teologija oslobođenja, latinskoamerički teološki pokret kojemu je cilj oslobođenje od socijalnog, ekonomskog i političkog ugnjetavanja. Sinteza je katoličke teologije i marksističke društvene teorije, a začetnik joj je peruanski teolog Gustavo Gutiérrez Merino koji je načela pokreta formulirao u djelu Teologija oslobođenja, nastalom na temelju uvida u porast siromaštva u Južnoj Americi. Nastao je kao reakcija s jedne strane na teorijsku teologiju (metafiziku) koja smisao života i spasenja vidi u onostranosti, a s druge strane na pasivnu ulogu Katoličke crkve u ovostranim životnim pitanjima čovjeka. Iako se temelji na nekim teorijskim teološkim postulatima izvedenima iz Biblije (prije svega Isusova poslanja siromašnima), teologija oslobođenja primarno je usmjerena praksi, odn. davanju prednosti djelovanju nad dogmom u smjeru smanjenja siromaštva i opresije. Iz tog se razloga proširila diljem svijeta, a njezinu su razvoju pridonijeli Leonardo Boff u Brazilu, Juan Luis Segundo u Urugvaju, Jon Sobrino u Španjolskoj, evangelički teolozi René Padilla u Ekvadoru, Samuel Escobar u Peruu, Orlando Costas u Puerto Ricu, a razvijena je i u sjevernoameričkom pokretu Crne teologije, feminističkoj teologiji oslobođenja, te pokretima u Južnoafričkoj Republici, Palestini, Indiji, Južnoj Koreji i dr.
