Bogdanić, Peruško, hrvatski kipar (Stari Grad na Hvaru, 24. X. 1949). Završio 1976. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (Vjekoslav Rukljač), na kojoj je predavao od 1995., od 2007. u zvanju redovitoga profesora, te bio dekan 2012–14. Od 1996. je mentor, a od 2002. umjetnički voditelj Međunarodne studentske kiparske škole Montraker u Vrsaru; od 2020. profesor emeritus. Priključivši se postmodernističkim kretanjima, stvorio je opus uglavnom u drvu (Corto Maltese, 1987; Virgilijeva svijeća, 1990) i kamenu (Sveti Gral, 1994; Mač kralja Artura i Parsifal, 1995), u kojem se, sažimajući formu u potrazi za mitskim praoblikom, »totemskom formom«, nadovezao na kasnomodernistički primarni, čisti oblik, davši mu simboličke odlike, često iz povijesnih i mitoloških izvora, no bez narativnih detalja bliskih postmoderni. Sučelivši konstruktivistički pristup s asocijativnim, organskim oblicima, otvorio je nove puteve kiparskim promišljanjima potkraj XX. stoljeća (ciklus Šah mat lak, 2010). Izlagao na samostalnim (Hvar, Zagreb, Ljubljana, Minneapolis, Dubrovnik, Berlin, Detroit, Rovinj, Split, Beč, Rijeka, Klanjec, Skoplje) i skupnim izložbama (Druga skulptura, Zagreb, 1981) te bio nagrađivan na Salonu mladih (Zagreb, 1982), Bijenalu male plastike (Murska Sobota, 1989), Trijenalu hrvatskoga kiparstva (Zagreb, 1991), Bijenalu kiparskoga crteža (Budimpešta, 1992) i Hrvatskom trijenalu crteža (Zagreb, 1996). Sudjelovao na mnogim kiparskim simpozijima i natječajima za javnu skulpturu te izveo skulpture u Sisku (Bez jahača, Park skulptura Željezare Sisak, 1983., i Spomenik poginulim hrvatskim braniteljima, 1999), Zagrebu (Povratak barbara, Grad mladih, 1986), Kostanjevici na Krki (Venecija, 1988), Edinburghu (Lice izgubljene bitke, 1989), Labinu (Keopsov san, 1989., i Putovanje barbara, »Bijela cesta«, 2001) i Poreču (Prvi heretik, 1995., i Kip od kiše, 2006). Djela mu se nalaze u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti i Gliptoteci HAZU u Zagrebu.
