Ružić, Branko, hrvatski kipar (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 4. III. 1919 – Zagreb, 27. XI. 1997). Diplomirao kiparstvo 1944 (F. Kršinić) i slikarstvo 1948 (M. Tartaglia) na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je predavao 1961–85. Stvarajući kiparska djela, istodobno arhetipska i suvremena, zauzima istaknuto mjesto u hrvatskom suvremenom kiparstvu. Započeo je kao slikar (Cigani, 1949; Seka, 1952), ali se 1956. priklonio kiparstvu (Otac). Nadahnut izvornim utjecajima koje je pronašao u rodnoj Slavoniji (lokalna tradicija, ranoromanička skulptura u Rudinama) i na putovanjima 1955–56 (Lascaux, Stonehenge, Tarquinia) uspostavio je vlastiti kiparski jezik sažetih organskih oblika, snažne unutarnje dinamike i monumentalnosti. Najveći dio opusa izradio je u drvu. U portretima je isticao ekspresiju osobnosti (Cézanne I, 1962; Krsto Hegedušić, 1974; Dali, 1988), figure je oblikovao kao sugestivne antropomorfne znakove ispunjene životnom snagom (Čovjek s krilima, 1957; Sam, 1970), a u nizovima i skupinama figura nastojao je približiti osjećaj zajedništva (Jasenovac I, 1963; Korablja, 1966; Zagrljeni, 1988). Često je prikazivao životinje (Ptica, 1961; Konj, 1972) i arhitekturu (Katedrala, 1960; Tvrđava, 1985; Dubrovnik, 1992; Zatvor, 1993). Radio je i u bakrenom limu (Limar I, 1960), kamenu (Okrugli stol, 1969), terakoti (Mačke u šetnji II, 1984), bronci i gipsu. Od 1989. radio je skulpture od papira (niz raspela; Stup za sjećanje), a zajedno sa suprugom Julijom vezene kompozicije na platnu (Adam i Eva IV, 1990). Izveo je javne spomenike (Vinkovačke jeseni u Vinkovcima, 1978; Čudo u Milanu u Fallerslebenu, Njemačka, 1978; Mačka na Savskom nasipu u Zagrebu, postavljen 2001). Bavio se teorijom i praksom likovne pedagogije te dječjega stvaralaštva (knjiga Djeca crtaju, 1959). Godine 1993. darovao je Slavonskomu Brodu antologijski izbor svojih djela za Galeriju Ružić i suvremenici (stalni postav Galerije umjetnina). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1985).
