Julija Balbila (grčki Ἰουλία Βαλβίλλα, Ioulía Balbílla, latinski Iulia Balbilla [ju:'li·a balbi'l:a]), grčka pjesnikinja (? Rim, 72 – ?, poslije 130). Sirijskoga podrijetla, princeza svrgnute dinastije iz Komagene čiji su se pripadnici integrirali u rimsko visoko društvo, najvjerojatnije je rođena u Rimu, a živjela u Ateni. Poznata su četiri njezina epigrama na grčkome urezana u postolje sjevernoga, »pjevajućeg« Memnonova kolosa u egipatskoj Tebi, koju je posjetila 130. kao dio pratnje cara Hadrijana, najvjerojatnije kao družbenica carice Vibije Sabine. Pisani su elegijskim distisima na arhajskom eolskom dijalektu (uz elemente epske jonštine), što ih čini jedinim poznatim primjerom eolske poezije carskoga doba. Prva pjesma opjevava carev posjet Memnonovu kolosu koji triput pozdravlja cara. Druga i treća opisuju caričin i Balbilin odlazak do kipa; stihovi su prožeti autoreferencijalnošću i aluzijama na mitsku priču o podrijetlu kolosa. Četvrta, kratka pjesma u prvome licu donosi potvrdu da je sama Balbila u caričinu društvu čula »božanski glas« te datira posjet u petnaestu godinu Hadrijanove vladavine. Neki su joj pripisivali autorstvo latinske pjesme Pervigilium Veneris.
