rekvijem (lat. requiem, akuzativ od requies: mir, počinak).
1. U katoličkoj liturgiji, misa za pokojne (missa pro defunctis), nazvana tako po početnim riječima pristupne molitve (Requiem aeternam dona eis, Domine: Pokoj vječni daruj im, Gospodine). Kada se drži na dan spomena na pokojnika, naziva se zadušnica. U Pravoslavnoj crkvi parastos.
2. Glazbeno-vokalno ili vokalno-instrumentalno djelo nastalo uglazbljenjem liturgijskoga teksta. Sastoji se od onih standardnih misnih stavaka koji su prikladni za tematiku pogreba, te od onih koji su specifični za sam rekvijem, poput sekvence Dies irae. Srednjovjekovni rekvijem skladao se na napjeve gregorijanskoga korala, no u XV. st. postao je višeglasan te je poslije poprimao odgovarajuće povijesno-stilske odlike, udaljavajući se od prvotnoga liturgijskoga prema koncertnomu izvođenju. U rekvijemu su prodirali utjecaji iz oratorija i opere, a u XIX. i XX. st. nastajali su i rekvijemi na svjetovne tekstove. Skladatelji najpoznatijih rekvijema su kronološkim slijedom: O. di Lasso, G. P. da Palestrina, T. L. da Victoria, H. I. F. von Biber, N. Jommelli, W. A. Mozart, L. Cherubini, H. Berlioz, A. Bruckner, G. Verdi, C. Saint-Saëns, G. Fauré, A. Dvořák, B. Britten, G. Ligeti i dr.
