struka(e): | |
ilustracija
ŠVICARCI, jezici
ilustracija
ŠVICARCI, A. Giacometti, Diego, 1950.
ilustracija
ŠVICARCI, Avenches, rimski amfiteatar, oko 100. god.
ilustracija
ŠVICARCI, Basel, zgrade uz obalu rijeke Rajne
ilustracija
ŠVICARCI, Fribourg, katedrala sv. Nikole, XIV-XV. st.
ilustracija
ŠVICARCI, J. Arp, Metamorfoza, 1935.
ilustracija
ŠVICARCI, K. Witz, Čudesni ribolov, 1444., Ženeva, Musée d'Art et d'Histoire
ilustracija
ŠVICARCI, Luzern, Vodeni toranj i Kapellbrücke, prva pol. XIV. st.
ilustracija
ŠVICARCI, M. Botta, kuća u Rivi San Vitale, 1971-73.
ilustracija
ŠVICARCI, P. Klee, Planine zimi, 1925., Bern, Kunstmuseum
ilustracija
ŠVICARCI, Zürich, crkva Wasserkirche, XIII. st.
ilustracija
ŠVICARCI, Zürich, crkva Wasserkirche, XIII. st.

Švicarci, narod u Švicarskoj; oko 5,9 milijuna pripadnika. Švicarci su govornici njemačkoga (Germanošvicarci), francuskoga (Frankošvicarci), talijanskoga (Italošvicarci) i retoromanskoga (Retoromani) jezika. Potječu od etničkih skupina germanskoga, keltskoga i italskoga podrijetla. Upravo su jezična, vjerska i kulturna raznolikost te lokalne i regionalne (kantonalne) tradicije i specifičnosti postali označiteljima jedinstvenoga švicarskog identiteta, koji se uvelike temelji na povijesnom iskustvu nastanka Švicarske Konfederacije. Posebice se ističe razdoblje sklapanja prvotnoga saveza između triju »šumskih« kantona, važnost kojega se odražava i legendama o Wilhelmu Tellu, švicarskom nacionalnom junaku, te švicarska višestoljetna neovisnost.

Povijest

Povijest  → švicarska, povijest

Jezici

Od 7,2 milijuna stanovnika Švicarske Konfederacije, god. 2000. njih 63,9% imalo je kao prvi jezik njemački, 19,5% francuski, 6,6% talijanski i 0,5% neki oblik rumončkoga ili pak ladinskoga (engadinskoga) retoromanskoga (preostalih 9,5% otpada na druge jezike, uglavnom useljeničke). Granica između francuskoga i njemačkog područja stoljećima se pomicala na štetu francuskoga: od V. st. bila je na rijeci Aare, a u XVIII. st. na rijeci Thielle (njemački Zihl). Njemački se također širio i na račun retoromanskoga i talijanskoga na jugoistoku. Šest skupina njemačkih govora Švicarske pripada alemanskomu narječju. Od dvanaest pučkih (skupina) govora romandskoga (»francuskoga«) dijela Švicarske povijesno glavninom pripadaju frankoprovansalskomu, a samo na krajnjem sjeverozapadu, na ograničenu području, govori se francuski tip (franc-comtois). No zbog dugotrajnoga djelovanja škole, medija i visoke urbaniziranosti života, danas su kod većine stanovnika mjesni govori zamijenjeni u živoj uporabi regionalnim oblikom francuskoga, vrlo bliskim službenomu i standardnomu jeziku. Svaki od šest alemanskih dijalekata služi za svakodnevnu govornu komunikaciju, u manje formalnoj javnoj komunikaciji rabi se švicarski njemački (Schwyzerdütsch, Schwiizertüütsch, Schwytzertüütsch, svojevrsna koine koja ima regionalne varijante), a u strogo formalnom obraćanju (predavanja, govori, glavne vijesti na radiju i televiziji) upotrijebit će se visokonjemački, tako da je na djelu svojevrsna diglosija. Talijanski govori (u kantonu Ticino/Tessin i najjužnijim dijelovima Grižunskoga kantona/Graubünden) pripadaju lombardskomu narječju, ali i oni sve više uzmiču pred standardnim talijanskim. Manje od 40 tisuća Retoromana koji žive u Grižunskom kantonu (njih još 10-ak tisuća raštrkano je diljem Švicarske) služi se, osim mjesnim govorima u svakodnevnoj komunikaciji, s pet solidno standardiziranih i književnih jezika (surselvski, sutselvski, surmeirski, puter ili gornjoengadinski i vallader ili donjoengadinski), a danas se pokušava oblikovati dogovorno normirani zajednički jezik za sve švicarske Retoromane, tzv. rumantsch grischun. Do god. 1938. u Švicarskoj su bila tri službena jezika: njemački, francuski i talijanski. Zbog talijanskog presezanja na dijelove Švicarske u doba fašizma (obrazlaganih navodnim talijanstvom retoromanskoga), god. 1938., nakon referenduma, retoromanski je bio proglašen četvrtim nacionalnim jezikom Švicarske, a to mu je dalo status suslužbenoga (kooficijelnoga) u Grižunskom kantonu. Ustavnim promjenama koje su uslijedile nakon referenduma od 10. III. 1996., retoromanskomu je priznat status »službenoga za odnose između Konfederacije i građana koji govore retoromanski«. Zbog svega toga velik broj Švicaraca aktivno je dvojezičan, pa i trojezičan.

Književnost

Švicarska književnost skupni je naziv za djela švicarskih književnika napisana na njemačkom, francuskom, talijanskom i retoromanskom jeziku. Nastala na području malene zemlje, odražavala je njezinu povijest i način života te izrazila specifična obilježja svojevrsnoga helvetizma (npr. moralnu strogost, privrženost tradiciji, građanska samosvijest).

Švicarska književnost na njemačkom jeziku

U srednjem vijeku širila se među Švicarcima legenda o Wilhelmu Tellu te je lik borca koji brani svoje dostojanstvo nadahnjivala ne samo ljude iz naroda već i pisce kronika. Iako se u XVIII. st. počelo sumnjati u autentičnost Tellove pojave, njegov je pothvat nadahnuo mnogobrojne pisce i slikare. Među književnicima njemačkoga jezika istaknuo se u XVI. st. pristaša reformacije P. Gengenbach (oko 1480 – oko 1525), baselski majstor pjevač i tiskar, autor pokladnih i moralno-didaktičkih igrokaza. Na crkvenoj reformi radio je humanist U. Zwingli (1484–1530). Oslanjajući se na »Bibliju«, Zwingli je težio demokratizaciji života smatrajući da narod ima pravo ne priznavati vlast koja se ogriješila o »božanske zakone«. Njegovi spisi i duh njegova nauka ostavili su značajan trag u švicarskoj književnosti; po Voltaireovim riječima, u njegovu djelu ima više privrženosti slobodi nego kršćanstvu. Ideje prosvjetiteljstva dobile su svojega tumača u pjesniku i romanopiscu A. Halleru (1708–77) koji se zanimao za političke probleme, govorio o državi i njezinim institucijama te kritizirao bernske patricije i idealizirao patrijarhalni život. Kritičar J. J. Breitinger (1701–76) nastojao je osloboditi švicarsku književnost od utjecaja klasicizma. Značajan je pjesnik u XVIII. st. bio S. Gessner (1730–88), u čijem djelu prevladava idealizacija švicarskoga krajolika (»Idile«, 1756), apoteoza Arkadije, ljubav prema prirodi i jednostavnomu seoskom životu. Racionalizmu i svemu što se razumijeva pod idejama prosvjetiteljstva suprotstavio se kršćanski mistik i teolog, pjesnik Johann Kaspar Lavater (1741–1801). Svoje religiozno uvjerenje izrazio je u djelu »Pogledi u vječnost« (»Aussichten in die Ewigkeit«, I–IV, 1768–78), a rodoljubiva raspoloženja u »Švicarskim pjesmama« (»Schweizer Lieder«, 1767). Sentimentalizam dolazi do izražaja u pjesmama Johanna Gaudenza von Salis-Seewisa (1762–1834). Epoha romantizma obilježena je utjecajem njemačkih književnika L. Uhlanda, F. Schillera, Novalisa i drugih, te škotskog romanopisca W. Scotta. Doba romantičarskih balada i povijesnih pripovijesti, zanimanja za pučke legende i poetizacije pustolovina i viteštva nije ostavilo znatnijega traga u švicarskoj književnosti. Značajno je djelo pedagoga i pastora J. Gotthelfa (1797–1854), koji je kritički promatrao švicarske seljake i uz političke opservacije često na satiričan način ocjenjivao ljude i prilike. Ime G. Kellera (1819–90) vezuje se uz punu afirmaciju realizma u švicarskoj književnosti. Povjerenje u ljude i zajednicu, potreba da se nađe korisno mjesto u društvu, odricanje od svega što je neostvarivo i traženje zadovoljstva u svakidašnjici karakterizira djelo toga pisca malograđanskog ugođaja. Kellerov suvremenik C. F. Meyer (1825–98) pisao je u duhu romantizma, osjećao je francuske književne vrijednosti, a kao pisac njemačke sredine zauzimao se za sintezu germanskog i latinskoga duha. S »fin de siècleom« sve je više raslo zanimanje za formalno savršenstvo pjesničkoga djela, tražile su se nove izražajne mogućnosti; realistički izraz i kellerovsko slikanje svakidašnjice ustupili su mjesto osjećaju tjeskobe, osamljenosti, nezadovoljstva, nemira i individualnoga prosvjeda protiv umorne civilizacije. U tom smislu očitovao se pjesnik H. Leuthold (1827–79), čiji opus obiluje ugođajima jeseni, starenja, bolesti, tuge, beznađa i umiranja. Posebno mjesto na prijelazu iz XIX. u XX. st. zauzima djelo C. Spittelera (1845–1924), dobitnika Nobelove nagrade 1919. Romantik po raspoloženju, štovatelj mitologije, nespokojan u svijetu novčara i trgovaca, prigrlio je antiku i simbole prošlosti; njegovo je djelo prožeto čežnjom za duhovnim oslobođenjem. Među piscima koje je nadahnjivalo Spittelerovo djelo bio je Joseph Viktor Widmann (1842–1911); urednik revije »Der Bund«, pjesnik, pripovjedač, dramski pisac, pisao je apoteozu jednostavnosti te tražio pouku i pravu životnu mudrost u svakidašnjem radu običnih ljudi. Neki su se pisci u to doba obilno služili lokalnim koloritom, istraživali folklor, obrađivali pučke legende idealizirajući sve što nosi biljeg patrijarhalnih običaja, »zlatnih vremena« i nacionalne romantike. Dva svjetska rata, sumnja u građanske institucije, kriza savjesti i moralne preokupacije dolaze do izražaja u mnogim djelima. Karakterističan je u tom smislu roman Meinrada Inglina (1893–1971) »Švicarsko ogledalo« (»Schweizerspiegel«, 1938). Nakon II. svjetskoga rata došlo je i do obnove tzv. domovinske književnosti (Heimatliteratur), što se između ostaloga očitovalo u romanima s temama iz švicarske povijesti, dramskim djelima u formi pokladne igre (Caesar Von Arx, 1895–1949) te književnosti na lokalnim narječjima. Djelo Arnolda Küblera (1890–1983) i Kurta Guggenheima (1896–1983) odlikuje tradicionalno pripovijedanje. Najvažnija su imena suvremene švicarske književnosti njemačkoga izraza M. Frisch (1911–91) i F. Dürrenmatt (1921–90), pretežno dramatičari. Frisch osvjetljuje neke paradokse današnjega svijeta, pa je cijeli njegov opus suočenje s bitnim problemima ljudske opstojnosti. Dürrenmatt se u dramama služi ironijom, dosjetkom i humorom; iza spomenika, autoriteta, imena, titula i ordena otkriva ljudske slabosti, poroke, retoriku i sebičnost. U 1960-ima javio se nov naraštaj pisaca poput Otta Waltera (1928–94), Jürga Federspiela (1931–2007) i Adolfa Muschga (r. 1934), čije djelo odlikuje ironičan ton i kritika švicarskoga društva. U tom je razdoblju došlo do obnove lirike na narječju i na razgovornom jeziku, koju obilježava poruga, parodija i igra riječima. Posebno se ističu pjesnici modernih izražajnih sredstava Eugen Gomringer (r. 1925), Mani Matter (1936–72) i Dieter Fringeli (1942–99). Književnost s kraja XX. st. odlikuje se tematskom i stilskom raznolikošću. Značajniji su autori Pierre Imhasly (1939–2017) i Klaus Merz (r. 1945), čije je djelo određeno vezanošću uz uži zavičaj, potom Isolde Schaad (r. 1944), Reto Hänny (r. 1947) i Christoph Bauer (r. 1956), koji tematiziraju gubitak slobodnih prostora i negostoljubivost gradova, te Dominik Brun (r. 1948), Peter Morger (r. 1955) i Hansjörg Schertenleib (r. 1957). Na području kratke proze ističu se Thomas Hürlimann (r. 1950), Martin R. Dean (r. 1955), Urs Richle (r. 1965) i drugi. Tematske novosti donose autori koji dolaze iz drugih kultura, a pišu na njemačkom jeziku poput Andréa Kaminskoga (1923–91) i Dantea Andree Franzettija (r. 1959).

Švicarska književnost na francuskom jeziku

Početci frankofonske švicarske književnosti vezani su uz udvorno pjesništvo iz XIV. st. (sačuvano samo u prijevodima), potom uz pučke moralitete, misterije i sotije iz XV. i XVI. st. te primjere epike (»Div Fierabras« – »Fierabras le Giant« Jeana Bagnyona iz 1478). Razdoblje reformacije u XVI. st. bilo je pod znakom antikatoličkih pamfleta i protestantsko-moralističkih traktata kakve su pisali J. Calvin (1509–64) i crkveni povjesničar Théodore de Bèze (1519–1605), koji je napisao i dramu »Abraham žrtvuje« (»Abraham sacrifiant«, 1550). Prosvjetiteljstvo su najavili Béat-Louis de Muralt (1665–1740), autor poredbene kulturološke studije »Pisma o Francuzima i Englezima« (»Lettres sur les Français et les Anglais«, 1715), Abraham Ruchat (1678–1750), koji je u stihovima opisivao Švicarsku (»Slasti Švicarske« – »Les Délices de la Suisse«, 1714), te Louis Bourguet (1678–1743), utemeljitelji književnog časopisa »Bibliothèque italique« i »Mercure suisse«. Istaknuti su prosvjetitelji bili prirodoslovac i filozof Ch. Bonnet (1720–93) te povjesničar Charles Guillaume Loys de Bochat (1685–1754). Švicarci po rođenju bili su i francuski prosvjetitelj, preteča romanizma J.-J. Rousseau (1712–78) te rani romantičar B. Constant de Rebecque (1767–1830), koji su uglavnom djelovali u Francuskoj, kao i više potonjih švicarskih pisaca (B. Cendrars, R. Pinget). Sentimentalizam, a potom i romantizam imali su znatan odjek u Švicarskoj; Philippe Sirice Bridel (1757–1845) promicao je duh helvetizma (»Helvetske pjesni« – »Poésies helvétiennes«, 1782), Isabelle de Charrière (1740–1805) napisala je više sentimentalnih epistolarnih romana (npr. »Neuchâtelska pisma« – »Lettres neuchâteloises«, 1784), a u duhu sentimentalizma pisala je i Isabelle Polier de Montolieu (1751–1832), autorica više od 100 djela (npr. »Švicarski dvorci« – »Les Châteaux suisses«, 1816). O književnosti je u duhu romantizma pisao i ekonomist i povjesničar J. Ch. L. Simonde de Sismondi (1773–1842). Romantizmu pripada i R. Töpffer (1799–1847), autor crtica i novela, a romantičarskoga su duha i autobiografski zapisi H. F. Amiela (1821–81), autora sintagme o krajoliku kao odrazu duše, te domoljubno pjesništvo Justea Oliviera (1807–76). Od sredine XIX. st. frankofonska švicarska književnost razvija se u znaku regionalizma i opisivanja života i običaja pojedinih kantona: Urbain Olivier (1810–88), Madame de Gasparins (1813–94), Eugène Rambert (1830–81), Philippe Godet (1850–1922), Philippe Monnier (1864–1911). Odmak od regionalizma razvidan je u kozmopolitskim romanima Victora Cherbulieza (1829–99) te psihološkim romanima É. Roda (1857–1910), dok je Ch. F. Ramuz (1878–1947) regionalističke teme nadopunio esteticizmom i misticizmom. Na prijelomu XIX. i XX. st. značajna je bila i pojava liričara Henryja Spiessa (1876–1940), autora neosimbolističkoga pjesništva (»Tišina trenutaka« – »Le Silence des heures«, 1904; »Božansko doba« – »Saison divine«, 1920), te dramatičara Renéa Moraxa (1873–1963), autora povijesnih freski oslonjenih na pučku predaju i često praćenih glazbom (»Tell«, 1914; »Karlo Smjeli« – »Charles le Téméraire«, 1944); u sličnom su stilu i drame Fernanda Chavannesa (1868–1936). Za I. svjetskoga rata u Ženevu su se sklonili mnogi francuski književnici i intelektualci pa je u Švicarskoj začet i dadaizam. U XX. st. istaknuli su se prozaici Alexandre Cingria (1879–1945), Robert de Traz (1884–1951), Jacques Chenevière (1886–1976) te pjesnik, esejist i putopisac Charles Albert Cingria (1883–1954). Popularne je biografije pisao G. de Pourtalès (1881–1941), sintetskim esejima istaknuo se D. de Rougemont (1906–85), zapažen doprinos književnoj teoriji dali su J. Rousset (1910–2002) i J. Starobinski (r. 1920), a filozofskim esejima istaknula se Jeanne Hersch (1910–2000). Među liričarima druge polovice XX. st. najistaknutiji su Maurice Chappaz (1916–2009), pjesnikinje Corinna Bille (1912–79) i Alice Heinzelmann (1925–99), pa Philippe Jaccottet (1925–2021), Jacques Chessex (1934–2009), koji je pozornost privukao i osebujnim romanima, te autorica feminističkoga nadahnuća Monique Laederach (1938–2004), koja se također okušala i u prozi.

Švicarska književnost na talijanskom jeziku

Ograničena je na razmjerno usko područje (kanton Ticino) i prilično je bogata od 1970-ih. Na tom jezičnom i kulturnome području djelovali su: Francesco Soave (1743–1806), pedagog i poligraf, autor djela »Postavke logike, metafizike i etike« (»Istutizioni di logica e metafisica ed etica«, 1791) i »Prava slika o Francuskoj revoluciji« (»Vera idea della rivoluzione di Francia«, 1793), Stefano Franscini (1796–1857), političar i autor više povijesnih djela, npr. »Talijanska Švicarska« (»La Svizzera italiana«, 1837–40), i lingvist Carlo Salvioni (1858–1920). Početkom XX. st. isticali su se pisci Francesco Alberti (1882–1939), Valerio Abondio (1891–1958) te osobito pjesnik i pripovjedač F. Chiesa (1871–1973; zbirka pjesama »Kaliopa«, 1907; roman »Ožujsko vrijeme«, 1925). Giorgio Orelli (1921–2013) svrstava se u najbolje pjesnike na talijanskom jeziku uopće (»Ni bijelo ni ljubičasto« – »Né bianco né viola«, 1944; »Sinopie«, 1977) kao i Fabio Pusterla (r. 1957; djela: »Ustupak zimi« – »Concessione all’inverno«, 1985; »Bocksten«, 1989; »Kamen krv« – »Pietra sangue«, 1989). Recepciju na širem prostoru i prijevode na druge jezike imali su pisci starijega naraštaja Plinio Martini (1923–79; npr. roman »Dno vreće« – »Il fondo del sacco«, 1970), G. Mascioni (1936–2003) i Giovanni Orelli (1928–2016; romani »Walacekov san« – »Il sogno di Walacek«, 1991; »Vlak Talijanki« – »Il treno delle italiane«, 1995), a od mlađih Sergio Roić (r. 1959; romani »Nebrojeni ljudi« – »Innumerevoli uomini«, 1991; »Veliko vrijeme« – »Il tempo grande«, 2004), Mattia Cavadini (r. 1979; »Varka kulâ« – »Inganno turrito«, 1995) i drugi.

Švicarska književnost na retoromanskom jeziku

Švicarska književnost na retoromanskom jeziku  → retoromani, književnosti

Filozofija

Kao prvi zaslužnik za razvoj filozofije na prostoru Švicarske spominje se njemački benediktinac Notker Labeo (oko 950–1022), voditelj samostanske škole u Sankt Gallenu, koji je bio prvi srednjovjekovni komentator Aristotela i zaslužan za stvaranje njemačke filozofijske terminologije. U doba renesanse Basel je postao središtem akademskoga života: 1460. ondje je osnovano Sveučilište na kojem je došlo do plodne razmjene humanističkih ideja, posebice zahvaljujući Erazmu Roterdamskomu, koji se onamo sklonio nekoliko godina prije smrti, i S. Münsteru (1488–1552), koji je ondje predavao od 1529., a bio je i rektor Sveučilišta. U to je doba u Baselu djelovao i alkemičar Paracelsus (1493–1541). U razdoblju prosvjetiteljstva filozofske i intelektualne rasprave vodile su se u Salonu Julie Blondeli u Bernu, a najznačajniji su filozofi bili J.-J. Rousseau (1712–78), koji je uglavnom djelovao u Francuskoj, pedagog J. H. Pestalozzi (1746–1827) te Philipp Albert Stapfer (1766–1840), koji je 1792–98. bio profesor filologije na Sveučilištu u Bernu. Na području filozofije prirode u XVIII. st. posebice su se istaknuli Ch. Bonnet (1720–93) i Johann Caspar Lavater (1741–1801). U XIX. st. došlo je do razvoja filozofije države i prava, koje su glavni predstavnici B. Constant de Rebecque (1767–1830), koji je glavninu opusa stvorio u Francuskoj, i J. Ch. L. S. de Sismondi (1773–1842). Zahvaljujući snažnom utjecaju romantizma i vraćanju antičkoj baštini tada su se intenzivirala filologijska istraživanja, koja su omogućila značajan i poslije vrlo utjecajan razvoj filozofije jezika u Švicarskoj, za što je posebice bio zaslužan A. Marty (1847–1914). U filozofiji prirode i epistemologiji istaknuli su se Ignaz Vitalis Troxler (1780–1866), Schellingov i Hegelov učenik, i ženevski profesor filozofije H. F. Amiel (1821–81), također Schellingov učenik. U polju epistemologije najznačajniji je bio R. Avenarius (1843–96), koji je od 1877. naučavao u Zürichu, a neokantovsku verziju teorije znanosti zastupao je August Stadler (1850–1910). Tijekom druge polovice XIX. st. na filozofiju u Švicarskoj snažno su utjecali i historizam (J. Burckhardt, 1818–97) te filozofija života F. Nietzschea, koji je 1869–79. predavao u Baselu. Filozofiju XX. st. u Švicarskoj odlikuje snažan prodor filozofije egzistencije, glavni predstavnici koje su Paul Häberlin (1878–1960), Nijemac K. Jaspers (1883–1969), koji je od 1948. bio profesor u Baselu, i njegov učenik Hans Saner (1934–2017). Početak XX. st. također se označuje kao »doba antropologije«, kojoj su i Švicarci dali velik prinos, posebice Adolf Portmann (1897–1982) i razvojni psiholog J. Piaget (1896–1980). Isto vrijedi i za područje logike i spoznajne teorije gdje su se istaknuli Ferdinand Gonseth (1890–1975) i Poljak J. M. Bocheński (1902–95), koji je od 1945. bio profesor u Fribourgu i ondje osnovao Institut za Istočnu Europu. Od povjesničara filozofije ističu se Fernand Brunner (1920–91), Gerhard Huber (1923–2007), André-Jean Voelke (1925–91) i dr., a od filozofa politike i etike D. de Rougemont (1906–85). Danas je u Švicarskoj filozofija zastupljena u svim disciplinama i u svim strujama, uz blagu dominaciju racionalizma i analitičke filozofije, posebice na sveučilištima u Ženevi i Baselu.

Likovne umjetnosti

Arhitektura

Najstariji ostatci građevnih spomenika potječu iz rimskog doba (kazališta u Augstu kraj Basela i u Avenchesu; ostatci kultnih i javnih građevina, terma i sl.). Najstarije očuvane kršćanske građevine (krstionica u Rivi San Vitale; kripte u katedrali u Ženevi i Churu) pripadaju karolinškomu razdoblju, u kojem je nastala benediktinska opatija u Sankt Gallenu, stoljećima središte kulture i umjetnosti (pod zaštitom UNESCO-a kao svjetska kulturna baština). Benediktinci su utjecali na razvoj romanike; glavni su spomenici toga stila katedrale u Schaffhausenu, Zürichu, Churu i Baselu. Mnogobrojne crkve imaju obilježja prijelaznih romaničko-gotičkih oblika; miješanje stilova općenita je pojava, jer je izgradnja pojedinih objekata trajala stoljećima. Izrazitija ranogotička obilježja imaju franjevačke i dominikanske crkve u Baselu, Bernu, Fribourgu, Locarnu i Luzernu (XIII. i XIV. st.). Spomenici su kasne gotike crkva sv. Oswalda u Zugu, Wasserkirche u Zürichu i katedrala u Bernu (XV. st., koja je zajedno sa starom gradskom jezgrom pod zaštitom UNESCO-a). Svjetovno graditeljstvo zastupljeno je gradskim utvrdama romaničkih i gotičkih stilskih oznaka (Fribourg, Bern, Luzern, Basel). U XV. i XVI. st. nastale su slikovite gradske vijećnice (Bern, Basel, Zug, Sursee) i stari dijelovi gradova s maštovitim stambenim graditeljstvom većinom kanatne konstrukcije (Fribourg). Renesansa se pojavila u XV. st. ponajprije u južnim krajevima (Lugano, Riva San Vitale i Ascona) pod utjecajima iz Italije. Tijekom XVI. st. širila se na sjever; iz toga su razdoblja mnogobrojne svjetovne građevine (vijećnice u Luzernu, Solothurnu, Schwyzu i Appenzellu). U XVII. st. crkvene građevine imale su barokna obilježja; među njima se ističu isusovačke crkve, a u prvoj polovici XVIII. st. samostanski kompleksi u Rheinauu, Engelbergu i osobito u Einsiedelnu. U razdoblje zreloga baroka ubrajaju se crkva Sv. Duha u Bernu, katedrala u Solothurnu i crkva sv. Petra u Zürichu, barokne palače i reprezentativne zgrade u gradovima te ladanjski dvorci i vile. Najznačajniji graditelj toga razdoblja bio je Nikolaus Sprüngli (1725–1802). U XVIII. st. definitivno se oblikovao specifičan tip višekatne seljačke kuće sa strmim krovom i dekoriranim, često oslikanim, pročeljem. Nakon klasicizma (vijećnice u Neuchâtelu i Altdorfu, palača Eynard u Ženevi, Neumünsterkirche u Zürichu, kraj XVIII. i početak XIX. st.) prevladavao je historicizam. Dominantna osobnost sredinom XIX. st. bio je njemački arhitekt G. Semper (1803–79), koji je u neorenesansnom stilu projektirao vijećnicu u Winterthuru i Visoku tehničku školu u Zürichu. Na prijelazu iz XIX. u XX. st. djelovali su njegovi sljedbenici Alfred Friedrich Bluntschli (1842–1930) i Hans Bernoulli (1876–1959). Karl Moser (1860–1936) projektirao je više objekata u Baselu (Kunsthaus, Sveučilište i crkva sv. Antuna). Oko 1905. javile su se težnje za primjenom elemenata autohtonoga švicarskoga pučkoga graditeljstva (zgrada Landesmuseuma u Zürichu). Nove ideje u arhitekturi zastupali su R. Maillart (1872–1940) i Otto Rudolf Salvisberg (1882–1940). Nakon 1930. počeo je prodor funkcionalizma, koji je prevladavao i nakon II. svjetskog rata na svim područjima, osobito u projektima javnih zgrada (bolnice, škole). Najistaknutiji je predstavnik Hans Hofmann (1897–1957), kojega su slijedili Paul Artaria (1892–1959), Werner Max Moser (1896–1970), Max Ernst Häfeli (1901–76), Otto Senn (1902–93), Hans Fischli (1909–89) i Justus Dahinden (1925–2020), autor mnogih crkava maštovitih oblika. Pojedine značajnije građevine imale su znatan utjecaj na svjetsku arhitekturu: stambeno naselje u Halenu (1957), građeno na kosom terenu, Niklausa Morgenthalera (1887–1962), tvornica Nestlé u Veveyu (1960) Jeana Tschumija (1904–62) i Visoka ekonomska škola u Sankt Gallenu (1964) Waltera Marije Förderera (1928–2006). Visoke domete u suvremenoj švicarskoj arhitekturi postigli su Vincent Mangeat (r. 1941), M. Botta (r. 1943), koji se istaknuo projektima za obiteljske kuće, crkve i javne građevine (Muzej moderne umjetnosti u San Franciscu, 1992–94), Peter Zumthor (r. 1943), Patrick Mestelan (r. 1944) i Bernard Gachet (r. 1951). Mike Guyer (r. 1958) i Annette Gigon (r. 1959) ostvarili su značajna djela (Muzej crkvene umjetnosti u Davosu, 1989–92) u sintezi funkcionalizma i minimalizma. Švicarci rodom, arhitekti svjetskoga značaja bili su Le Corbusier (pravo ime Ch. É. Jeanneret; 1887–1965) i H. Meyer (1889–1954).

Kiparstvo

Kiparstvo je zastupljeno već u starokršćansko doba oltarnim reljefima, a u karolinško doba radovima u bjelokosti i zlatu. Iz doba rane romanike sačuvani su portali katedrala ukrašeni skulpturama (Basel, Chur, Zürich), drvena raspela, oltarne pale i drugi crkveni predmeti. U doba gotike ostaje kamena plastika vezana uz graditeljstvo. U XIII. st. nastali su kipovi na portalu katedrale u Lausannei, portalne skulpture i konjanički kipovi katedrale u Baselu, »Posljednji sud« na portalu katedrale u Bernu. Osobito su lijepi primjeri kasne gotike rezbareni drveni oltari, korska sjedala i drugi crkveni namještaj iz XIV. i XV. st. u katoličkim dijelovima zemlje (Churwalden, Chur, Münster, Glis, Ems, Altendorf). Zakašnjeli oblici gotike trajali su tijekom XV. i gotovo cijelo XVI. st. Reformacija i građanski rat spriječili su jači razvoj renesansnoga kiparstva, koje se pojavilo na reljefima s biblijskom tematikom i kao dekoracija na fontanama. U doba baroka mnogobrojni njemački i austrijski majstori izrađivali su dekorativnu arhitektonsku plastiku. Tijekom XVIII. st. javili su se i domaći kipari, među kojima su značajni Johann Balthasar Keller (1665–1747), Francesco Pozzi (1700–84), Johann Baptist Babel (1716–99) i Jean François Doret (1742–?); kao medaljer i rezbar istaknuo se Johann Karl Hedlinger (1691–1771). Klasicizam je imao predstavnika u Thorvaldsenovu sljedbeniku Heinrichu Maximilianu Imhofu (1798–1869) i J. Pradieru (1790–1852), koji je radio u Parizu. U drugoj polovici XIX. st. kipari Vincenzo Vela (1820–91) i Karl Stauffer-Bern (1857–91) bili su pod utjecajem francuskoga akademskog realizma, a potkraj stoljeća Auguste de Niederhäusern (1863–1913) i Hermann Haller (1880–1950) pod utjecajem Rodinova impresionizma i Maillolove modelacije. Nakon I. svjetskog rata prevladavale su težnje za jednostavnijim oblikovanjem volumena i stilizacijom, osobito u radovima Carla Burckhardta (1878–1923) i Karla Geisera (1889–1957). Jedan od osnivača dadaizma u Zürichu (1916) bio je njemački slikar i kipar J. (Hans) Arp (1886–1966), koji je sa svojom suprugom S. Taeuber-Arp (1889–1943) izrađivao konstruktivističke skulpture. A. Giacometti (1901–66) postigao je u Parizu velik uspjeh nadrealističkim i ekspresionističkim kompozicijama. Prema slobodnim apstraktnim oblicima bili su usmjereni Walter Bodmer (1903–73), Walter Linck (1903–75), Hans Aeschbacher (1906–87) i M. Bill (1908–94). Smjeru konstruktivizma pripadao je Gottfried Honegger (1917–2016), organičkog imaginizma Robert Müller (1920–2003), ekspresionizma Eva Aeppli (1925–2015), dok je najistaknutija pojava modernoga švicarskoga kiparstva J. Tinguely (1925–91) ostvario sintezu u apsurdno kompliciranim i beskorisnim strojevima, u kojima je ujedinio pokret, zvuk i svjetlo. Z. Keményi (1907–65), podrijetlom iz Rumunjske, autor je apstraktnih reljefa kojima povezuje slikarstvo i kiparstvo. Nakon II. svjetskog rata kipar Daniel Spoerri (pravo ime D. Isaak Feinstein; r. 1930) radio je apstraktne skulpture, potom asamblaže i instalacije u duhu konceptualne umjetnosti, glavni predstavnici koje su Rémy Zaugg (1943–2005) te David Weiss (r. 1946) i Peter Fischli (r. 1952), koji rade u paru potpisujući svoja djela Fischli & Weiss. Postmodernu figurativnu plastiku oblikuju Bettina Eichin (r. 1942) i Josef Felix Müller (r. 1955).

Slikarstvo

Prva istaknuta djela nalaze se u mnogobrojnim iluminiranim kodeksima s kraja X. i početka XI. st. (pretežno iz skriptorija u Sankt Gallenu i Einsiedelnu). U crkvama ima ostataka romaničkih, a od XIII. st. i gotičkih zidnih slika (ciklusi u Fribourgu, Zürichu i Kappelu). U XIV. i XV. st. nastale su mnogobrojne kasnogotičke zidne slike (u Fraumünsteru u Zürichu, u katedrali u Lausannei), a uz to i značajni primjerci vitraja (Chur). I dalje se njegovala iluminacija, ne samo u crkvenim kodeksima nego i u rukopisima svjetovnoga značaja. Početci renesansnoga slikarstva bili su pod utjecajem njemačkog slikara M. Schongauera i A. Dürera, a značajna je bila djelatnost H. Holbeina ml. (1497–1543) u Baselu, čiji je sljedbenik bio Tobias Stimmer (1539–84). Najistaknutiji slikar u XV. st. bio je K. Witz (oko 1400 – oko 1445), a na početku XVI. st. Niklaus Manuel Deutsch (oko 1484–1530) te grafičar U. Graf (oko 1485–1527), čiji se listovi odlikuju snažnim realizmom. Tijekom XVI. i XVII. st. pojedini su slikari djelovali u Njemačkoj i Italiji, a u zemlji Hans Bock st. (oko 1550 – oko 1624), Caspar Meglinger (1595 – oko 1670) i Conrad Meyer (1618–89), koji su radili biblijske kompozicije i reprezentativne portrete. U XVIII. st. formirala se pod francuskim utjecajem slikarska škola u Ženevi, glavni predstavnik koje je J.-É. Liotard (1702–89), autor portreta i žanr-prizora u pastelu. Slikar švicarskog podrijetla J. H. Füssli (1741–1825) djelovao je pretežno u Engleskoj, A. Graff (1736–1813) u Dresdenu, a Antonio Baroffio (1760–1820) u Rusiji. U Bernu se formirala škola pejzaža i karakterističnih žanr-motiva rađenih u malim formatima; glavni su predstavnici Gabriel Lory (1763–1840) i Philipp Heinrich Dunker (1780–1836). Oko sredine XIX. st. Ch. Gleyre (1806–74) slikao je kompozicije povijesnih sadržaja. Začetnik → stripa R. Töpffer (1799–1846) objavljivao je satirične karikature u humorističnim novinama. Barbizonska škola utjecala je na slikare intimnih krajolika, a Courbetov realizam također je našao mnogobrojne sljedbenike. Rodom Švicarac, A. Böcklin (1827–1901) obrađivao je u velikim kompozicijama na kasnoromantičan način (tzv. böcklinska simbolika) mitološke i alegorijske teme. Francuske impresioniste slijedili su Frank Buchser (1828–90), F. Valloton (1865–1925), C. Amiet (1868–1961) i René Auberjonois (1872–1957). Slikar ljepotâ švicarskih Alpa G. Segantini (1858–99) stvorio je vlastitu inačicu kolorističkoga divizionizma. Početkom XX. st. najistaknutija osobnost bio je F. Hodler (1853–1918), koji je obnovio monumentalno figuralno slikarstvo naglašenih stiliziranih oblika. Reformator scenografije na prijelazu iz XIX. u XX. st. bio je A. Appia (1862–1928). Jedan od najutjecajnijih umjetnika XX. st. P. Klee (1879–1940) bio je isprva ekspresionist, potom je magičnim i poetičnim transfiguracijama realnoga svijeta postao pretečom nadrealizma. God. 1916. osnovali su J. Arp, T. Tzara, R. Huelsenbeck i dr. u Zürichu dadaizam. Glavni predstavnici švicarskog ekspresionizma, s najjačim središtem Baselom, bili su Fritz Pauli (1891–1968), Ignaz Epper (1892–1969) i Albert Müller (1897–1926). Leo Peter Leuppi (1893–1972) osnovao je apstraktnu skupinu »Allianz« (1937), u kojoj su avangardne težnje zastupali J. Itten (1888–1967), S. Taeuber-Arp, M. Bill i Verena Loewensberg (1912–86). U poslijeratnom slikarstvu prevladavala je apstrakcija, koju su slijedili Gérard Schneider (1896–1986), Wilfrid Moser (1914–97) i Samuel Buri (r. 1935). Početkom 1960-ih konceptualizam su zastupali Karl Gerstner (1930–2017), Dieter Roth (1930–98) i André Thomkins (1930–85). Suvremeni švicarski slikari uz tradicionalne slikarske tehnike i stilove te postmodernističke reinterpretacije pojedinih povijesnih stilova i umjetnika kreativno pokrivaju interdisciplinarne prostore od videa, instalacija, ambijentalnih instalacija do performansa, body arta, umjetničkih akcija, računalne grafike, fotografije i dr.; ističu se Niele Toroni (r. 1937), Markus Raetz (r. 1941), Urs Lüthi (r. 1947), Miriam Cahn (r. 1949), Eric Lanz (r. 1962) i Chantal Michel (r. 1968).

Glazba

Švicarsku glazbenu povijest odlikuje regionalna različitost s obzirom na četiri jezična područja. Srednjovjekovna se glazba javlja u opatijama utemeljenima u V. i VI. st. (Saint-Maurice, Romainmôtier, Disentis), te u nešto poslije osnovanim samostanima (Engelberg, Einsiedeln), a dalje se razvija pri biskupijama u Sionu, Ženevi, Lausannei i Baselu te osobito u benediktinskoj opatiji Sankt Gallen. Znameniti su glazbenici bili autor sekvencija Notker Balbulus (oko 842–912) i autor prve glazbene rasprave na njemačkom Notker Labeo (oko 950–1022). Za kasni srednji vijek značajno je uvođenje gregorijanike (od XI. st. nadalje), osnivanje katedralnih škola (u XIII. st.), uvođenje višeglasja u liturgiju (u XIII. st. u Zürichu), izvođenje pasionskih igara u XIII. i XIV. st. te gradnja prvih orgulja (Basel, Einsiedeln, Sion, Fribourg, Lausanne, Zürich) u XIV. i XV. st. Tijekom XIV. i XV. st. zabilježene su i djelatnosti švicarskih trubadura Minnesängera i pojava gradskih svirača instrumentalista. Reformacija je u XVI. st. gotovo sasvim zaustavila razvoj crkvene glazbe pa se, uz iznimku Baselskoga sveučilišta, djelatnost značajnih švicarskih skladatelja (L. Senfl, H. Glareanus) odvijala u inozemstvu. U razdoblju od XVII. do XIX. st. postupno su se u uporabu vratile orgulje, a od početka XIX. st. počinje se snažnije razvijati građanska glazbena kultura. God. 1808. bilo je osnovano Švicarsko glazbeno društvo (Société de Musique Helvétique), u njemačkim kantonima bila su utemeljena muška pjevačka društva, dok su se u francuskim kantonima pretežno njegovale solo pjesme i narodne pjesme. Poseban impuls orkestralnoj glazbi dali su sredinom XIX. st. boravci u Švicarskoj R. Wagnera (Zürich, Luzern) i J. Brahmsa (Zürich i dr.), nakon čega su u svakom većem švicarskom gradu bili osnivani simfonijski ili komorni orkestri, među kojima je do danas ostao najvažniji Orkestar romandske Švicarske (Orchestre de la Suisse Romande). Značajni švicarski glazbenici u XX. st. bili su dirigent E. Ansermet (1883–1969), skladatelji F. Martin (1890–1974), A. Honegger (1892–1955), H. Sutermeister (1910–95), H. Holliger (r. 1939) i dr. U Švicarskoj je djelovao i I. Stravinski (1914–20). Operne kuće postoje u Zürichu, Baselu, Ženevi i Bernu, a važni međunarodni festivali organiziraju se u Luzernu, Zürichu, Montreuxu, Lausannei, Gstaadu i dr. God. 1862. utemeljen je Švicarski glazbeni savez (Eidgenössischer Musikverein), koji promiče glazbu za puhaće instrumente, a okuplja više od 2000 društava s više od 80 000 članova amatera. Vrlo su brojne i organizacije koje okupljaju muške zborove (više od 200 s 15 000 članova), orkestre (oko 3000 ansambala) i glazbene pedagoge (5000 članova). Mreža švicarskih glazbenih škola obuhvaća 370 ustanova, a konzervatoriji djeluju u Ženevi, Zürichu, Baselu, Winterthuru i dr. Država obilato podupire glazbene djelatnosti preko Umjetničkoga savjeta Pro Helvetia.

Tradicijska glazba u Švicarskoj odražava svu jezično-kulturnu raznolikost bez znatnijega zajedništva, pa je frankofonski repertoar blizak alzaškomu, germanofonski onomu iz njemačkih pokrajina Baden-Württemberg i Švapske u jugoistočnoj Bavarskoj te tirolskomu u Austriji, a retoromanski repertoaru Piemonta i Lombardije. Glazbeni folklor u Švicarskoj sastoji se od jodlanja (Jodel), radosne vike (Jützli), alpskih zazivanja i molitava (Betruf, Alpsegen), dozivanja stoke (Chuäreiheli, Löckler), uspavanki, dječjih pjesama i drugoga repertoara funkcionalno povezanoga sa svakodnevnim običajima i radom, poglavito u ruralnim područjima. Većina je vokalne glazbe solistička, osim u zapadnoj Švicarskoj, gdje ima zborskih refrena. U nekim se područjima (npr. kanton Appenzell) jodlanje, najkarakterističniji švicarski glazbenofolklorni idiom, izvodi u duetima ili trijima na improviziranoj harmoniji temeljenoj na trozvuku (tzv. Gradhäba). Postoji i višeglasno, tzv. prirodno jodlanje (Naturjodel), a jodlanje katkada prati i zvučanje velikih kravljih zvona (Schellenschütteln). Tzv. kravlje kolo (ranz des vaches, Kühreihen) tradicionalno se rabilo uz okupljanje i mužnju krava, ne rabi falsetno pjevanje i, za razliku od jodlanja, posjeduje tekst. U Švicarskoj je vrlo razvijena tzv. folkloristička glazba, tj. tradicijska glazba transformirana u građansku, nefunkcionalnu glazbu, na način estetike umjetničke glazbe, često u svrhu turističke promocije. Promiče ju niz udruženja, među kojima se ističu Švicarski jodlerski savez (Eidgenössischer Jodlerverband, od 1912) s više od 24 000 članova, Švicarsko društvo narodnih autora, skladatelja i izdavača (Schweizerische Gesellschaft volkstümlicher Autoren, Komponisten und Verleger, od 1922), Švicarsko društvo za narodne nošnje (Schweizerische Trachtenvereinigung) i dr.

Film

Prva filmska projekcija održana je 1. V. 1896. u Ženevi, a iste su godine snimljeni i prvi švicarski filmovi. Za nijemoga razdoblja produkcija je bila skromna; najviše su se snimali dokumentarni filmovi te burleske. Nakon pojave zvučnoga filma prevladavali su putopisni dokumentarni filmovi. Do pomaka je došlo 1940-ih, kada su uspjele igrane filmove režirali Max Haufler i Leopold Lindtberg, čija je ratna drama »Posljednja prilika« bila nagrađena u Cannesu 1946. Od kraja 1940-ih produkcija je ponovno počela stagnirati; uz populističke filmove, mahom folklorističke, istaknuli su se od 1960-ih Henry Brandt antropološkim dokumentarnim filmovima te 1970-ih C. Goretta, A. Tanner, Michel Soutter psihološkim filmovima (tzv. švicarski novi val). U Švicarskoj se održava nekoliko značajnijih filmskih festivala (Locarno, Fribourg, Ženeva).

Citiranje:

Švicarci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/svicarci>.