Severitan, Polikarp Ivan (lat. Joannes Barbula Pompilius; humanističko ime Ioannes Polycarpus Severitanus Sibenicensis), hrvatski humanist, povijesni pisac i latinski pjesnik (Šibenik, 1472 – ?, oko 1526). Nakon studija u Rimu, a zatim vjerojatno i u Veneciji, u dvadeset petoj godini započeo je studij filozofije i teologije u Padovi, gdje su mu učitelji bili ugledni humanisti Palladio Fosco, Pomponio Leto, Marcantonio Sabellico i Giovanni Sulpizio. Nakon završenoga studija, u Šibeniku je stupio u dominikanski red (1491. ili 1492), ali je ubrzo nastavio studij u Ferrari, gdje je 1500. postao doktor teologije. Od 1501. do 1510. bio je učitelj teologije u Šibeniku, a potom u Italiji (u Napuljskom Kraljevstvu i Urbinskom Vojvodstvu). Pisao je djela s područja književnosti, povijesti, gramatike, filozofije politike i teologije. Književnu djelatnost započeo je pjesmama; kao student akademije Pomponija Leta postigao je naslov poeta laureatus. Prvo mu je tiskano djelo biblijsko-religiozni ep u tri pjevanja Solimaida (Solimais, 1509). Objavio je i komentare uz Disticha Catonis (1518), a u epu Feretreida (Feretreis, 1522) prikazao je povijest urbinskih vojvoda iz obitelji Montefeltro. Autor je traktata Samovlast (Monoregia, 1522), u kojem u četiri knjige raspravlja o vladavini monarha, kao i danas izgubljenoga povijesnog djela Povijest Dalmacije ili o pohvalama Dalmacije (Historia Dalmatiae vel de laudibus Dalmatiae), koje nikada nije tiskano. U njem je pod Dalmacijom podrazumijevao jednako Ilirik i Hrvatsku. Ujedno je autor danas izgubljenoga djela o povijesti grada Gubbio u Umbriji. Dubrovčanin Ambroz Gučetić pogrešno mu je pripisivao i autorstvo djela O pohvalama Ilirije (De laudibus Illyriae).
