TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Horn, Rebecca

Horn, Rebecca, njemačka likovna umjetnica (Michelstadt, 24. III. 1944). Studirala 1963–70. u Hamburgu (Hochschule für bildende Künste). Djeluje u New Yorku (1970-ih), Parizu i Berlinu, gdje je bila i profesorica 1989–2009. na Universität der Künste.

Odrastajući u atmosferi poslijeratne Njemačke, osjećajući se obilježenom njemačkim jezikom i ratnom prošlošću, okreće se univerzalnom, likovnom jeziku. Nakon jednogodišnje hospitalizacije, posljedice rada s toksičnim materijalima, počinje stvarati djela koja progovaraju o istodobno fizičkoj, mentalnoj i emocionalnoj izoliranosti i ranjivosti. Oblikuje tzv. noseće skulpture, objekte od ogledala, zavoja i mekanih, senzualnih materijala poput perja, neke vrste intrigantnih, bizarnih kostima, tjelesnih ekstenzija, mahom nalik »čahurama« (Crni rogovi – Schwarze Hörner, Pijetlovo perje – Hahnengefieder, 1971–72; Maska Pijetao – Hahnenmaske, 1973). Modificirajući njima tijelo, iz potrebe da ga dovede u interakciju i ravnotežu s okolinom, istodobno zaštićena i sputana, naglašava potrebu, no i nemoć komunikacije te distanciranosti od društva. Gradeći osobnu mitologiju, rabi ih u performansima, svojevrsnim intimnim ritualima, koje bilježi na filmu (Ekstenzija za glavu – Kopf-Extension, Bijela lepeza za tijelo – Weißer Körperfächer, Navlake za prste – Handschuhfinger, Maska s olovkama – Bleistiftmaske, Maska Kakadu – Kakadu-Maske, 1972–73; Rajska udovica – Paradieswitwe, 1975), čime stvara nove odnose između objekta, performansa i filma te pridonosi početcima body arta u Europi (Jednorog – Einhorn, 1972., Documenta u Kasselu).

Trajno se zanimajući za nadrealistička nasljeđa (alkemiju, apsurd, magične objekte), ubrzo počinje oblikovati mehaničke skulpture, postupno im prepuštajući svoje mjesto u sve narativnijim filmovima (Lepezasti pernati zatvor / Nježna zatvorenica – Die sanfte Gefangene u igranom filmu Plešući žigolo – Der Eintänzer, 1978). Usađujući im ljudske osobine, naglašava njihovu nesavršenost. One se tresu i padaju, njihovi zvukovi i nekontrolirani pokreti čine ih »humanima« – »one oklijevaju, postaju nervozne, tjeskobne« – poput koncertnoga klavira u djelu Koncert za anarhiju (Concert for Anarchy, 1990), obješenoga o strop, koji povremeno glasno oživi, eksplodira, prijeteći prosipanjem svoje »utrobe« te, oslobođen, počinje stvarati zvukove, »svoju glazbu«, kako bi se u nekom trenutku ponovno sabrao.

Naglašavajući tragični i melankolični aspekt svojih strojeva, doživljavajući ih istodobno produžetcima sebe i neovisnim bićima, Horn inzistira na tome »da oni kao i ljudi imaju pravo postati nervozni i ponekad moraju stati, što ne znači da su pokvareni, nego samo umorni«. Klavir je uz glumce i druge mehaničke skulpture protagonist njezina dugometražnoga igranog filma Busterova soba (Buster’s Bedroom, 1990), melodrame s elementima apsurda, nadahnute životom i opusom Bustera Keatona.

Nakon povratka u Europu počinje raditi i ambijentalne instalacije. Posebno zaokupljena sjećanjem prostora, počinje se izravno suočavati s nacističkim nasljeđem i povijesnom amnezijom te, s namjerom da potakne društvo na osvješćivanje i prihvaćanje prošlosti, izabire mjesta politički i povijesno bremenita te u Münsteru, u bivšem nacističkom zatvoru, svojim mehaničkim skulpturama oblikuje uznemirujuće instalacije (Koncert unatrag – Das gegenläufige Konzert, 1997), dok se u napuštenoj sinagogi Stommeln u Kölnu (Ogledalo noći – Spiegel der Nacht, 1998) i koncentracijskom logoru u Weimaru ambijentalnom instalacijom, od 40 metara dugačkoga zida od pepela i odbačenih glazbenih instrumenata, izravno suočava s nasljeđem holokausta (Koncert za Buchenwald – Konzert für Buchenwald, 1999).

Istodobno opsesivno nastavlja razvijati temu životnosti u site-specific instalacijama i muzejskim prostorima, istražujući skrivene energije određenih mjesta. Tenzije koje uspostavlja suprotstavljanjem moćnih i krhkih objekata, njihovim pokretima, refleksijama zrcala i leća, igrom svjetla i sjena, zvukom, često i mirisom temelji su instalacija kojima oživljava javne i muzejske prostore (Visoki mjesec – High Moon, 1991., New York; Mjesečeva rijeka – El Rio de la Luna, 1992., Barcelona; Slobodan kao ptica – Vogelfrei, 1999., Bonn; Svjetlo zatočeno u kitovu trbuhu – Licht gefangen im Bauch des Wales, 2002., Pariz; Duhovi od sedefa – Spiriti di Madreperla, 2002., Napulj; Mjesečevo ogledalo – Mondspiegel, Palma de Mallorca, 2003).

Izlagala je na Documenti u Kasselu (1972., 1977., 1982., 1986. nagrada, 1992), Bijenalu u Veneciji (1980., 1986., 1997), na izložbi Carnegie International (1988. nagrada), samostalno u Berlinu (1973., Galerija René Block), Los Angelesu (1990., Museum of Contemporary Art), Londonu (2019., Tate Gallery) i dr. Priređene su joj retrospektivne izložbe 1993–94 (Muzej Guggenheim u New Yorku, Neue Nationalgalerie u Berlinu, Kunsthalle u Beču, Serpentine Gallery i Tate Gallery u Londonu i dr.) te 2005 (Hayward Gallery u Londonu).

Citiranje:
Horn, Rebecca. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 17. 10. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=70902>.