Slavac, vladar Neretvanske kneževine (XI. st.). Član uglednoga roda, čiji su pripadnici nasljedno obnašali dužnost morstika, tj. sudaca Morjana. Spominje se u dokumentima iz posljednjega desetljeća XI. st. Nakon Zvonimirove smrti i slabljenja kraljevske moći, Slavac je iskoristio priliku da se osamostali od vlasti hrvatskoga kralja i pod svoju vlast podredi otoke i kopno, dakle cijeli prostor Neretvanske kneževine (→ neretvanska krajina; neretvani). Područje svoje vladavine pomaknuo je sjeverno od tradicionalne granice kneževine na rijeci Cetini, do područja rječice Žrnovnice kraj Splita, dok je na jugu granica ostala rijeka Neretva. Iskoristivši slabost Hrvatskoga Kraljevstva za vladavine kralja Stjepana II. (1089–90), Slavac se proglasio kraljem. O tom svjedoči podatak iz Kartulara samostana sv. Petra u Selu (Supetarski kartular, oko 1090), gdje se govori o sporu između Slavca, koji se naziva rex, i hrvatskoga dvoranina Ljubomira. No u hrvatskoj historiografiji (F. Šišić, M. Barada, D. Gruber, G. Novak, N. Klaić, T. Raukar, N. Budak, I. Goldstein) prijeporno je je li time želio istaknuti svoju samostalnost ili je iskazao težnju za preuzimanjem prijestolja Hrvatskoga Kraljevstva. Slavac i njegov brat Rusin, koji je obnašao dužnost suca Morjana, spominju se u još jednoj ispravi iz istoga kartulara kao darivatelji samostana sv. Petra.
