autonomna vozila, računalno upravljana vozila koja se na temelju raspoznavanja okoline mogu kretati samostalno, bez utjecaja ili uz ograničeni utjecaj vozača. Sadržavaju kombinaciju senzora poput ultrazvučnih, infracrvenih i kapacitivnih, radara, lidara, GPS-a, digitalnih videokamera i dr., računala i programske potpore koja uključuje i umjetnu inteligenciju. Napredni upravljački sustavi tumače senzorne informacije kako bi identificirali odgovarajuće navigacijske putove, kao i prepreke i relevantne znakove, te tako omogućili autonomno kretanje vozila sukladno zadanim regulacijama i propisima. Cestovna autonomna vozila razvijaju se kao osobna autonomna vozila, robotaksiji, a nekoliko projekata za razvoj potpuno samostalnoga gospodarskog vozila u različitim je fazama razvoja. Unatoč tomu, ne postoje autonomna vozila dostupna široj uporabi.
Od 2014. Udruga automobilskih inženjera (engl. Society of Automotive Engineers, akronim SAE) objavila je klasifikaciju autonomnih vozila u šest razina koja se temelji na količini potrebne intervencije i pozornosti vozača: 0 (nema autonomije), 1 (vozilo kontrolira ili upravljanje ili brzinu vozila), 2 (vozilo može upravljati, ubrzavati i kočiti u određenim okolnostima), 3 (vozilo može upravljati većinom čimbenika vožnje, uključujući praćenje okoline), 4 (vožnja bez ljudskog doprinosa ili nadzora, ali samo u odabranim uvjetima kao što su vrsta ceste ili geografsko područje) i 5 (nema potrebe za ljudskom intervencijom; do sada nije zabilježena).
Početci razvoja određenih elemenata autonomne vožnje sežu još u 1920-e. Prvi poluautonomni automobil proizveden je u Japanu 1977., dok su prekretnice bili projekti prvih samodostatnih autonomnih i poluautonomnih vozila Navlab i ALV (engl. Autonomus Land Vehicle) pokrenuti 1984. na inicijativu Ministarstva obrane SAD-a i u suradnji sa Sveučilištem Carnegie Mellon iz Pittsburgha, te Eureka PROMETHEUS (engl. Programme for a European Traffic of Highest Efficiency and Unprecedented Safety) Sveučilišta Bundeswehr u Münchenu i poduzeća Mercedes Benz iz Stuttgarta pokrenut 1987. Od tada su vozila s određenim stupnjem autonomnosti razvile mnoge velike tvrtke i istraživačke organizacije, uključujući Mercedes-Benz, General Motors, Continental Automotive Systems, Autoliv Inc., Bosch, Nissan, Toyotu, Audi, Volvo, Teslu, Vislab sa Sveučilišta Parma, Sveučilište Oxford, Google i dr.
Od 2020. najviše su sredstava u razvoj autonomnih vozila uložila poduzeća Waymo u vlasništvu Alphabeta, Cruise u vlasništvu General Motorsa i Uber iz SAD-a, kineski Baidu i japanska Toyota. U 2016. poduzeća Uber i NuTonomy započela su probne autonomne taksi-vožnje u Pittsburghu i Singapuru, a potkraj 2020. Waymo je ponudio uslugu prijevoza samovozećim taksijem u Phoenixu u Arizoni. Poduzeće Tesla autonomno upravljanje autocestama implementira kao dio serijske opreme u svim modelima.
Na razini EU-a donesena je odluka o ulaganju i razvoju autonomne vožnje na temelju strategije za mobilnost budućnosti, a ostvarivanju toga cilja pridonosi i hrvatsko poduzeće Project 3 Mobility iz Zagreba, vlasničku strukturu kojega čini i poduzeće Rimac Automobili iz Svete Nedelje.
