solmizacija (talijanski solmisazione, od sol i mi), u glazbi, uporaba različitih slogovnih sustava za označivanje tonskih visina radi boljega pamćenja intervala. U europskoj glazbenoj praksi solmizacija se pojavila u IX. st., a učvrstila se u XI. st. izumima Guida iz Arezza (tzv. Guidonska ruka: slogovi ut-re-mi-fa-sol-la na tonovima heksakorda). Prije zapadne Europe solmizaciju su poznavali i razvili u Kini, Koreji, Japanu, Indiji i antičkoj Grčkoj, a nakon nje u arapskom svijetu te na Baliju i Javi u Indoneziji. Suvremeni europski sustav rabi se ili kao tzv. apsolutna ili kao relativna solmizacija. U apsolutnoj solmizaciji slog do (ili ut) uvijek odgovara tonskoj visini c, re tonskoj visini d, mi tonskoj visini e, itd., bez obzira na tonalitet. U relativnoj solmizaciji slog do (ut) je pomičan i uvijek označuje toniku, tj. prvi stupanj svake ljestvice. To je sustav tzv. funkcionalnih metoda, a u Hrvatskoj ga je s uspjehom promicala u drugoj polovici XX. st. E. Bašić, ugradivši u nj i neka vlastita specifična rješenja.
