aplikativna konstrukcija (prema lat. applicare: približiti, dodati), gramatička konstrukcija u kojoj se valentnost glagola mijenja tako da periferni argument (izražen nekim kosim padežom) postane izravnim objektom. Obično se razlikuju lokativne, benefaktivne i komitativne aplikativne konstrukcije. Kod lokativne aplikativne konstrukcije, argument glagola koji označava mjesto ili cilj radnje postaje objektom, npr. u rečenici Ivan je natovario kamion sijenom (umjesto Ivan je natovario sijeno na kamion). Kod benefaktivne aplikativne konstrukcije, onaj argument u čiju se korist vrši radnja postaje izravnim objektom (npr. Darivao je djecu slatkišima umjesto Darivao je djeci slatkiše), dok u komitativnoj aplikativnoj konstrukciji argument koji označuje onoga s kim se radnja vrši postaje objektom. U mnogim jezicima, npr. u bantuskima i abhasko-adigejskima, glagol dobiva poseban afiks kao znak aplikativa, dok se u drugim jezicima u istu svrhu koriste sintaktičke konstrukcije. Neki lingvisti samo takve morfološke, afiksom izražene konstrukcije nazivaju aplikativnima.
