ukrasno bilje, jednogodišnje, dvogodišnje ili višegodišnje zeljaste biljke, listopadno, zimzeleno ili crnogorično drveće, grmlje i penjačice koje se uzgajaju zbog ukrasne vrijednosti cvijeta, lista, stabljike, ploda, kore i sl. Sadi se za uređenje zelenih površina kao što su vrtovi, balkoni, terase, parkovi te za uređenje interijera (lončanice i rezano cvijeće).
Klasifikacija ukrasnoga bilja ne podudara se s botaničkom sistematikom, jer je naglasak na karakteristikama proizvodnje, uzgoja i primjene. Tako se prema trajnosti i uzgojnom ciklusu zeljaste ukrasne vrste dijele na jednogodišnje, dvogodišnje, geofite i trajnice, a drvenaste na penjačice, grmlje i drveće. Prema primjeni dijele se na sobno, vrtno, parkovno, balkonsko, vodeno bilje, a prema toleranciji na klimatske prilike na bilje za primjenu u kontinentalnom ili u mediteranskom području.
Do XVI. st. u Europi su se uzgajale ugl. autohtone vrste i mali broj vrsta iz Azije, Sredozemlja, Kine, Indije i Irana, a unosile su se i vrste iz Sjeverne i Južne Amerike. Prema biološkom podrijetlu u primjeni su bili prirodni oblici, ali znatno je veći broj bio selekcioniranih oblika, i to stabilnih oblika, međuvrsnih hibrida kao npr. petunija (Petunia × hybrida), te poliploidnih oblika (gigantea, grandiflora, maxima) kao npr. pelargonija (Pelargonium grandiflorum). Međutim, značajke selekcioniranih oblika nisu stabilne i poremećene su gametogeneze. Ugl. ne stvaraju sjeme, a ako ga stvaraju, njime se svojstva ne prenose na potomstvo.
Potražnja za biljnim vrstama mijenja se pod utjecajem mode, natjecanja zemalja, globalne ekonomske i polit. situacije. Zato se u proizvodnji ukrasnoga bilja nastoji proizvesti kvalitetan proizvod koji će biti otporan na bolesti i štetnike, zanimljiva izgleda i bogate cvatnje te dobre trajnosti i otpornosti u primjeni. To se postiže oplemenjivačkim radom i novim istraživačkim ekspedicijama. Znanstvenici u svijetu već se više od 10 god. intenzivno bave uvođenjem (introdukcijom) samoniklih biljnih vrsta u uzgoj i primjenu za hortikulturne svrhe. Zemlje poput Izraela i Australije, bogate autohtonom vegetacijom, na tome temelje svoju cvjećarsku industriju i proboj na tržište. Novu kulturu definiraju kao: novootkriveni rod ili vrstu; novointroducirane kultivare biljnih vrsta uzgojenih ranijih godina, koje su ostale zaboravljene ili je informacija o njihovoj kulturi nepotpuna; biljne vrste kultivirane u stranim zemljama koje nisu uvedene u njihovoj zemlji ili vrste koje je moguće proizvesti novim tehnologijama, kojima se povećava kvaliteta vrste i skraćuje vrijeme proizvodnje. Pojam nove vrste ne odnosi se uvijek na potpuno novu vrstu. Može se odnositi na već poznatu, manje značajnu vrstu koja se ponovo vraća na tržište i postaje popularnijom ili na vrstu koja je već popularna u drugim zemljama.
Ukrasno bilje proizvodi se u rasadnicima, vrtlarijama na otvorenom i u zaštićenim prostorima, gdje je gl. cilj razmnožiti i uzgojiti biljku do prodajne faze. Pritom ekološki čimbenici poput svjetla, temperature, vode, gnojidbe, supstrata moraju biti optimalni za pojedinu biljnu vrstu i njezinu specifičnu fazu rasta. U mjerama njege biljaka vrlo je važna zaštita od bolesti i štetnika.
Ukrasno se bilje prodaje na veliko na aukcijama, od kojih je najveća i najznačajnija na svijetu ona u niz. gradu Aalsmeeru. Proizvodnja ukrasnoga bilja u suvremenom je društvu visokodohodovna, dinamična i rastuća gosp. grana. Međunarodno je tržište ukrasnoga bilja globalizirano, pod snažnom konkurencijom, a prevladava proizvodnja iz zemalja Afrike, Kariba i Pacifika.
U Hrvatskoj poč. XX. st. nije bilo organizirane proizvodnje ukrasnoga bilja, vrtlarska proizvodnja nije bila razvijena, nije bilo rasadnika ukrasnoga grmlja, drveća ni trajnica, a kulture nisu zadovoljavale ni količinom ni kvalitetom. Sjeme rezanoga cvijeća i ukrasnoga bilja uvozilo se za zimsko i ranoproljetno razdoblje ugl. s francuske i tal. rivijere, a za ljeto i ranu jesen s područja današnje Njemačke i Češke.
Struka se počela razvijati kada je prvi docent vrtlarskih znanosti na zagrebačkom Sveučilištu Z. Arnold 1932. potaknuo osnivanje Hortikulturnoga društva u Zagrebu. God. 1934. u Dubrovniku je počela prva organizirana proizvodnja ukrasnoga bilja, a u Zagrebu je Vrtlarija Markuševac proizvodila ukrasno bilje za potrebe grada. God. 1937. otvarale su se vrtlarije diljem Hrvatske: u Splitu, Rijeci (Zadruga za proizvodnju cvijeća, povrća i voća), Vinkovcima (rasadnik Braća Kuman), Sisku (Poljoprivredno dobro Farkašić), a u Zagrebu specijalizirani rasadnik vrtnih arhitekata Pavla i Sale Ungar. Na Arnoldov je poticaj 1937. na Gospodarsko-šumarskom fakultetu u Zagrebu osnovan Zavod za vrtlarstvo, što je bio početak visokoškolske znanstvene i nastavne djelatnosti na području ukrasnoga bilja. Danas se ona razvila u dva osnovna smjera: cvjećarstvo i parkovna dendrologija te krajobrazna arhitektura.
Proizvodnja ukrasnoga bilja dosegnula je vrhunac potkraj 1960-ih. Poč. 1980-ih nastao je zastoj zbog poskupljenja energenata, poslije zbog rata, privatizacije i smanjenoga tržišta te se potreba za ukrasnim biljem većinom podmirivala uvozom. Zbog slabe opremljenosti zaštićenih prostora za uzgoj te usitnjenosti i raznovrsnosti (diversificiranosti) proizvodnje, domaći proizvođači kvalitetom, količinom ni asortimanom nisu konkurentni uvoznomu biljnomu materijalu. Mogućnost je poboljšanja proizvodnje u uvođenju samonikle flore u hortikulturnu proizvodnju. Za hrv. proizvodnju ukrasnoga bilja posebno su zanimljive samonikle autohtone vrste, koje predstavljaju neiskorištene vrijednosti. Zbog specifičnoga položaja na granici različitih klimatskih utjecaja Hrvatska je u biljno-geografskom pogledu jedna od najzanimljivijih eur. zemalja. Raznolikost flornih elemenata uz velik broj endema jedna je od značajki hrv. flore, koja je oduvijek privlačila istraživače drugih zemalja, te je danas u svj. rasadnicima znatan broj vrsta hrvatskoga podrijetla: velebitska degenija, istarski zvončić, dalmatinska iglica, hrvatska bresina i dr.
