Rožić, Ante, hrvatski arhitekt i urbanist (Begnište kraj Kavadaraca, Sjeverna Makedonija, 20. V. 1934 – Zagreb, 14. VIII. 2021). Diplomirao na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu 1959. te se 1960. zaposlio u projektnom birou Suradnik u Makarskoj (poslije Investprojekt Makarska), u kojem je ostvario značajna djela, posebno u polju turističke arhitekture, te dao ključan doprinos hrvatskoj modernoj arhitekturi. Djelujući većinom na području Južne Dalmacije, uglavnom makarske rivijere, svojim ju je realizacijama pozicionirao u vrh mediteranskoga modernizma.
S Matijom Salajem i Julijem De Lucom realizirao je kanonsko djelo hrvatskoga poslijeratnog modernizma, hotel Maestral u Brelima (1965., interijer Bernardo Bernardi; Nagrada Grada Zagreba, 1966., Nagrada »Vladimir Nazor«, 1971., nagrada Zagrebačkog salona, 1979; istaknut na izložbi jugoslavenske arhitekture 1948–80. u newyorškoj MoMA-i 2018), u kojem je visoki modernizam povezan s lokalnim arhitektonskim izrazom, što je nagovijestilo nova kretanja u hrvatskoj arhitekturi.
Sintetizirajući elemente primorskoga graditeljstva i suvremenoga arhitektonskog izraza, stapajući arhitekturu s karakterističnim mediteranskim krajobrazom, u Brelima je podignuo i Turistički centar (1970., interijer Bernardo Bernardi), hotel Berulia (1971., interijer Bernardo Bernardi) i plažni restoran Punta Rata (1981), u Igranima odmaralište Novi Sad (1973), u Tučepima hotel Alga (1976) i apartmansko naselje Afrodita (1976–78; restoran i bazen 2004), a u Makarskoj hotele Meteor (1973), Biokovo (1979) i Park (2007), restoran Riva (1979) te poštu (1977), Institut Planina i more i Dom zdravlja (1978) te poslovno-trgovački centar Sv. Nikola (1990).
Radio je i adaptacije (hoteli Grand i Goričin u Kuparima, 1979), a u većini svoje arhitekture ostvario je i zapažene interijerske realizacije.
Istaknuo se i modernističkom sakralnom arhitekturom, crkvama Uznesenja Marijina u Podgori (1968), slobodnih arhitektonskih oblika, te Bezgrešnoga začeća u Drašnicama (1970) i sv. Nikole Tavelića u Tučepima (1978).
Podignuo je TV odašiljač na Biokovu (1965) te uredio šetalište – rivu u Makarskoj (1983) i obalni pojas Podgore (1984).
Njegova se arhitektura odlikuje uporabom prirodnoga materijala, poput sedrenih suhozida repliciranih često i u interijerima, živom raščlanjenošću volumena i određenom poetizacijom, koju je ostvarivao prozračnom igrom svjetla i detalja zelenila.
Dobitnik je nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor« 2007. i »Viktor Kovačić« 2018. te mu je 2019. u Zagrebu i 2020. u Makarskoj priređena izložba.
