Boccaccio [bok:a'č:o], Giovanni, talijanski književnik (? Firenca, 1313 – Certaldo, 21. XII. 1375). Oko 1325. odlazi u Napulj izučiti bankarstvo u banci Bardijevih, koji održavaju financijske veze s anžujskim dvorom. Kako ga ta struka ne zanima, a ni kanonsko pravo koje studira 6 godina, potpuno se posvećuje književnosti. Od mladosti štuje Dantea Alighierija, a djelo Francesca Petrarce upoznaje zahvaljujući eruditima na napuljskome dvoru. Doima ga se dvorski život u Napulju, stjecištu talijanske, francuske, arapske i bizantske kulture. Ljubav prema Fiammetti (Mariji d’Aquino), nezakonitoj kćeri kralja Roberta Anžujskoga, nadahnjuje rana djela napuljskog razdoblja 1334–40: kratak spjev u tercinama u čast lijepim napuljskim ženama Dijanin lov (Caccia di Diana, ? 1334), Pjesme (Rime), roman Filocolo (? 1336), prema legendi o ljubavi Florija i Biancifiore, te spjevove u oktavama Filostrato (? 1338), s temom iz francuskoga Romana o Troji, i Teseida (1339–40), koja se ugleda na Vergilijevu Eneidu i Stacijevu Tebaidu. Nakon stečaja banke Bardi, 1340. morao se vratiti u Firencu, gdje se suočava s obiteljskim teškoćama. Susreo se sa složenijom kulturom, otvorenom prema teološkim i moralnim problemima i sklonom alegorijskoj i realističnoj književnosti. U razdoblju od 1341. do 1346. piše djelo u prozi i tercinama Komedija o firentinskim nimfama ili Ameto (Commedia delle ninfe fiorentine ili Ninfale d’Ameto), alegorijski spjev po uzoru na Petrarkine Trijumfe, Ljubavna vizija (Amorosa visione), psihološki ljubavni roman Elegija gospe Fiammette (Elegia di Madonna Fiammetta), u kojem slobodno transponira vlastite ljubavne jade, i etiološki Spjev o fiezolanskim nimfama (Ninfale fiesolano); 1349–51. nastaje remek-djelo Decameron, zbirka od 100 novela koje 10 dana pripovijedaju 7 fiktivnih pripovjedačica i 3 pripovjedača, što su se okupili u vili u Fiesolama kako bi izbjegli kugu 1348. Djelo se sastoji od proemija, uvoda, stotine novela i deset balada, razdijeljenih po danima koje povezuje pripovjedni okvir, a temelji se na mješavini stilova, tvoreći dojmljivu fresku kasnosrednjovjekovnoga društva svih staleža i aspekata života, te se bavi temama slučaja i sreće, sretnih i nesretnih ljubavi, dovitljivošću pojedinaca, domišljatim odgovorima, šalama, podvalama i velikodušnim viteškim pothvatima. Osobitu pozornost Boccaccio pridaje prikazu likova snalažljivih, umnih i duhovitih građana, predstavnika društva u usponu. Od komičnih situacija, koje se često vezuju uz vedro poimanje putene ljubavi, Boccaccio prelazi na intenzivno dramatične pripovijesti o plemenitim vrlinama i idealima aristokratskog društva na zalasku. Decameron će Pietro Bembo kanonizirati kao uzor europskoj proznoj književnosti do XVII. st. Godine 1350. Boccaccio je upoznao Petrarku, koji ga je uveo u krug proučavatelja latinskih i grčkih klasika te s njime doživotno razmjenjivao knjige i pisma. Otada je Boccaccio pisao gotovo isključivo na latinskome, u eruditsko-didaktičnom duhu, djela poput alegorijskih ekloga Bukolička pjesma (Bucolicum carmen), životopise O znamenitim ženama (De claris mulieribus), povijesne anegdote O zgodama uglednih ljudi (De casibus virorum illustrium) te rasprave O rodoslovlju poganskih bogova (De genealogiis deorum gentilium) i O planinama, šumama, izvorima, jezerima, rijekama, barama ili močvarama i o imenima mora (De montibus, silvis, fontibus, lacubus, fluminibus, stagnis seu paludibus et de nominibus maris), popisujući toponime što se pojavljuju u klasičnim djelima. Između 1350. i 1367. obavljao za Firencu visoke poslaničke dužnosti u Rimu, Avignonu i Napulju; 1362. povukao se u obiteljsku kuću u Certaldu. Od 1360., kada doživljava vjersku krizu, Boccacciova je kuća okupljalište učenjaka u kojem stasaju Lino Coluccio Salutati, Filippo Villani, Luigi Marsili i mnogi drugi humanisti prve generacije, koji Europom pronose vijesti o književnim otkrićima antike (Varon, Marcijal, Tacit, Apulej) te promiču studij grčkoga, a taj je jezik 1360–62. Boccaccio među prvima naučio od Leonzija Pilata, prevoditelja Homera. Rano humanističko usmjerenje obilježava sva zrela djela, koja je dotjerivao do smrti. Pučkomu se jeziku vraća mizoginskom satirom Korbač (Corbaccio, oko 1366) i prvom sustavnom Alighierijevom biografijom Raspravica u pohvalu Danteu (Trattatello in laude di Dante, 1351–73). Na poziv firentinske općine, Boccaccio je javno čitao i komentirao prvih 17 pjevanja Božanstvene komedije te sastavio spis Tumačenja Komedije (Esposizioni della Commedia, 1373–74). Posljednje godine života posvetio je studiju u osami doma u Certaldu. Suvremenici su ga smatrali posljednjim velikim umom XIV. stoljeća, a svojim je djelom nepovratno utjecao na razvoj europske proze.
