Blasco Ibáñez [bla'sko iβa'ńeϑ], Vicente, španjolski književnik (Valencia, 21. I. 1867 – Menton, 28. I. 1928). Romanopisac i putopisac. Jedini pravi sljedbenik Zolina naturalizma u španjolskoj književnosti. Glasovit po dinamičnoj fabuli, uvjerljivoj karakterizaciji likova i prikazu društvenih stanja. Zbog pustolovna duha i republikanskoga angažmana bio proganjan i zatvaran. Sredine i pojave što ih je upoznao prikazao je u romanima koje je po tematici moguće razvrstati u više skupina – romani s regionalnom tematikom: Među narančama (Entre naranjos, 1900), Trstika i blato (Cañas y barro, 1902) i dr.; romani s tezom: Katedrala (La catedral, 1903), Uljez (El intruso, 1904) i dr.; psihološki romani: Krv i pijesak (Sangre y arena, 1908) i dr.; tzv. europski romani: Neprijatelji žene (Los enemigos de la mujer, 1919) i dr.; povijesni romani: Gospin vitez (El caballero de la Virgen, 1929) i dr. Pisao i pustolovne romane te tzv. američke romane (s američkim temama).