Rāmāyaṇa [ra:ma:'jaṇa] (sanskrt.: Rāmin život), indijski ep, nastajao približno od III. st. pr. Kr. do III. st., vjerojatno u sjeveroistočnoj Indiji. Indijska predaja autorstvo pripisuje legendarnomu pjesniku Vālmīkiju. Uz sanskrtsku verziju postoje i preradbe epa na tamilskome, bengalskome, hindskome i drugo. Sanskrtska Rāmāyaṇa sadrži oko 24 000 strofa (dvostrukih šesnaesteraca), podijeljenih u 7 knjiga (kāṇḍa). U njima se opisuje život Rāme, kraljevića zemlje Kosale, hvale se njegova mnogobrojna junačka djela i vrline. Rāma je zbog dvorskih spletaka otjeran u 14-godišnje progonstvo, kamo ga prati vjerna žena Sītā, koju potom otima zloduh Rāvana i odvodi na otok Lanku. Sklopivši savezništvo s majmunom Hanumatom i njegovom vojskom, Rāma oslobađa Sītu i zajedno se vraćaju u domovinu. Rāma se u mlađim dijelovima epa prikazuje kao utjelovljenje (sanskrt: avātāra) boga Višṇua pa se u hinduizmu povezuje s višnuističkim vjerskim strujanjima. Ep je, sjedinjujući u svojoj priči temeljne vjerske zasade iz vedskoga i upanišadskoga razdoblja, stoljećima prenosio snažna moralno-etička značenja. Ona su kao opće poruke (npr. istina na kraju pobjeđuje, obećanje se mora izvršiti, vjernost ocu podrazumijeva neupitnu poslušnost, idealna žena služi mužu i uvijek mu je vjerna, pokora, tapas, nužna je radi postizanja višega moralnoga cilja i drugo) svima bila razumljiva. Rāmāyaṇa je, kao i Mahābhārata, bila vrelom nadahnuća za hinduističku tradiciju posvemašnje predanosti i ljubavi prema bogu (bhakti) te se postupno počela smatrati svetom knjigom. Rāmāyaṇa je u Indiji omiljeno štivo, iz kojega se pojedini prizori prikazuju na različitim svetkovinama kao pučke drame, a teme i likovi popularni su u kazališnim i plesnim predstavama te u likovnim umjetnostima. Postoje mnogobrojni prijevodi i preradbe na novoindijskim jezicima, a proširila se u jugoistočnoj Aziji, osobito u Kambodži, Tajlandu i Indoneziji.
