Vilović, Đuro, hrvatski književnik i publicist (Brela, 11. XII. 1889 – Bjelovar, 22. XII. 1958). Studij teologije pohađao je u Zadru. God. 1913. zaređen je za svećenika te potom otišao u Beč na studij filozofije. Nakon povratka u Hrvatsku službovao je u Međimurju, ali je ubrzo napustio svećeničko zvanje te je poslije uglavnom radio kao novinar u zagrebačkim i beogradskim dnevnim listovima. Nekadašnji pravaš i hrvatski nacionalist, postao je nacionalnim renegatom i prišao četničkomu pokretu. Bio je jedan od bliskih suradnika D. Mihailovića, zbog čega je 1946. osuđen na 7 godina zatvora. Nakon izdržane kazne živio je u Bjelovaru. Vilović je bio jedan od najčitanijih i najkontroverznijih pisaca hrvatske međuratne književnosti. Prije odlaska u Beč javljao se u pravaškim i katoličkim književnim glasilima, uglavnom crticama i feljtonima zavičajne i kršćanske tematike, a 1912. objavio je spjev Mihovil Pavlinović pod pseudonimom Đurić Guslar. Njegov prvi, moderno strukturiran roman Esteta (1919) autobiografski je intonirana priča podnaslovljena kao »roman vječnih boema«. Autobiografski motivi, posebice opsesivni motiv ljubavnoga života svećenika, te moral seoske zajednice u središtu su pozornosti romana Međimurje (1923), Majstor duša (1931) te manje uspjeloga Zvono je oplakalo djevicu (1938), koji su zbog izrazitog antiklerikalnoga stajališta svojedobno izazivali oštre ideološke polemike. Roman Tri sata (1935) svojevrsna je dokumentaristička kronika Međimurja. Vilović je objavio i novelističke zbirke Hrvatski sjever i jug (1930), Zagaljeni životi (1923) i Mandorlato (1924) te roman za mlade Pas Cvilek, dječak Ivek i dudaš Martin (1934), a napisao je i libreto za operu K. Odaka Dorica pleše (1934). Iznimno popularan 1920-ih i 1930-ih, nakon rata ubrzo je pao u zaborav. Iako mu je pripovjedački dar katkada trpio zbog površnosti i podilaženja zahtjevima publike te vlastitih, počesto kontroverznih uvjerenja, ubraja se među istaknutije predstavnike hrvatske psihološke proze međuratnoga razdoblja.
