zavjet (grč. εὐχή: prošnja, zavjet; lat. votum: želja, zavjet).
1. Svečano obećanje kojim se netko obvezuje božanstvu/Bogu da će nešto učiniti ili se nečega odreći kako bi se ishodila neka milost. To može biti neko teško izvršivo djelo, žrtva, odricanje od dopuštenih užitaka, hodočašće i dr. U starih Rimljana zavjete su u ime države izricali visoki činovnici pri nastupu službe, vojskovođe pred polazak u rat, u velikoj javnoj pogibelji i sl. U grčkoj religiji bogovima su se zavjetovali, odnosno posvećivali predmeti u znak osobnoga predanja božanstvu: zavjetovala se odjeća, gradili se kipovi ili hramovi. U kršćanstvu zavjet je promišljeno i slobodno Bogu dano obećanje o mogućem i većem dobru. Vjernici zavjetuju sebe ili druge osobe uz određeni bogoštovni čin (molitva, post, dobro djelo). Zavjet je vezan za ulazak u neki red (redovnički zavjeti). Zavjeti mogu biti javni ili privatni, jednostavni ili svečani, privremeni ili vječni. Iz svih uvijek proizlazi obveza. Za valjanost zavjeta traži se da osoba razumije obvezu koju preuzima i da u tom bude posve slobodna. Predmet zavjeta mora biti nešto što je moguće učiniti i što unapređuje duhovno stanje zavjetovanika. U kršćanstvu od javnoga i svečanoga zavjeta može osloboditi crkvena vlast, od privatnoga može osloboditi ili ga zamijeniti ispovjednik. Obveza izvršenja zavjeta prestaje ako je predmet zavjeta postao nemoguć ili su se bitno izmijenile okolnosti.
2. Naziv (lat. testamentum: oporuka; grč. diathḗkē: savez, ugovor; hebr. berit: savez) za dio Svetoga pisma: Stari zavjet (biblijske knjige prije Isusa Krista), Novi zavjet (biblijske knjige poslije Isusa Krista).
3. Čin sklapanja ugovora o sakralnom udruživanju u savez. (→ amfiktionija)
