Šaban, Ladislav, hrvatski glazbeni pedagog, glasovirač i muzikolog (Lepoglava, 3. I. 1918 – Zagreb, 25. VII. 1985). Diplomirao je glasovir 1941. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (S. Stančić), a usavršavao se u Wiesbadenu. Isprva je bio srednjoškolski nastavnik (1941–50. na Muzičkoj školi V. Lisinski) i aktivni koncertant, a u razdoblju 1950–78. profesor glasovira i metodike na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Objavio je niz didaktičkih djela za glasovir, od kojih je najznačajnije Škola za klavir (s R. Matzom; mnogobrojna izdanja od 1952. nadalje). Od ranih 1960-ih težište Šabanova interesa postao je organološko-historiografski muzikološki rad, gdje se odlikovao širokom kulturom i interdisciplinarnim pristupom. Glavna područja istraživanja bila su mu povijest glazbenog školstva u Hrvatskoj, povijest Hrvatskoga glazbenog zavoda, povijest orgulja i orguljarstva u Hrvatskoj, glazbene zbirke, knjižnice i arhivi u sjevernoj Hrvatskoj, glazbena kultura Varaždina i varaždinske regije, glazbena kultura Zagreba u XVII–XIX. st., djelovanje F. Ks. Kuhača te franjevačka glazba Ladislavske provincije. Važno je Šabanovo djelo monografija 150 godina Hrvatskog glazbenog zavoda (1982), a osobito je zaslužan za pronalazak, inventarizaciju, sistematizaciju i valorizaciju više od 800 povijesnih orgulja u Hrvatskoj (npr. Ivana Eisla i P. Nakića) te utemeljenje hrvatske glazbene arhivistike (pronalazak i sređivanje glazbenih zbirki na Košljunu, u Varaždinu, Osijeku, Iloku, Slavonskom Brodu i dr.). Šaban je znatno pridonio organizaciji modernoga terenskog muzikološkog rada u Hrvatskoj i kao čuvar arhiva bitno utjecao na očuvanje i valorizaciju zbirki Hrvatskoga glazbenog zavoda. Objavio je ukupno 135 znanstvenih i stručnih radova u časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu. Bio je izvanredni član JAZU (danas HAZU).
