revizionizam (prema revizija), pokušaj mijenjanja postojećega stanja (odnosa, zakona, ustava, granica i sl.). Pojam označuje i struju unutar radničkoga pokreta koja se najprije javlja u njemačkoj socijaldemokraciji potkraj XIX. st., a obilježava ju napuštanje programa revolucionarne klasne borbe i mišljenje da je moguća reforma kapitalističkoga društva. Revizionističke teze prvi je iznio jedan od vođa njemačkih socijaldemokrata E. Bernstein u djelu Pretpostavke socijalizma i zadaće socijaldemokracije (1899), temeljeći ih na njemačkom iskustvu s jakom socijaldemokratskom strankom u parlamentu i opsežnim socijalnim zakonodavstvom, koje je još 1880-ih provela državna vlast pod kancelarom O. E. L. Bismarckom (početci socijalne države). Bernstein je razvio teoriju po kojoj proletarijat može i treba djelovati u legalnim zakonskim okvirima preko stranke i sindikata, te da su željene promjene moguće parlamentarnim putem i suradnjom s građanskim strankama, čime se izravno suprotstavio revolucionarnome naučavanju ortodoksnoga marksizma, odnosno doveo u pitanje filozofska, gospodarska i politička načela ortodoksnoga marksizma i revolucionarnoga socijalizma. Njegove su teze bile žestoko napadane (R. Luxemburg, K. Kautsky, V. I. Lenjin) i zabranjivane. Unatoč tomu revizionizam je bio široko prihvaćen među socijaldemokratskim strankama (njemačka Socijaldemokratska stranka službeno ga je prihvatila Heidelberškim programom 1925). Za razliku od njih, optužba za »revizionistička gledišta« vodila je isključivanju iz komunističkih stranaka, a poslije i političkome progonu jer se u boljševizmu i srodnim komunističkim poredcima svako odstupanje od opće linije smatralo protumarksističkim. No mnogi su tvrdolinijaši (osobito u Kini i Albaniji) tvrdili da je politika destaljinizacije u SSSR-u od polovice 1950-ih zapravo revizionizam.
