bijes.
1. U pučkom vjerovanju, zao duh, đavao, vrag, sotona, demon. U narodu se objašnjavaju neka psihopatološka stanja (epilepsije, histerije, somnambulizma i dr.) pretpostavkom da je u čovjeka ušao bijes (da ga je »opsjeo«, da ga »muči«); bijes se tjera posebnim ritualom: vračanjem, bajanjem, magijom, žrtvenim prinosima, molitvama i dr. – U staroj slavenskoj mitologiji, bijes je zli duh, demon, koji se uvlači u čovjeka ili životinju.
2. U psihologiji, ekstremno intenzivno čuvstvo (afekt) srdžbe, praćeno cijelim nizom tjelesnih promjena (bljedilo, crvenilo, napetost mišića lica i tijela, intenzivni psihomotorni nemir i sl.), uzrokovanih maksimalnim uzbuđenjem autonomnoga živčanog sustava (simpatikusa). Često praćen agresijom, verbalnim ili tvornim napadom na predmet bijesa, do potrebe za njegovim uništenjem ili, ako taj nije dostupan, na nedužne osobe ili predmete iz okoline. U stanju bijesa čovjekova sposobnost vladanja vlastitim ponašanjem bitno je smanjena, pa ponašanje može biti i potpuno nekontrolirano i nesvjesno. Bijes najčešće nastaje u stanju maksimalne frustracije zbog nemogućnosti postizanja željenog cilja.
