STRUKE:

Spinoza, Benedikt de

ilustracija
SPINOZA, Benedikt de

Spinoza, Benedikt (hebrejski Baruh, portugalski Bento, latinizirano Benedictus) de, nizozemski filozof portugalsko-židovskog podrijetla (Amsterdam, 24. XI. 1632Hag, 21. II. 1677). Rođen u obitelji trgovaca, dobio je temeljito filologijsko i teologijsko obrazovanje u školama portugalske židovske zajednice u Amsterdamu, a poslije i filozofijsko u privatnoj školi apostata i erudita Franciscusa van den Endena. Došavši u sukob sa starješinama, vjerojatno u pitanjima vjerskih doktrina, Spinoza je 1656. dramatičnim ritualom (herem) bio isključen iz židovske zajednice (isključenje do danas nije opozvano), nakon čega je napustio Amsterdam i posao u obiteljskoj trgovini te živio u različitim gradovima Nizozemske uzdržavajući se brušenjem leća i od potpore prijatelja. Živeći skromno i samozatajno te suzdržavajući se od otvorenih sukoba s vladajućim strukturama, Spinoza je odbijao bogatstva i časti bojeći se da ne izgubi svoj mir i slobodu mišljenja i izražavanja (znamenito je njegovo otklanjanje ponude za profesuru filozofije u Heidelbergu 1673). Sačuvana je njegova korespondencija sa značajnim misliocima (R. Boyle, Ehrenfried Walter Tschirnhaus te G. W. Leibniz, koji se sa Spinozom i osobno upoznao). Na Spinozin filozofijski razvoj utjecali su židovski filozofi (M. Majmonid) i srednjovjekovni racionalistički biblijski egzegeti (Salomon Ben Isaak, Ibn Ezra), renesansna filozofija (B. Telesio, T. Campanella) te Descartesov racionalizam, od kojega je prihvatio shvaćanje o inferiornosti osjetilne spoznaje i geometriju kao metodu izlaganja filozofije. Umjesto Descartesova dualizma i dviju supstancija (mišljenje i protezanje), Spinoza je zauzeo monističko stajalište i postavio samo jednu beskonačnu supstanciju koju je nazvao Bog ili priroda i definirao kao »uzrok sama sebe« i »ono čija bit uključuje opstanak«. Supstancija je apsolut, ali nije onostrana, nego uključuje u sebi sve što jest i što može biti te se uposebljuje u svoje atribute, kojih ima bezbroj, ali su čovjeku poznata samo dva (mišljenje i protezanje), te na kraju u moduse ili pojedinačna bića. Supstanciju shvaća i kao prirodu koja stvara (natura naturans), a moduse kao stvorenu prirodu (natura naturata). Spinozino shvaćanje supstancije niječe kreacionističku teoriju o izvanjskom, transcendentnom stvoritelju svijeta; supstancija, samostvoreno i slobodno počelo, ostaje imanentni uzrok svih modusa. Spinoza stoga konzekventno niječe slobodu volje i smatra da je uvjerenje o slobodnom izboru samo nepoznavanje stvarnih uzroka akcije, ali se njegov determinizam sastoji u stajalištu da je svako biće uvjetovano ponajprije svojom biti, koju ostvaruje kroz akcije. S tim je povezano i temeljno ontologijsko načelo, poriv (conatus) ustrajavanja u vlastitom bitku, koji je prisutan u svakoj zbiljskoj stvari koja sebe nastoji u punini ostvariti. Tri su vrste spoznaje: iskustvena, razumska i intuitivna, a najviši je njezin oblik spoznaja Boga kao uzroka, koju naziva »umska ljubav spram Bogu« i u kojoj se spajaju znanje, radost i ljubav. Smatrao je da ne postoje dobro i zlo po sebi, nego samo ono što netko vidi kao korisno ili štetno za sebe; sukladno tomu, nema dobrih ili zlih radnji, nego je »dobro« sve što ljudi i druga bića čine sukladno svojoj biti. Spinoza je negirao antropomorfiziranoga Boga obdarena razumom i voljom, a u psihologiji je zahtijevao da čovjek upravlja strastima te tako spozna i prihvati sebe kao dio svijeta. U pomnjivim analizama židovskih i kršćnskih religijskih tekstova i nauka pokazao je filološku istančanost, poznavanje jezika kao i strukture i historijata svetih knjiga, te se smatra začetnikom moderne biblijske kritike. U političkoj filozofiji zastupao je gledište da je sloboda mišljenja i izražavanja jamstvo opstanka države, te je zagovarao tolerantne društvene odnose, slobodu pojedinca i nemiješanje države u religijsko-ideologijske sporove. Spinozina filozofija bila je predmet žestokih kritika, osobito nakon (anonimnog) objavljivanja Teologijsko-političke rasprave (Tractatus Theologico-Politicus, 1670), koja je ubrzo bila zabranjena. Optužen za najradikalniju bezbožnost, odustao je od objavljivanja svojega glavnog djela, Etika, dokazana geometrijskim redom (Ethica Ordine Geometrico Demonstrata), koja je izašla u posmrtnom izdanju 1677. što su ga priredili njegovi prijatelji i koje je također bilo zabranjeno. Spinozu se uz Descartesa i Leibniza smatra pripadnikom racionalističkoga smjera u filozofiji. Nije imao izravnih nastavljača ni učenika; od kraja XVIII. st. došlo je do obnove interesa za njegovu filozofiju pa su se njime oduševljavali naraštaji mislilaca (J. W. Goethe, G. E. Lessing, G. W. F. Hegel, F. W. J. Schelling i dr.), a osobito ga je cijenio F. Nietzsche. U najnovije doba Spinoza je predmet značajnih i poticajnih studija, ponekad u neobičnim afilijacijama kao što je ekologija (A. Naess) ili radikalna lijeva društvena kritika (A. Negri). Ostala značajnija djela: Načela filozofije Renéa Descartesa (Renati Des Cartes principiorum philosophiae, 1663), Rasprava o poboljšanju razuma (Tractatus de Intellectus Emendatione, 1677; napisano 1661), Politička rasprava (Tractatus Politicus, 1677; nedovršena).

Citiranje:
Spinoza, Benedikt de. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 21. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=57437>.