Verdaguer i Santaló [bərδəγe' i səntəlo'], Jacint (znan i kao Mossen Cinto), španjolski književnik katalonskoga jezičnog izraza (Folgueroles, 17. V. 1845 – Barcelona, 10. VI. 1902). Skromna podrijetla; svećenik, odgojen na klasičnoj grčkoj i rimskoj književnosti. Među prvacima katalonskoga kulturnoga preporoda (Renaixença). Proslavio se dvjema epskim poemama, Atlantida (L’Atlàntida, 1877) i Canigó (1885), kojima je učvrstio položaj katalonskoga kao jezika književnosti. U prvoj se bavi otkrićem Novoga svijeta kao ponovne uspostave ravnoteže izgubljene nestankom Atlantide, a u drugoj mitskim tumačenjem osnutka Katalonije. Poeme se odlikuju otmjenim književno-jezičnim izrazom, zbog čega zauzimaju istaknuto mjesto u katalonskoj književnosti. Napisao je i više zbirka religioznih pjesama te proza (npr. Dnevnik hodočasnika u Svetu zemlju – Dietari d’un pelegrí a Terra Santa, 1889; Priče – Rondalles, 1905) i dr.
