoje ljudsko »ostavio u zraku«. Zato se bogumili ne klanjaju križu niti štuju ikone, ali se zalažu za evanđeoski ideal siromaštva u zajednicama po uzoru na prvotno kršćanstvo. Kao tzv. bugarski red, utječu na razvoj sljedbi umjerenog dualizma u sjevernoj Italiji i u južnoj Francuskoj (→ albigenzi; katari). Širenje osobitoga kršćanskog učenja u Bosni, međutim, ima vlastite tokove i značenja. (→ crkva bosanska)
