rad, svjesno organizirana, svrsishodna djelatnost ljudi radi postizanja nekoga korisnog učinka koja zadovoljava određenu pojedinačnu ili društvenu potrebu. Osnovni je uvjet opstanka i razvoja društva. Svojstven je svakoj ljudskoj zajednici, a u pojedinim povijesnim razdobljima mijenjaju se uvjeti obavljanja rada, njegova plodotvornost i vrijeme u kojem se obavlja. Svaki je rad izrazito društveno obilježen, jer se obavlja u društvu i posredstvom društva, te je povezan i uzajamno uvjetovan ostalim društvenim djelatnostima. Društveni karakter rada očituje se izravno, kao unaprijed određena planska djelatnost, ili neizravno, kroz tržište na kojem se društveni karakter rada potvrđuje realizacijom proizvoda. Važno je razlikovati proizvodni rad od neproizvodnoga rada te fizički od umnoga. Razvitak društvene podjele rada dovodi do specijalizacije rada i sredstava s pomoću kojih čovjek djeluje. Pojedinci se trajno bave određenom vrstom rada ili samo jednim njezinim dijelom pa u proizvodnji određenoga proizvoda sudjeluje veći broj proizvođača. Tako dolazi do sve većega podruštvljenja rada. Različite sposobnosti, obrazovanja i iskustva radnika dovode do diobe rada na nekvalificirani i kvalificirani rad. Rad je prvotno fizička prisila koja tjera čovjeka da pribavlja sredstva za život. Javlja se i prisila (vlasnika, poslodavca, birokrata) kojom jedan čovjek prisiljava drugoga da radi za njega. Čovjek radi za sebe i za druge. Radom za sebe (potrebnim radom) proizvodi sredstva za svoje uzdržavanje, a radom za druge (viškom rada) proizvodi sredstva za tuđe uzdržavanje i bogaćenje. Ekonomska teorija proučava rad koji se obavlja u gospodarskoj djelatnosti ili je uz nju izravno vezan tako što joj osigurava uvjete funkcioniranja, regulira ju i usmjerava. Rad je također jedna od središnjih tema sociologije i (socio)kulturne antropologije. Važan je pri definiranju identiteta pojedinca i njegova mjesta unutar društva. On utječe na način života i stvaranje društvenih veza. U suvremenim društvima veze što se stvaraju na radnome mjestu preuzimaju dio funkcija što su ih prije imale rodbinske veze i veze unutar lokalne zajednice. Oblik podjele rada utječe na oblike organizacije i kooperacije pri radu, a time i na odnose ovisnosti unutar društva. Rad se istražuje u širem društvenom kontekstu, posebice njegovi međuodnosi s društvenim, ekonomskim i političkim institucijama. Neki od novijih aspekata kojima se bavi sociologija rada jesu radni odnosi i ideologije u odnosu na spol i rasu, organizacija kućanskoga rada u društvu, nezaposlenost, slobodno vrijeme i dr. – Različite kulture, odnosno povijesna društva na različite načine definiraju što je rad te određuju koje se aktivnosti smatraju radom, a koje ne. Određenje rada povezano je s vrijednošću koja mu se daje, a ona s položajem radnika u društvu. Vrijednost koja se povezuje s radom kulturno je specifična, može se razumjeti samo unutar određene kulture ili supkulture, a ovisi o onome tko ju procjenjuje. Stoga unutar pojedinih kultura i društava često postoje oprječna shvaćanja rada. Dok je u Grčkoj Homerovih epova svaka ljudska djelatnost bila cijenjena, u klasičnom je razdoblju tjelesni rad (poiesis) izgubio svoju društvenu vrijednost. Slobodni su se građani trebali baviti samo umjetnošću, filozofijom i politikom dok je rad bio djelatnost robova. S druge strane cinici su cijenili i fizički i mentalni rad koje su suprotstavljali neradu, odnosno besposlici kao poroku. Na temeljima grčke filozofije Ciceron govori o tjelesnom radu kao o djelatnosti robova. U židovsko-kršćanskoj tradiciji rad se smatra čovjekovom obvezom u zemaljskome životu, no s prvim grijehom on također postaje povezan s patnjom, pokorom i kaznom. Kršćanski spisi srednjega vijeka također naglašavaju ambivalentnost stavova prema radu. Od X. st. prisutna je trostruka podjela društva na »svećenike« (oratores), »ratnike« (bellatores) i »radnike« (laboratores) koji su činili najniži, ali neophodan društveni sloj. Promjenu u stavovima prema radu donijela je reformacija. Za M. Luthera rad je Božja služba, a svaki je rad jednako vrijedan. Smisao rada nije u njemu samome, već u njegovoj usmjerenosti na zajednicu. Rad omogućuje život u zajednici u kojem je svatko upućen na pomoć, odnosno upravo na rad drugoga. Prema J. Calvinu kršćani su uspjeh u radu mogli smatrati posebnim znakom Božje milosti, tj. svoje izabranosti. Prema M. Weberu upravo je protestantska etika oblikovala moderni industrijsko-kapitalistički svijet rada. U ranome modernom periodu u Europi rad se počinje shvaćati kao aktivno upletanje čovjeka u prirodu zbog osiguranja opstojnosti ljudske vrste te kao društveni proces koji se zasniva na suradnji. Sve veća dominacija čovjeka nad prirodom te podjela rada bili su sinonim društvenog razvoja. Takvo je shvaćanje rada imalo središnju ulogu u filozofiji prosvjetiteljstva. Rad je u tom razdoblju bio povezan i s idejom vrijednosti te je definiran kao djelovanje koje stvara vrijednost, odnosno koje je plaćeno ili koje stvara prihod. Na taj je način rad bio izjednačen s plaćenim radom. Plaćeni rad postao je osnova samopoštovanja, društvenog priznanja i političkoga sudjelovanja. Visoko vrjednovanje rada odražava se i u djelu K. Marxa koji cjelokupnu povijest promatra kao samooslobođenje i samoostvarenje čovjeka kroz rad. I takvo shvaćanje rada obilježeno je proturječnostima. Rad u klasnome društvu »otuđen« je rad. Budući da je čovjek prisiljen prodavati svoju radnu snagu, proizvod postaje neovisan o proizvođaču, a rad nešto strano, izvanjsko. Takav proizvod postaje značajan društveni i ekonomski čimbenik. Ljudi su međusobno također otuđeni jer se zajednički rad doživljava kao slučajnost. Zato se takav rad, posebice u obliku industrijskoga rada, osjeća kao opterećenje. U suvremenom je društvu položaj pojedinca uvelike određen (društveno vrjednovan) radom. Gubitkom posla on ne gubi samo materijalnu osnovu svoje egzistencije, već i svoj društveni ugled, svoje mjesto u društvu. S druge strane, rad se shvaća kao teret, kao napor koji se treba svesti na najmanju moguću mjeru, što je izraženo u koncepciji suvremenoga društva kao društva slobodnoga vremena. Pri vrjednovanju rada ističe se i njegova sve veća kompleksnost; određeni se rad (vrsta rada) vrjednuje pozitivno, dok se njegova suprotnost vrjednuje negativno, npr. kvalificirani rad prema nekvalificiranomu, planiranje i nadzor radnih zadataka prema njihovu izvršavanju, »pravi« posao prema kućanskim poslovima i sl.
Fiziologija rada
Fiziologija rada
grana je medicine koja proučava funkcijske i regulacijske mehanizme organa, organskih sustava i organizama prije, tijekom i nakon rada, za radnoga vijeka pojedinca. Proučava mišićni i srčani rad, disanje, potrošnju kisika, promjene tjelesne temperature i dr. promjene koje se zbivaju pri radu, te različite okolnosti koje mogu utjecati na radni učinak (klima, uhranjenost i dr.). Rad je povezan s određenim utroškom energije; pri teškom fizičkom radu čovjek troši od 14 700 do 21 000 kJ (3500 do 5000 kcal) na dan. Tjelesna je aktivnost neposredan rezultat aktivnosti sustava za kretanje; u mišićima se oslobađa energija koja omogućuje gibanje kostiju. Količina i brzina oslobađanja energije određuju razinu tjelesne aktivnosti. Kod treniranih osoba nastaju promjene u sustavu za kretanje (hipertrofije mišića te povećanja mase i promjera kostiju). Srčano-žilni sustav pri fizičkom radu doživljava mnogobrojne prilagodbe. Mijenja se frekvencija srčanoga rada koja tijekom fizičkog opterećenja naglo raste i nakon 1 do 4 min postiže stabilno (ili tzv. prividno stabilno) stanje. U prvoj fazi prilagodbe na fizički rad smanjuje se opterećenje srca te potreba srčanoga mišića za kisikom; s tim u vezi smanjuje se niz čimbenika rizičnih za zdravlje: arterijska hipertenzija, hiperlipidemija, hiperglikemija, pretilost i dr. U drugoj fazi prilagodbe na fizički rad nastaju mnogobrojne funkcijske i morfološke promjene, pa u treniranih osoba dolazi do povećanja: srca (tzv. športsko srce), maksimalnog udarnoga i minutnoga volumena srca, volumena krvi, koncentracije hemoglobina, periferne iskorištenosti kisika i dr. Pri obavljanju teškoga fizičkoga rada povećana je potrošnja kisika u mišićima, pa je potrebno povećati njegovu dopremu. To se ostvaruje povećanim protokom krvi kroz mišiće zbog proširenja kapilarne mreže, pojačanog otvaranja postojećih kapilara i učinkovitije raspodjele krvi. Između treniranih i netreniranih osoba postoji znatna razlika u načinu disanja tijekom fizičkoga opterećenja. Netrenirane osobe povećavaju dubinu disanja najviše tri puta (do 1500 mL), a trenirane osam do devet puta (do 4500 mL). U treniranih osoba frekvencija disanja znatno je manja (40 puta u minuti) nego u netreniranih (60 puta u minuti). Povećana im je alveolna ventilacija, čime se osigurava doprema veće količine kisika u alveole. Kapacitet alveolne difuzije za kisik najmanji je u mirovanju; pri maksimalnom fizičkom opterećenju u netreniranih je osoba tri puta veći nego u mirovanju, a u vrhunskih športaša oko pet puta veći. Tjelesna temperatura održava se pri mirovanju na približno 37 °C. U metaboličkim staničnim procesima najveći se dio ukupno oslobođene energije pretvara u toplinu, koja se provođenjem, zračenjem i isparavanjem prenosi na površinu organizma. U mirovanju se stvara toplina od približno 6,3 kJ/min (1,5 kcal/min), a na periferiju tijela odvodi se oko 20%. Tijekom fizičke aktivnosti stvara se od 8,4 do 63 kJ/min (2 do 15 kcal/min) topline i odvodi približno 15%. Za tjelesne aktivnosti isparavanje znoja najvažniji je način gubljenja topline (oko 80%).
Životna je dob jedan od čimbenika o kojem ovisi radna sposobnost; ona je najveća od 3. do 5. desetljeća života. Smanjuju je mnoga bolesna stanja: povišena tjelesna temperatura, bolest srca i krvnih žila, poremećaj metabolizma, pretilost i dr., te različite ozljede. Prije zasnivanja radnog odnosa obvezno se ocjenjuje radna sposobnost (→ medicina rada), a prema potrebi utvrđuje se privremena ili trajna, djelomična ili potpuna nesposobnost (→ invalidnost).
