zvonik, toranj za smještaj crkvenih zvona, sastavni dio sakralne graditeljske cjeline; može imati i obrambeno-zaštitnu funkciju, a katkada se na nj ugrađuje gradski sat. Zvona su se u crkvi počela upotrebljavati od VII. st. za pozivanje vjernika na molitvu, a od VIII. st. gradili su se zvonici kao posebne građevine. Najstariji su kružna tlocrta, odvojeni od crkve (zvonik crkve Sant’Apollinare in Classe u Ravenni, IX–X. st.). U doba romanike također su se gradili zvonici odvojeni od crkve, a najčešće su bili kvadratna tlocrta. Od gotike su uglavnom sastavni dio crkve; različitih su oblika (kvadratni, višekutni ili u donjem dijelu kvadratni a u gornjem višekutni); u donjem su dijelu masivni i zatvoreni, što su viši, imaju veći broj otvora (monofore, bifore, trifore), a na najvišem katu, gdje su smještena zvona, gotovo su potpuno rastvoreni. Renesansni zvonici imali su uglavnom jednostavne kvadratne osnove, a barok je ponovno donio razvedene oblike te im dao dekorativno značenje. Kod skromnijih građevina zvonici su dio pročelja, a vrlo često poprimaju oblik preslice s otvorima za zvona. U suvremenoj arhitekturi, zahvaljujući novim materijalima i konstrukcijama, dobivaju vrlo slobodne, često bizarne oblike, npr. zvonici crkve Svete obitelji (Sagrada família) A. Gaudíja u Barceloni (1883–1926). U Hrvatskoj je najstariji sačuvani zvonika na crkvi sv. Spasa na vrelu Cetine (druga polovica IX. st.). U priobalnom se području posebnošću i ljepotom izradbe osobito ističu zvonici podignuti u doba romanike, gotike i renesanse – zvonik katedrale u Rabu (XII. st.), crkve sv. Marije u Zadru (1105), katedrale u Splitu (XII–XVI. st.), Trogiru (XIII–XVI. st.), Hvaru (XVI. st.). U sjevernoj Hrvatskoj najpoznatiji su zvonici podignuti potkraj XIX. st. u duhu historicizma (neoromanički zvonici katedrale u Đakovu i neogotički katedrale u Zagrebu).
