sinestezija (grč. συναίσϑησις: suosjet), psihološka pojava u kojoj se podražaji primaju u području jednog osjetila, a doživljavaju u području drugoga (primjerice, slušni kao vidni ili dodirni, vidni kao mirisni). Primjerice, osjet crvenoga nastao podraživanjem osjetnog organa za vid elektromagnetskim valovima određene valne dužine može izazvati osjet toploga. Sinestezije su osobito izrazite kod uzimanja nekih droga, npr. meskalina.
U književnosti se sinestezija javlja kao figura i poetsko načelo. Kao figura, sinestezija se tumači kao oblik metafore u kojoj se dojmovi jednog osjetila opisuju izrazima koji upućuju na dojmove drugog osjetila. Tako se, primjerice, u Ilijadi Odisejeve riječi opisuju kao snježne pahulje, a u Odiseji se zavodljivi pjev sirena naziva medenim. U Bibliji se Božja riječ opisuje kao nešto što se kuša, a Božji glas kao nešto što se vidi. Sinestezija je postala sastavnim dijelom retoričkoga kataloga europske književnosti, no s romantizmom se postupno mijenjao položaj te figure. Naime, romantičarski su pjesnici u duhu Kritike čistog uma (1781) njemačkog filozofa I. Kanta sinesteziji pridavali sposobnost ujedinjavanja osjetilnih danosti, pri čem je imaginacija imala središnju ulogu uopćavanja pojedinačnih dojmova. U skladu s tim za romantičare je sinestezija postala načinom povezivanja raznorodnih dojmova u izražajnu cjelinu. Međutim, dok se za romantičarske pjesnike osjetilni svijet još uvijek vezivao za prirodu, s kojom je pjesnik ulazio u dinamičan odnos, kasniji devetnaestostoljetni književnici propitivali su mogućnosti pjesničke subjektivnosti u modernim uvjetima velegradskoga života. Zato se u pjesništvu simbolizma, kada je sinestezija postala središnjim poetskim načelom, ona više nije poimala kao sredstvo ujedinjavanja vanjskih podražaja, nego kao način povezivanja unutarnjih dojmova. Tako je Ch. Baudelaire u pjesmi Suglasja pisao: Kao što se dugi, daleki odzvuci / U sklad dubok, taman stapaju i spoje, / – Sklad prostran ko noć i ko svjetlost što je, – / Slivaju se boje, mirisi i zvuci.
Sinestezija može imati ulogu u percepciji filmskoga djela. U nijemom filmu javljala se kao izazivanje gledateljskoga dojma kretanja cijeloga tijela s pomoću vizualnog ritma, npr. u prizorima tobogana smrti u Međučinu (1924) R. Claira. Sinestezija se na filmu najčešće odnosi na usklađivanje boje i zvuka, npr. sugeriranjem zvukovne dinamike s pomoću boja u Ivanu Groznom (1944–45) S. M. Ejzenštejna i Crvenoj pustinji (1964) M. Antonionija. Također, fotografija visokoga ključa i boje slaba kontrasta (»isprane« boje) mogu sugerirati osjećaj vrućine, npr. u filmu Traffic (2000) S. Soderbergha.
