Tintoretto [~re't:o] (pravo ime Jacopo Robusti [robu'sti], u mladosti poznat i kao Jacopo Comin [komi:'n],), talijanski slikar (Venecija, između 29. IX. i poč. XI. 1518 – Venecija, 31. V. 1594). Nadimak dobio po zvanju svojega oca bojadisara svile (il tintore). Najistaknutiji je predstavnik mletačkoga manirizma i preteča baroka. Razvio se pod utjecajem Parisa Bordonea, Parmigianina, Bonifazija de’ Pitati, Tiziana i Andrije Medulića, s kojim je izvodio freske u palači Zeno di Crociferi u Veneciji (1540–45), te Michelangela, osobito njegova načina oblikovanja ljudskoga tijela. U svojim je djelima spojio blještavi venecijanski kolorizam sa snažnim osjećajem za prostornost i dramatska kompozicijska rješenja, a osobito je uspjelo rješavao problem prostora, poglavito zračnu perspektivu. Svoja je glavna djela ostvario u Veneciji za crkvene i svjetovne naručitelje. Već u početku samostalnoga djelovanja primijenio je smiona kompozicijska rješenja; u Posljednjoj večeri u crkvi San Marcuolo (1547) snažno dramatsko uzbuđenje postigao je oštrim kontrastima svjetla i sjene. Za Scuola Grande di San Marco naslikao je ciklus o svečevim čudima Sv. Marko oslobađa roba (1548), Našašće tijela sv. Marka (1562), Odnošenje tijela sv. Marka (1562–66), jedno od najznačajnijih dostignuća manirističkoga slikarstva zbog asimetrične kompozicije, osebujne i naglašene dinamike izražene u pokretu likova, ali i po kolorističnim i svjetlosnim kontrastima. U svim odajama bratovštine Scuola Grande di San Rocco između 1564. i 1587. izveo je životno djelo, 56 velikih slika s prizorima iz Staroga i Novoga zavjeta (Mojsije, prizori iz života Marijina te života i muke Kristove s vrhuncem na velikom platnu Raspeće, 1565). Za Duždevu palaču naslikao je, među ostalim, povijesnu kompoziciju Bitka za Zadar (1582), te golemi prikaz Raja (1588., dvorana Velikoga vijeća), koji slovi za najveće platno u povijesti slikarstva. U smirenijoj maniri radio je manje biblijske kompozicije (Suzana u kupelji, oko 1560), alegorijske i mitološke kompozicije (Filozofi, 1571–72; Bakho i Arijadna, 1587), te veći broj psihološki produbljenih portreta, osobito muškaraca (Autoportret, 1567). Svojim osjećajem za prostornost, dramatska kompozicijska rješenja i fantastičnom rasvjetom utjecao je na mladoga El Greca.
