tabula rasa [ta'~ ra:'za] (latinski: ostrugana, izbrisana ploča).
1. U antičkom Rimu, vrsta tabulae ceratae, s koje je struganjem izbrisan tekst pa se na njoj moglo ponovno pisati.
2. U filozofiji, postavka po kojoj individualno ljudsko biće rođeno kao »neispisana ploča«, tj. izražava besadržajnost duha i nedostatak životnog iskustva. Naziv su koristili skolastici, označivši njime stanje duha u kojem nijedno osjećanje nije utisnuto, a ljudska svijest pasivan je receptivan primatelj (T. Akvinski). Tvrdnja J. Lockea (suprotna teoriji o prirođenim idejama) ističe da u razumu ne postoji nikakav spoznajni sadržaj prije iskustva, te je zbog toga razum neispisana ploča: nihil est in intellectu, quod non prius fuerit in sensu (ništa nije u razumu što prije toga nije bilo u osjetu). G. W. Leibniz tomu dodaje, nisi intellectus ipse (ništa osim samoga razuma), podupirući tako kritiku senzualizma, koji ne može jamčiti apriornu istinu.
3. Izraz se u svakidašnjem govoru također upotrebljava kao oznaka za neznalicu, tj. osobu na kojoj iskustvo, znanje i obrazovanje nisu ostavili nikakva traga.
