STRUKE:

Bajamonti, Julije

ilustracija
BAJAMONTI, Julije

Bajamonti, Julije, hrvatski medicinski pisac, književnik, skladatelj i polihistor (Split, 24. VIII. 1744Split, 12. XII. 1800). Glazbeno usavršavanje završio je oko 1768. i od tada nosio naslov maestro (di musica). Studij medicine završio u Padovi, gdje je 1773. postigao doktorat. Osim medicinom, bavio se poviješću, arheologijom, matematikom, fizikom, kemijom, meteorologijom, lingvistikom, etnografijom, agronomijom i glazbom. Od 1772. do 1776. često putovao u Veneciju i Padovu, 1772. putovao je s Albertom Fortisom i Frederickom Herveyem po Dalmaciji, a oko 1780. odlazi u Bosnu, potom u Dubrovnik, Herceg Novi i Kotor, gdje je boravio 1781–82. Za haranja kuge 1783–84. nalazio se u Splitu. Na Hvaru je bio općinski liječnik i orguljaš (1786–90). Godine 1790. vratio se u Split, gdje je preuzeo službu glazbenoga ravnatelja, odn. orguljaša i zborovođe splitske katedrale. Liječnikom splitske općine imenovan je 1799. Pisao je pjesme, putopise te prevodio s latinskoga, grčkoga, engleskoga, francuskoga i hrvatskoga na talijanski jezik. U dvjema sačuvanim knjižicama ostavio je zapis o 2500 bibliografskih jedinica, među koje je uvrstio i 110 naslova hrvatskih autora. Aktivno sudjelovao u splitskome društvenom i javnome životu: napisao Povijest sv. Dujma, prvoga solinskog biskupa (Storia di San Doimo, primo vescovo di Salona, 1767); sudjelovao u osnivanju Splitskoga gospodarskog društva. Zastupao je ideje gospodarskoga napretka i socijalne jednakosti, no prigodom pada Mletačke Republike pristupio je konzervativnijoj struji, vjerujući kako bi Dalmacija bolje napredovala pod austrijskom upravom, zastupajući istodobno ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom.

Zaokupljala ga je i filološka znanost; bavio se pitanjima čistoće hrvatskoga jezika te pristao uz odnjegovanu dubrovačku štokavštinu; proučavao bosančicu i staroslavenski jezik, pravio bilješke o hrvatskoj ortografiji, proučavao talijanizme u hrvatskom jeziku. Prikupljao je pučke pjesme i poslovice te se smatra da je prvi upoznao A. Fortisa s tekstom Asanaginice. Prema novijim istraživanjima (Igor Gostl), a na temelju novootkrivenoga rukopisnog priručnika za svladavanje osnova engleskoga jezika te nepoznate korespondencije na engleskome, Bajamonti pripada među pionire anglistike u Hrvata.

U području historiografije ostavio nedovršeno djelo o povijesti Splita Povijesne uspomene grada Splita u Dalmaciji (Memorie della città di Spalato in Dalmazia), u kojem se služio djelima starijih kroničara. Ostavio vrlo vrijedno medicinsko djelo o kugi Povijest kuge u Dalmaciji 1783–1784 (Storia della peste che regnò in Dalmazia negli anni 1783–1784, 1786), koje je napisao na temelju svojeg iskustva u suzbijanju epidemije. Pokušao je sastaviti i enciklopedijski rječnik pa ga se zato može smatrati prvim našim enciklopedistom modernoga kova.

Kao skladatelj u početku je pod utjecajem Giovannija Battiste Pergolesija i Benedetta Pellizzarija, poslije Mozarta, Glucka, predstavnika napuljske i mannheimske škole. S više od 200 skladbi najplodniji je hrvatski skladatelj svojega doba. Prvenstvo imaju crkvene skladbe (misa, motet, kantata, muka, večernja, responzoriji Velikoga tjedna, Miserere, Benedictus, Te Deum, Stabat Mater, litanije i sl.). Na vlastiti libreto skladao oratorij ili glazbenu dramu Prijenos sv. Dujma (La Traslazione di San Doimo, 1770), prvo djelo te vrste u nacionalnoj glazbi. Uglazbljivao stihove Pietra Metastasija, a pretpostavlja se da je na vlastite predloške Achille in Sciro i Alessandro nelle Indie počeo skladati opere. U instrumentalnome polju stvorio je sonate za orgulje, gudački kvartet, simfonije. Skladao je u pretklasičnoj maniri, a odlikovao se lakoćom stvaranja i melodijskom invencijom.

Smatra se jednim od vodećih intelektualaca srednje Dalmacije potkraj XVIII. st.

Citiranje:
Bajamonti, Julije. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 26. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5302>.