Šilović, Stanko, hrvatski inženjer brodogradnje (Praputnjak, 7. V. 1900 – Zagreb, 22. VI. 1984). Diplomirao 1924. na brodograđevnom odjelu Tehničke visoke škole u Zagrebu. Radio je kao brodograđevni inženjer u brodogradilištima u Trstu i Kraljevici, a od 1927. kao projektant sušačke Jadranske plovidbe projektirao je brodove i nadzirao njihovu gradnju u engleskim brodogradilištima; od 1931. radio je u brodogradilištu u Kraljevici, kojega je bio direktor 1933–41. Potkraj II. svjetskog rata postao je načelnik tehničkoga odsjeka Pomorskoga zapovjedništva sjevernoga Jadrana, od 1945. bio je načelnik Glavne uprave brodogradnje u Rijeci, a od 1947. pomoćnik načelnika Centralne uprave brodogradnje u Beogradu. Godine 1948. bio je izabran za profesora na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu u Zagrebu (poslije Fakultet strojarstva i brodogradnje) za kolegije osnivanje broda, organizacija i poslovanje brodogradilišta, oprema broda, otpor broda i propeleri. Na tom je fakultetu predavao do umirovljenja 1970., te bio dekan (1956–57., 1960–62). Bio je i autor više udžbenika, znanstvenih i stručnih radova, te jedan od pokretača časopisa Brodogradnja. Razradio je zamisao i projekt opremanja Brodarskog instituta u Zagrebu, kojega je bio direktor (1948–61). Podigavši institut do međunarodnog ugleda, znatno je pridonio razvoju hrvatske brodogradnje. Za svoj je rad primio Nagradu za životno djelo (1969) i počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu (1970).
