žrtveni jarac, osoba (skupina) kojoj se pripisuje krivnja za što, odn. na koju se prebacuje tuđa krivnja. Pojam se vezuje uz drevni židovski obred žrtvovanja, točnije, uz jednu vrstu žrtve okajnice. Prema Levitskom zakonu na Jom kipur (Dan pomirbe) žrtvovala bi se dva jarca; onaj na kojega bi »kocka pala da bude Jahvi« bio bi žrtvovan kao dodatna »okajnica«, uz uobičajenu žrtvu, a na onoga »na kojega je kocka pala da bude Azazelu« vrhovni bi svećenik položio ruke, ispovjedio sve grijehe naroda i potom ga poslao u pustinju. Pretpostavlja se da je taj obred imao dublje korijene na Bliskom istoku (o čem svjedoče dva teksta iz Eble iz XXIV. st. pr. Kr.), no slični su postupci postojali i u drugim kulturama. U drevnih Grka npr., u kriznim trenutcima za zajednicu (društvene nevolje, glad, pošasti i sl.) pronašao bi se opći krivac (φάρμαϰος), obično rob, osoba s kakvom tjelesnom manom ili zločinac, kojega bi zajednica istjerala iz svojih redova u obredu pročišćenja. Taj bi se krivac katkada bičevao ili bi se na njega bacalo kamenje, ali, za razliku od žrtvenoga jarca, nema naznaka da je ikada bio ubijen. Prvu znanstvenu teoriju o žrtvenom jarcu razradio je J. G. Frazer u djelu Zlatna grana (1890); u mnogim primjerima iz različitih sredina potvrđuje svoje postavke o iskonskom običaju ljudskih zajednica da pokušavaju sebe razriješiti zla tako da ga obredno prenose na živa ili neživa bića. U metaforičkom smislu, prauzor žrtvenoga jarca poslužio je kao opći model za sve slučajeve u kojima se ljudi oslobađaju vlastitih nevolja i osjećaja krivnje tako da teret potonjih prebacuju na druge. »Žrtvenim jarcima« često su bile prepoznatljive, nemoćne ili nezaštićene manjinske skupine. U zapadnim društvima to su u prošlosti (i sadašnjosti) bili Židovi, crnci, Azijci i druge vjerske, etničke ili rasne skupine u manjinskom položaju, primjerice imigranti, a u nekim slučajevima i specifične intelektualne, profesionalne, političke ili skupine s osobitim životnim stilom, spolnim sklonostima i sl. Na takve izabrane skupine svaljuje se odgovornost za nastale društvene nevolje (nezaposlenost, opadanje gospodarstva, ratni porazi i dr.), ali i nagomilano društveno nasilje. Tako su Židovi u kršćanskim i (znatno rjeđe) islamskim zemljama od davnine bili meta nasilničkih napada, što je dosegnulo vrhunac u nacističkom programu za njihovo istrjebljenje. U tome je pogledu shema bliska latinskoj pojmovnoj vezi između neprijatelja (hostis) i žrtve (hostia). Neprijatelj, odn. žrtva uništava se kako bi se društvo integriralo i pomirilo u novom duhu zajedništva, što je ponovno u skladu s hebrejskim prototipom žrtvovanja jarca kao dijela obreda upravo za Dan pomirbe.
