Trpimir I., hrvatski knez, vladao približno od 845. do 864. Ne zna se je li bio nasljednik svojeg prethodnika Mislava ili je na prijestolje došao izborom. On je prvi vladar koji se nazivao knezom (ili vojvodom) Hrvata (Chroatorum dux). Svoje je sjedište imao na Klisu i u Bijaćima kraj Trogira, a možda i u Kninu. Splitskoga nadbiskupa Petra nazivao je kumom pa se može pretpostaviti da se krstio kao odrasla osoba. Svoju naklonost kršćanstvu pokazao je gradnjom samostana u Rižinicama podno Klisa, gdje su benediktinci trebali moliti za spas njegove duše (o čem govori i ulomak kamenoga natpisa s njegovim imenom, nađen u Rižinicama). Moguće je da je za njegove vladavine bio podignut i samostan sv. Bartola na Kapitulu kraj Knina, pa mu se može pripisati dovođenje benediktinaca u Hrvatsku (možda iz Beneventa). Iskazujući novu vjeru, hodočastio je u Cividale, gdje su se on i njegov sin Petar dali upisati u Čedadsko evanđelje. Na svojem je dvoru 846–848. primio i znamenitoga benediktinskog teologa Gottschalka, koji je o svojem boravku na Klisu ostavio kraći zapis u kojem je Trpimira nazvao rex Sclauorum (kralj Slavena) i zabilježio njegovu pobjedu nad »narodom Grka«, pri čem je vjerojatno mislio na neku bizantsku ekspediciju. Ne može se pouzdano tvrditi da je Trpimir imao veze s pljačkom grada Caorlea kraj Venecije, koju su poduzeli Hrvati 846. god., ali izvori kazuju da je Hrvate 852. napao bugarski kan Boris s kojim je Trpimir potom sklopio povoljan mir. God. 852. dao je sastaviti darovnicu (Trpimirova darovnica) kojom je splitskomu nadbiskupu potvrdio imanja splitske Crkve na hrvatskom području te mu darovao desetinu sa svojega kliškog posjeda, a kao zahvalu za određenu količinu srebra koju mu je splitski nadbiskup dao za samostan u Rižinicama. Veći dio teksta darovnice autentičan je, ali je dio umetnut poslije. Iz darovnice je vidljivo da je kršćanstvo tek počelo prodirati u Hrvatsku (nema kršćanskih imena), da je Trpimir bio okružen županima nepoznatih ingerencija, te da je nastojao organizirati dvor po uzoru na franačke (kapelani kao voditelji kancelarije). U darovnici Trpimir ističe da je vladar Hrvata »milošću Božjom«, što znači naglašavanje samostalnosti, a spominjanje italskoga kralja Lotara I. u dataciji treba shvatiti kao formalno priznavanje njegova vrhovništva. Osim titule dux, i titula dominus (gospodin) u Čedadskom evanđelju svjedoči o njegovu samostalnom statusu, što potvrđuje i Gottschalk. Imao je dva ili tri sina (Petar, Zdeslav i Muncimir – ako ime Petar nije bilo krsno ime jednoga od dvojice potonjih) koji ga nisu uspjeli odmah naslijediti, već su nakon njegove smrti izbjegli u Bizant. Vjeruje se da su nakon Muncimira svi hrvatski vladari bili njegovi potomci, pa se uvriježilo nazivati ih Trpimirovićima.
