TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Vandali

Vandali, istočnogermanski narod. Isprva vjerojatno naseljeni na baltičkoj obali, u I. st. obitavali su između srednje Odre i Visle (Plinije Stariji, Tacit). Moguće je da su pripadali kulturnom krugu Lugijaca, vjerojatnih nositelja przeworske kulture s kojom se Vandali obično povezuju. U II. st. pojavile su se dvije vandalske etničke skupine, Silinzi u Šleskoj te Hasdinzi u porječju gornje Tise. Vrela navode navale Hasdinga 171. u Daciju, 248. u Donju Meziju i 270. u Panoniju, a rimski car Marko Aurelije Prob (276–282) u dva je navrata porazio Vandale, koji su bili provalili na područje Carstva. U prvoj pol. IV. st. Hasdinge su potukli Goti i ubili njihova kralja Vizimera pa im je car Konstantin I. Veliki 335. dopustio naseljavanje u Panoniji. U IV. st. vjerojatno su preko Gota prihvatili arijanizam, a stupili su i u bliske veze s iranskim Alanima. Pod pritiskom premještanja naroda izazvanih prodorom Huna bili su prisiljeni potkraj IV. st. na novu seobu. God. 401. vandalske su skupine zajedno s Alanima prodrle u Panoniju, Norik i Reciju, a potkraj 406. prešle su pod vodstvom hasdinškoga kralja Godigizela (umro 406) Rajnu, gdje su im Franci pružili uzaludan otpor. Opustošivši Galiju, pod Gunderikom (406–428) prebacili su se 411. s Alanima i Svevima u Hispaniju. Ondje su carske vlasti s njima 411. sklopile ugovor o savezu, pa su se Hasdinzi i Svevi naselili u Galeciji (današnja Galicija i sjeverni Portugal), Silinzi u Betici, a Alani u Luzitaniji. Uskoro su se iznova odali pljački, no Carstvo je uz pomoć Vizigota potuklo Silinge i Alane, što je potaknulo njihovo sjedinjenje s Hasdinzima. Između 418. i 428. Vandali su u borbi sa Svevima i Rimljanima proširili utjecaj na gotovo cijelu Hispaniju, a 425. napali su čak Baleare i obalu Mauretanije. Pod Geiserikom (428–477) prešli su Gibraltar 429. i zauzeli znatan dio sjeverne Afrike s Kartagom (439). Njihova su osvajanja rimske vlasti priznale ugovorima 435. i 442., čime su Vandali izrasli u treću onodobnu silu na Sredozemlju. Vandalsko je brodovlje zaposjelo i Baleare, Sardiniju, Korziku i Siciliju, koju su najvećim dijelom prepustili 476. Odoakru uz plaćanje danka (491. ostatci Sicilije bili su predani ostrogotskomu kralju Teodoriku). U srpnju 455. opljačkali su Rim (među ostalim, ponijeli su i blago iz Salomonova hrama u Jeruzalemu, što je 1794. potaknulo, iako ne sasvim opravdano, nastanak pojma vandalizam), a 468. suzbili su napad moćnog istočnorimskoga brodovlja na Kartagu. Mirom s Istočnorimskim Carstvom 474. bile su im potvrđene sve dotadašnje teritorijalne stečevine. Pod Hunerikom (477–484) bila je zaoštrena vjerska politika i bili su potaknuti progoni pravovjerne Crkve. Njih je obustavio Guntamund (484–496), čiju su vladavinu obilježile borbe s Maurima i berberskim nomadima. Njegov nasljednik Trazamund (496–523) nastojao je održavati dobre veze s Bizantom, a takva je politika vrhunac doživjela pod Hilderikom (523–530). Njegovo zbacivanje (530) i smrt (533) pružili su caru Justinijanu I. Velikom izliku za rat protiv već oslabljenih Vandala. Vojskovođa Belizar 533–534. uništio je vandalsku državu, zarobivši posljednjega kralja Gelimera (530–534). Vojno sposobni Vandali bili su uključeni u rimsku vojsku, a vandalske su se skupine još znale pridružiti pobunama protiv bizantske vlasti u sjevernoj Africi (536., 546), no nakon toga im se izgubio svaki trag. U srednjem vijeku pojedini su pisci etnonim Vandali koristili za zapadnoslavenske narode.

Citiranje:
Vandali. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 25. 9. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63826>.