bema (grč. βῆμα: korak; povišeno mjesto).
1. U antičkoj Grčkoj, tribina na kojoj su se održavali javni govori.
2. U ranokršćanskim bazilikama, povišeno i ograđeno mjesto u kojem je smješten oltar. Poslije se produžuje prema glavnom brodu i u sebe prima schola cantorum. U kasnom srednjem i novom vijeku iz beme se razvilo svetište. U pravoslavnim crkvama, prostor uz oltar određen za svećenike (»vladičin sto« sa sjedalima za kler).