vokativ (lat. [casus] vocativus: dozivni [padež]), u lingvistici, naziv za jedan od padeža. U tradicionalnoj gramatici vokativom se naziva oblik u kojem stoji imenica kada označuje osobu ili biće koje se doziva ili kojemu se obraća (npr. čovječe, ženo, Bože, konju). Međutim, vokativ nije padež u istom smislu kao temeljni padeži koji izražavaju gramatičke relacije (npr. nominativ i akuzativ), jer imenica u vokativu stoji izdvojena iz rečenične strukture, odn. sama za sebe predstavlja rečenicu, sintaktički neovisnu cjelinu, umjesto da izražava gramatičke relacije imenske skupine prema drugim sintaktičkim elementima. U mnogim je jezicima imenica u vokativu identična imenskomu korijenu ili čistoj osnovi (bez padežnoga nastavka), npr. u starijim indoeur. jezicima (sanskrt, grčki, latinski). Na sličan se način vokativ tvori i u nekim drugim jezičnim porodicama, npr. u kartvelskim jezicima. Mnogi su indoeur. jezici, koji još imaju deklinaciju, izgubili vokativ (npr. njemački), a među slav. jezicima ruski i mnogi kajk. govori hrv. jezika.
